Na blagdan Gospe od Čudotvorne medaljice u srijedu 27. studenog svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Propovijedao je fra Josip Blažević, jer je to ujedno bio i zadnji, treći dan velike duhovne obnove ususret Adventu koju je Blažević predvodio u zadarskoj prvostolnici.
Fra Josip je u propovijedi pojasnio što još više uzdiže veličinu Marijinih životnih odluka. „Postoji opasnost da se naviknemo na istine naše vjere i previdimo njihovu ljepotu, novost koja proizlazi iz otajstva vjere koja nam je navještena. Marija je sva u službi svoga Sina. Bila je to od početka od Božjeg promisla, otkad se rodila, sve do svoje smrti i danas. Je li Josip morao voditi Mariju na popis pučanstva, trudnu ženu, a bilo je dovoljno da se popiše samo muškarac? Ali situacija je bila tako usijana, da je to očito bilo bolje rješenje, nego da je ostala u svom rodnom kraju. U onom patrijarhalnom društvu, pa ni danas, nije popularno imati izvanbračno dijete. Ali u onome društvu imati dijete bez muža!? Marija pita, ‘Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?’. Kad Marija to prihvaća, ona daruje svoj život Bogu. Marija kaže, ‘Neka mi bude’“ rekao je fra Josip, istaknuvši da je Marija spremna prihvatiti ne samo sramotu, nego i smrt za Isusa, da se ostvari Božji plan. „Tu susrećemo Marijinu veličinu, njenu veličinu kao židovske djevojke koja je imala toliko povjerenje u Boga da mu se potpuno predala. Za razliku od sv. Elizabete čiju se trudnoću veliča, Ivanovo krštenje se hvali i prepričava, Marija rađa u osami, tišini, siromaštvu, bijedi i skriva svoju sramotu. Sve zbog Gospodina. Dolazi do izražaja njena postojanost, o čemu govori i evanđelje: ‘Postojanošću ćete se svojom spasiti’“ naglasio je propovjednik.
„Marija je ljudsko biće koja je prihvatila da se na njoj vrši volja Božja. Ona nas impresionira kad promatramo njene intervente za nas ljude u povijesti svijeta. Od Francuske revolucije kada u katedrali Notre Dame u Parizu ustoličuju božicu razuma, skrnave sve što je sveto, do danas kada se sekularizam nameće kao ideologija i potiskuje sve što ima veze s Bogom, mi susrećemo Mariju, nebesku majku koja ne miruje. Marija se objavljuje u srcu Francuske u Parizu gdje je nastala Francuska revolucija i objavljuje se sv. Katarini Laboure, davši joj čudotvornu medaljicu. Gospa je darovala svijetu da je iskuje, da je nosimo kao sredstvo posvećenja i pripadnosti Mariji“ rekao je fra Josip. Nedugo nakon toga, Gospa se javlja 1846. g., opet u Francuskoj, u La Salettu, u Alpama Francuske, opominje i poziva na obraćenje. Ne dugo nakon toga, 1858. g., opet u Francuskoj, Gospa se javlja u Lurdu i objavljuje se kao Bezgrešno začeće.
„Prosvjetiteljima je bilo da svisnu od muke. Kad su ustoličili božicu razuma, kada su religiju željeli potisnuti do krajnjih granica, iskorijeniti, nikada nije bilo toliko Gospinih ukazanja kao tada. Nešto kasnije u Portugalu, 1917. g. Gospa se javlja djeci u Fatimi i daje svoja proročanstva, poziva na obraćenje. Te iste, 1917. g. sv. Maksimilijan Kolbe osniva Vojsku Bezgrešne. Uzima čudotvornu medaljicu kao sredstvo posvećenja i kao svoj projektil u borbi protiv sila tame. Uz Fatimu je vezano i proroštvo u atentatu na papu. Ispunilo se na blagdan Gospe Fatimske. Kada je papa Ivan Pavao II. preživio, metak koji je bio usmjeren na njega nosi u Fatimu i daje ga za okruniti kip Gospe Fatimske, u znak zahvale što mu je spasila život“ rekao je fra Josip, poručivši: „Koliko god se mi grčevito borili za svoj život, grčevito pokušali biti gospodari svoga života, ne možemo bolje upravljati svojim životom nego ako ga predamo Blaženoj Djevici Mariji. Takav scenarij kroz povijest, ako promatramo, nema mu premca. Evanđelje kaže: ‘Ne budite tjeskobno zabrinuti, ne budite zabrinuti kad vas budu izvodili na sudove, kad vas budu progonili i zlostavljali, Bog će vam dati mudrost. Dobit ćete Duha Svetoga, dat će vam pravu riječ. Pouzdajte se u mene. Ako se na mene ne oslonite, nećete se održati“ potaknuo je propovjednik, upozorivši: „U istočnjačkim i svim alternativnim praksama, svugdje postoji strah od križa Isusovog. Strah prihvatiti patnju. Strah predati svoj život Bogu, da on upravlja mojim životom. Bože, ti si moj Gospodar. Tebi darujem svoj život. Ti raspolaži sa mnom. Čini kako je tvoja sveta volja. Ako treba umrijeti, prihvaćam i svoju smrt, poput Marije. Ona mi je u tome uzor. Predala je svoj život Bogu. Ne bojim se ni bolesti. Nema straha koji bi me mogao spriječiti da pripadam Bogu“ rekao je fra Josip.
U prilog tome, naveo je primjer iz njegovog rodnog mjesta. Djevojka je dobila pogrešno cjepivo i zbog toga je počelo odumiranje njenih organa. Više od 30 godina bila je nepokretna u krevetu. „Ali uvijek je slavila Gospodina što je baš ona dobila to pogrešno cjepivo. Rekla je: ‘Da je netko drugi, on bi te Bože proklinjao. Njemu bi to možda bilo na propast duše. A ja te želim slaviti sa svoga kreveta, kroz svoju bolest’. I rekla je: ‘Nikad mi nije dosadno na krevetu. Za svakoga tko me došao posjetiti, tko se došao za mene zanimati, pitati kako sam, za svaki put kad me Hitna vozila, za svakog liječnika koji me pregledao, sestru koja mi je pomogla, za svakoga sam se pomolila. I nikad mi nije dosadno. Uvijek imam nakana za koje ću moliti. Za obraćenje grešnika, za nova duhovna zvanja, za nakane Svetoga Oca’. I tako joj je život protekao u molitvi i zahvaljivanju. Nepokretna, ali nikad se nije potužila na svoju patnju. Umrla je nedavno“ ispričao je fra Josip, istaknuvši da je to primjer kako „krevet postaje oltar. Moje tijelo postaje žrtva koje prikazujem Bogu. Ali je važno i u svojoj svakodnevnici, svojim nedaćama i životnim situacijama, imati snage predati svoj život Bogu. Što god se dogodilo, neću dopustiti da očaj vlada mojim životom. U najtežim trenucima ne idem iscjeliteljima, alternativcima, neću se tužiti, jer samo Bog može riješiti moj problem. A živi Bog je u Crkvi, među nama, gdje god ga zazovem, on je tu s nama. Treba nam vjere, više čitati Sveto Pismo, Božju riječ, da nam postane uporište u našim životnim situacijama. Na to nas pozivaju Božja riječ, Isus. To znači štovati Blaženu Djevicu Mariju“ poručio je Blažević.
Podsjetio je da je papa Pio XI., kada je blaženom proglasio Katarinu Laboure, rekao: „U ovim danima sjaji čudotvorna medaljica kako bi nas na dirljiv i opipljiv način podsjetila da je u molitvi sve moguće. Pa i čudesa, nadasve čudesa. U tome se sastoji veličanstvena posebnost čudotvorne medaljice, a nama su čudesa potrebna. Veliko je čudo već i to što slijepi progledaju. Ali drugo je čudo za koje trebamo moliti Mariju, kraljicu čudotvorne medaljice, da progledaju oni koji ne žele vidjeti“.
„Tu je medaljicu na osobiti način popularizirao sv. Maksimilijan Kolbe koji je kao misnu nakanu na dan svoje mlade mise molio da mu Gospodin udijeli da postane mučenik. Njegove su riječi da je najveći stupanj ljubavi prema Bezgrešnoj kojega možemo pokazati da umremo negdje iza plota, od svih napušteni i da vjetar raznese pepeo našeg tijela. I to se njemu dogodilo u Auschwitzu 14. kolovoza 1941. g. Njegovo tijelo bilo je spaljeno u krematoriju dan poslije, na blagdan Velike Gospe. I vjetar je u punom smislu riječi raznio pepeo njegovog tijela. Opet je Bog učinio scenarij i te veličanstvene priče, a umro je da bi spasio oca jedne obitelji. Za dostojanstvo jedne obitelji“ poručio je fra Josip.
Na misi je nadbiskup Puljić blagoslovio čudotvorne medaljice koje je donio fra Josip te ih je Blažević nakon mise podijelio sudionicim u katedrali „da bude podsjetnik i na tu duhovnu obnovu, da na početku Adventa uistinu uzmemo Mariju za svoju majku da nas prati u svim životnim situacijama, da budemo njena djeca“ potaknuo je Blažević.
Fra Josip je uz medaljicu podijelio i sličice sv. Jacinte, vidjelice iz Fatime i Službenice Božje Antoniette Meo (1930.-1937.). Meo je najmlađa kandidatica u procesu proglašenja svetom u povijesti Katoličke Crkve. Imala je svega 6 godina i 7 mjeseci kad je umrla na glasu svetosti. „Je li moguće da je Bog u tako ranoj dobi nekoga toliko dotaknuo, da je osoba u tako ranoj dobi stekla herojske kreposti? Dominik Savio postao je svet s 15 godina, Marija Goretti sa 14 godina, djeca u Fatimi spuštaju dob. Kad je uveo pričest djece, papa Pio X. rekao je da će zahvaljujući toj pričesti puno djece biti spašeno“ rekao je fra Josip i ispričao obiteljsku pozadinu Antoniette. Ona je imala nekoliko viđenja Isusa. Njeni roditelji Talijani za svoje bračno putovanje hodočastili su u svetište Gospe Pompejske. Tamo ih je primio bl. Bartolo Longo koji je živio u tom svetištu i bio je apostol svete krunice. On je primio objavu, tko moli svetu krunicu, bit će spašen. Roditelji Antoniette prvo dijete nazvali su Ivan. Sanjali su da postane svećenik i zavjetovali se od prve bračne noći svaki dan moliti krunicu. Majka je u jednom trenutku molila: ‘Gospodine, ako prijeti opasnost da ovo moje dijete završi u paklu, ma koliko ga ja voljela, uzmi ga sebi’. Rekla je: ‘Bila sam preneražena svojom molitvom, a još više kada je nakon nekoliko mjeseci moje dijete oboljelo i umrlo’.
Njihovo zadnje dijete Antonietta teško je oboljela od tumora, amputirali su joj nogu. Nosila je protezu, ali uvijek je bila zaljubljena u Isusa. Rekla je: ‘Isuse, ne molim te da mi vratiš nogu. Molim te da žrtva koju prinesem bude za obraćenje grešnika’. Svaki put kad bi stala na tu protezu, boljelo bi je, i svaki put je tu žrtvu prinosila Bogu. Njeno tijelo nalazi se u crkvi sv. Križa jeruzalemskog jer je živjela u toj župi, ispričao je fra Josip. „To je predivno svjedočanstvo kako je moguće da već od najranije dobi djecu odgajamo za svetost. Puno mogu učiniti roditelji na promociji svetosti svoje djece. Antonietta je ohrabrujući poticajan primjer. Zdrava istinska duhovnost krasi njen život“ rekao je fra Josip, poručivši roditeljima: „Nemojte podcijeniti roditeljski blagoslov. Roditelji, smijete položiti ruku na svoje dijete. Smijete ga blagosloviti. Vi ste svećenik svoga djeteta. Vama je kao roditeljima podarena ta vlast. Premalo blagoslivljamo i govorimo obeshrabrujuće riječi kada su djeca nestašna. Treba zazivati Božji blagoslov. Blagoslov znači dati život. Ne možemo i ne smijemo živjeti u strahu zbog pogrešaka koje smo učinili, nego kad postanemo svjesni, odmah se vratiti Gospodinu, predati mu se, blagoslivljati i moliti za Božji blagoslov“ potaknuo je fra Josip Blažević.
Nadbiskup Puljić je poručio: „Isus nas je ozdravio i iscijelio, on je naš osloboditelj. Živimo u svijetu u kojem ima jako puno zavođenja, ljudi koji se služe takvim metodama i mediji, sve u nekom vidu pomoći drugima. A sve zapravo na propast drugoga. Hvala ti, Isuse, da si nas oslobodio. Hvala ti što si došao da nas spasiš i otkupiš. Hvala za svaku tvoju kap krvi kojom si nas spasio i otkupio. Isus nas poziva na gozbu riječi i euharistije. Želi nas nahraniti svojom riječju ali i svojim tijelom. Želi nam dati život“.
Ines Grbić