Knjige ‘Tragom hrvatske niti u Argentini’ i ‘Tragom Hrvata u Argentini, Paragvaju i Urugvaju’ autora fra Zlatka Špehara predstavili su dr. Ante Delić i dr. Ante Bralić sa Sveučilišta u Zadru u utorak 26. studenog u dvorani sjemeništa Zmajević u Zadru. O njihovom nastajanju govorio je autor Špehar na predstavljanju koje su organizirali Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar i Matica hrvatska Zadar.
Knjiga ‘Tragom hrvatske niti u Argentini’ je „trajan spomenik žrtvi južnoameričkih Hrvata koji su nakon pokolja hrvatskog naroda 1945. g. ponijeli i gotovo pola stoljeća neumorno čuvali baklju narodne slobode i državne nezavisnosti“ i govori o „postblajburškoj emigraciji koja je svoj prostor slobode našla u Argentini“ istaknuo je dr. Ante Delić. Stoga je jasno zašto se „knjige fra Zlatka u hrvatskoj javnosti u tzv. srednjostrujaškim medijima nastoje prešutjeti“, upozorio je dr. Delić, istaknuvši da i ta knjiga „jasno pokazuje kako osim dobre volje i napora pojedinaca, još uvijek nemamo sustavnih istraživanja povijesti hrvatskog iseljeništva“.
Knjiga je pisana kao putopis, ima i pustolovnih elemenata, donosi svjetonazor, osjećaje i želje Hrvata Argentine s kojima se Špehar susretao i razgovarao. “Poznata je činjenica kako se za vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije emigraciju generalno etiketiralo kao ustašku, terorističku i fašističku. Kada govorimo o Argentini, navedena etiketa bila je rezervirana podjednako i za Jozu Kljakovića i za Antu Pavelića, za Vikotra Vidu i za Eugena Didu Kvaternika. Radilo se o nastavku korištenja metodologije po kojoj su za vrijeme Drugog svjetskog rata izdajnicima nazivani ne samo pripadnici ustaškog pokreta, nego i Vlatko Maček i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Sukladno logici: Tko nije s nama, taj je protiv nas“ upozorio je dr. Delić.
Predavač je istaknuo kako su državne vlasti od početka argentinske neovisnosti zemlju htjele otvoriti svima koji se žele doseliti, jer je površina Argentine velika, 2 800 000 kilometara kvadratnih, a na prvom popisu stanovništva 1869. g. bilo je 1 800 000 stanovnika. No, uvjet za useljavanje bio je primati „civiliziran svijet, da pouči našu Ameriku o slobodi i veleobrtu, pa je stoga treba napučavati s najnaprednijim europskim svijetom“, kako je rekao Juan Bautista Alberdi, jedan od utemeljitelja argentinske nacije. Taj kriterij zadovoljili su Hrvati. Argentina je udomila najviše hrvatskih doseljenika u Južnoj Americi, uz pretežite doseljenike iz Italije i Španjolske. „Zahvaljujući i dalmatinskim franjevcima, argentinski predsjednik Juan Peron u potpunosti je otvorio vrata Argentine hrvatskim izbjeglicama poslije Drugog svjetskog rata. Navodno je jedna hrvatska delegacija htjela zahvaliti predsjedniku Peronu za prihvat prognanih Hrvata poslije sloma NDH, na što je Peron odgovorio: ‘Argentina je zahvalna vama, Hrvatima. Svaki treći Hrvat koji se uselio u Argentinu jest visokoobrazovan – ima fakultet ili dva!’. Peron je već tada konstatirao činjenicu o kojoj se u Hrvatskoj desetljećima nije smjelo govoriti, a glasi – u Argentinu je nakon sloma NDH otišao cvijet hrvatske inteligencije, odnosno njen manji dio koji je imao sreću preživjeti put od Bleiburškog polja do Argentine“ istaknuo je dr. Delić.
Naglasio je kako su doseljeni hrvatski intelektualci u početku radili fizičke poslove, jer su argentinske vlasti tražile radnike. Prof. Vinko Nikolić radio je kao sluga u bolnici, dr. Franjo Nevistić utovaravao je ugljen u luci, prof. Ivan Oršanić bio je pomoćni zidar, dr. Ivo Korsky radio je u pekari. Dr. Delić je citirao značajan uvid Špehara kojega je zapisao u predgovoru knjige: „Dok se mnogobrojne argentinske državne institucije nazivaju imenima poznatih Hrvata, o njima se u Hrvatskoj skoro i ne govori. Imam osjećaj kako za njihovo spominjanje u Hrvatskoj nije ostalo dovoljno slova u abecedi jer su ih istrošili – i još uvijek troše na imena koja mirišu na Istok. Zato sam odlučio hrvatskom niti povezati nepoznate Hrvate i njihove sudbine, spomenuti poznate, kako se ništa od onoga što pripada hrvatskom narodu ne bi ostavilo programiranom i nasrtljivom zaboravu, što su sustavno provodili bivši, a nastavili zdušno sadašnji vlastodršci u zemlji matici – u Hrvatskoj“.
„Zahvaljujući svom beskompromisnom protujugoslavenskom opredjeljenju, hrvatska emigracija je bila jedan od glavnih neprijatelja jugoslavenske države, s Katoličkom Crkvom. Mišljenje komunističkih vlasti o hrvatskoj emigraciji najjasnije je izrekao poznati komunistički dužnosnik Vladimir Bakarić na 10. sjednici CK SKH u siječnju 1970. u Zagrebu: ‘Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju. Najveću po broju, pa kad izuzmemo staru emigraciju, ima najveću političku emigraciju iz vremena ovog rata. I najgoru po tome što nitko nije tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija prema Jugoslaviji’. Autor Špehar svjestan je da i danas imamo ideoloških sljedbenika i čuvara baštine Bakarića. Ističe kako nije Hrvatska ta koja ne želi Hrvate iz emigracije, nego su to vlastodršci u Hrvatskoj“ rekao je dr. Delić, istaknuvši da još uvijek nije osnovan Hrvatski iseljenički muzej, a o tome se govori već 20 godina.
U knjizi se naglašava i nezaobilazna uloga katoličkih svećenika u izbjeglištvu Hrvata u Argentini. Ove godine obilježava se 90 godina od odlaska prvog hrvatskog franjevca fra Leonarda Ruskovića (Pelješac) koji je 1929. g. otišao u Argentinu biti s hrvatskim doseljenicima. U narednim godinama, s povećanjem doseljenika stizali su i brojni drugi franjevci. Među argentinskim Hrvatima djelovali su i franjevci Provincije sv. Jeronima iz Zadra, fra Lino Pedišić s Pašmana i fra Bonifacije Perović iz Arbanasa. „Fra Lino Pedišić se u svibnju 1945. povlačio iz Zagreba u egzodusu hrvatskog naroda prema Austriji. Prema nalogu svojih pretpostavljenih krajem ljeta 1946. stiže u Argentinu radi duhovne i pastoralne skrbi o sve većem broju hrvatskih izbjeglica. Bio je imenovan i glavnim tajnikom Argentinske katoličke komisije za useljenike“ rekao je dr. Delić.
Predavač je rekao kako je Udba u svojim dokumentima pisala o „neprijateljskoj djelatnosti grupe katoličkih svećenika u Buenos Airesu“, franjevce je nazivala ustašama, a njihovo pastoralno djelovanje, poput gradnje škole za djecu nazivali su „neprijateljska organizovanija politička djelatnost protiv Jugoslavije“ i „agenturno obaveštajni rad“. U Udbinim izvješćima prigovara se kako su automobili iskićeni sa slikama Stepinca i hrvatskim grbom, kako je fra Lino „uspio da u školi ima i jedan čas na hrvatskom jeziku za vrijeme kojega on uveličava ustašku ideologiju, borbu hrvatskog naroda protiv komunizma i srbizma“. Knjiga Špehara sadrži brojne nepoznate podatke, „usmena i pisana svjedočanstva hrvatskih iseljenika zbog čega će za istraživače hrvatskog iseljeništva na južnoameričkom kontinentu biti nezaobilazno vrelo“ poručio je dr. Delić.
Govoreći o knjizi ‘Tragom Hrvata u Argentini, Paragvaju i Urugvaju’, dr. Ante Bralić rekao je da iz svake njene stranice „izvire ljubav prema Hrvatskoj, prema hrvatskom iseljeništvu i beskrajnom moru patnje koju su svi ti ljudi morali podnijeti da bi bili netko i nešto. Za razliku od Sjeverne Amerike, Hrvati u Južnoj Americi pripadaju višim slojevima stanovništva u socio-ekonomskom statusu i uspješni su članovi tih zajednica“ naglasio je dr. Bralić, istaknuvši da je „dolazak brojne i educirane poslijeratne emigracije promijenio stavove najvećeg dijela iseljeništva u Južnoj Americi“. Naime, većina hrvatskih iseljenika prije ili poslije Prvog svjetskog rata, iz predradićevskog vremena, još nije imala izraženu jaku hrvatsku nacionalnu svijest jer proces integracije hrvatske nacije još nije bio završen. U njega tada nije bilo uključeno seljaštvo, to se događa s djelovanjem Stjepana Radića i HSS-a. Nacionalno osvještenom hrvatskom iseljeništvu „najveći doprinos dala je poslijeratna emigracija nakon Drugog svjetskog rata, koja je za razliku od prijašnje emigracije bila educirana, nacionalno svjesna i s jasnim političkim stavovima. Bila je na strani koju su nove partizanske komunističke vlasti istjerale“ rekao je dr. Bralić. Hrvatska državna samostalnost potaknula je iseljenike i četvrte generacije da uče Hrvatski jezik, navodeći da su „njihovi pradjedovi, djedovi, bake i prabake govorili tim naškim jezikom i podnijeli su ogromne žrtve da bi njihovi potomci živjeli boljim životom. Za njih je učenje hrvatskog jezika i posjećivanje zemlje podrijetla bilo vraćanje duga svojim precima“ istaknuo je dr. Bralić.
Istaknuo je da Argentinci Hrvate, za razliku od drugih useljenih naroda u Argentini, vide kao radišne, odlučne i poduzetne. „Često ne razmišljamo o tom tragičnom dijelu hrvatskog iseljeništva, jer upravo oni koji su najpoduzetniji unutar jedne nacije, oni su otišli. Mi koji smo ostali, mi smo uglavnom bili manje poduzetni. Tako da je to više desetljeća višegeneracijsko iseljavanje onog najpoduzetnijeg sloja hrvatskog stanovništva također jedan od razloga zašto smo mi na ovakvoj razini ekonomske razvijenosti tj. nerazvijenosti. I to je posljedica“ upozorio je dr. Bralić.
Hrvati u Paragvaju su jedna od mlađih organizacijskih struktura. Pravo oživljavanje hrvatske zajednice počinje tek 2015. g. s osnivanjem tečaja hrvatskog jezika i Paragvajske udruge Hrvata koja ima 50 aktivnih članova. Prvi iseljenik u Paragvaj je isusovac Nikola Plantić iz 18. st. koji je organizirao domorodačko stanovništvo. Najviše paragvajskih Hrvata doseljava se do Prvog svjetskog rata, najviše s Brača i doseže 5000 potomaka. Zbog paragvajskih vojnih diktatura nije bilo pogodno vrijeme za osnivanje iseljeničkih organizacija. Dr. Bralić je naveo njemu najemotivniji trenutak opisan u knjizi. Autor Špehar ispred Hrvatskog Panteona na groblju Recoleta počeo je molitvu za mrtve. Hugo Estigarribia, predsjednik paragvajske udruge Hrvata zamolio je fra Zlatka: „Molite na hrvatskom jeziku. Tako će nas naši pokojni bolje razumjeti. Oni su voljeli Hrvatsku i pričali hrvatski“. Živući pargavajski Hrvati nisu znali hrvatski, tamo desetljećima nije bilo hrvatskog svećenika. „Nakon toga je sestra Eva koja je znala hrvatski zapjevala na hrvatskom ‘Čuj nas Majko’. Dirljivi je to opis emocionalnog stanja hrvatskih iseljenika u trenucima molitve i pjesme“ rekao je dr. Bralić.
Urugvaj je površinom jedna od najmanjih južnoameričkih zemalja, ali među najrazvijenijima i s najduljom tradicijom demokratskih institucija. Prvi poznati hrvatski iseljenik je Šime Matulić koji je 1790. g. došao s Brača. Poznati su pisac Eduardo Antonić, pjesnikinja Elena Rivera Vidović, slikarica Sonja Vidović. Hrvati su organizirani u glavnom gradu Montevideu. „Urugvajski Hrvati su 1928. g. pokazali jasnu nacionalnu svijest jer su javno osudili atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini. Njih 157 tada su se sastali i odlučili osnovati Hrvatski dom. Domovinski rat i stvaranje suvremene hrvatske države dovelo je do ubrzanog ujedinjenja hrvatske dijaspore u Urugvaju. Organizirali su se u skupljanju pomoći ugroženoj Hrvatskoj što je dodatno doprinijelo očuvanju hrvatskog zajedništva u Urugvaju“ rekao je dr. Ante Bralić, poručivši: „Tko želi ući u svijet zajednica Hrvata u Južnoj Americi, neka pročita knjige fra Zlatka Špehara jer su lijepo i pouzdano napisane“.
Dr. Bralić je s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, područje njegovog znanstvenog interesa je nacionalna povijest Novog vijeka. Dr. Delić je asistent na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja na zadarskom sveučilištu, predavač je kolegija ‘Pregled povijesti hrvatskog naroda’ i ‘Pregled svjetske povijesti’.
Voditelj je bio Luka Knez. Prigodnu riječ uputio je Radomir Jurić, predsjednik ogranka Matice hrvatske u Zadru. „Fra Zlatko je poznati hrvatski franjevac, književnik i putopisac. S osobitim poštovanjem sjećamo se koliko je pomogao Hrvatskoj i BiH tijekom domovinskog obrambenog rata, koliko je učinio u Vukovaru nakon povratka u domovinu 1999. g. gdje je duhovno i materijalno skrbio o ljudima. Istaknuo se i u obnovi franjevčkog samostana i crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, poznate su i vukovarske adventske svečanosti u kojima je sudjelovao“ rekao je Jurić.
U glazbenom dijelu večeri nastupio je sastav Magnificat HKUMST-a Zadar. Prihod od prodaje knjiga tijekom te večeri fra Zlatko je namijenio za pomoć Vukovaru u sklopu akcije ‘Vukovaru ZaDar’ HKUMST-a Zadar.
Ines Grbić
