Don Marko Sikirić, vrijedan radnik na njivi Gospodnjoj
(Jl 4,12-21; Ps 98,1-4; 2Tim 2,8-13; Lk 17,11-19)
1. Sve vas srdačno pozdravljam, okupljene na euharistijskome slavlju u prigodi obilježavanja stote obljetnice smrti svećenika, nekoć bibinjskog župnika don Marka Sikirića. U večerašnjem prvom čitanju iz knjige proroka Joela (4, 12-21) čuli smo pobudne riječi kojima prorok poziva narod neka se „probudi i neka se hvataju srpa jer ljetina je zrela. Neka ustanu i siđu u polje jer tijesak je pun, a kace se prelijevaju“. Joel je jedan od dvanaest „malih proroka“ koji će posebice revnovati za slavlje Dana Gospodnjega. Znamo da je Ezra organizirao zajednicu na temelju Zakona i dao joj sigurne temelje. Nehemija će provesti društvenu i religioznu obnovu i dati potrebnu podlogu da se židovstvo održi i ne izgubi u poganstvu. Narod je prihvatio Zakon u svečanom zboru pa mala židovska zajednica živi miran život. Ali, živi bez osobitog žara i oduševljenja jer se u uvukao nezdravi duh materijalizma. A uz to nenadano navale skakavci i poharaju ljetinu. Svi onda pohrliše u hram da se izjadaju i mole Jahvea za pomoć.
Tada ustaje prorok Joel koji ih potiče na molitvu i pokoru, obraćenje i spasenje. Zajednica je bespomoćna pa ih Joel poziva neka se okupe u kuću Jahvinu te mole i poste. Jer, Dan Jahvin je strašan. Nema, naime, hrane ni radosti, nema sjemenja ni ploda, nema ni životinja, ni berbe. „Trubite u trubu sa Siona“, viče prorok, dok stanovnici zemlje dršću jer „Dan Jahvin je pun mraka i tmine, oblačan i crn kao sinajska teofanija“.
Prorok se služi apokaliptičkim slikama gdje „oganj sve proždire i guta“, „zemlja se trese, nebo podrhtava, a pomrčina sunca i mjeseca zvijezdama sjaj trne“. Stoga Joel ponavlja kako je „Jahvin dan velik i vrlo strašan; tko će ga podnijeti? (2, 10-11). I ne umara se pozivati ljude neka se „vrate Gospodinu svim srcem svojim“ i neka „poste, plaču i kukaju“. „Razderite srca, a ne halje svoje i vratite se Jahvi, Bogu svome“, (2, 12) uporno poziva ovaj Božji čovjek svoje sunarodnjake na istinsko obraćenje srca. „Zatrubite, veli on, sa Sionu i sveti post naredite kako bi se Jahve smilovao! Zašto da drugi narodi govore: Gdje im je Bog njihov“!
2. Večeras ovdje u njegovom rodnom mjestu u Bibinjama, spominjemo jednog takvog Božjeg čovjeka, don Marka Sikirića, u prigodi stote obljetnice njegove smrti. Poznato nam je kako je povijest ovoga kraja, kao i drugih dijelova Lijepe Naše, bila vrlo teška i puna brojnih izazova. A žitelji su poput Izraelaca doživljavali brojna iskušenja i sukobe na lokalnoj i međunarodnoj razini što je redovito imalo posljedica na njihove živote. No, ta teška vremena iznjedrila su i silan broj muškaraca i žena, anonimnih i poznatih težaka, pomoraca, radnika, ratnika, kulturnih i javnih djelatnika koji su ostavili duboki trag u povijesti svoga kraja. Među njima posebice ističemo svećenike rodom iz Bibinja, kao i brojne bibinjske župnike zauzete pastoralne djelatnike i apostole u Gospodnjem vinogradu. Kao navjestitelji Božje Riječi i djelitelji svetih tajna oni su ostali zapamćeni kao dobri duhovni pastiri, odgojitelji i prosvjetitelje svoga puka. A narod sa zahvalnošću i ponosom čuva o njima lijepu uspomenu promicatelja naravnog, crkvenog, katoličkog i nacionalnog identiteta.
Bogu smo zahvalni što je u godinama velikih i složenih društvenim previranja, posebice u drugoj polovici XIX. i u prva dva desetljeća XX. stoljeća Zadarska nadbiskupija imala svećenika don Marka Sikirića koji se ovdje rodio, 19. listopada 1858. a za svećenika zaređen je 7. listopada 1883. Preminuo je u Zagrebu točno prije stotinu godina, 11. listopada 1919.
Rođen, ređen i pokopan u Marijinom mjesecu listopadu, don Marko nas je o stotoj obljetnici svoje smrti okupio u svom rodnom mjestu oko stola Gospodnjega. U objavljenoj monografiji „Iz prošlosti Bibinja“ (Zadar, 1999. str. 102) ravnatelj Državnog arhiva u Zadru, dr. Ante Gverić piše o don Marku da je bio „jedinstvena ličnost, pravi uzor značajnika, izniman vjernik i svećenik, brižni pastir i skrbnik, gorljiv rodoljub, te na kraju mučenik. Bibinjski puk i dan danas gaji živo sjećanje na svog velikog sina i župnika o kojem se govori s dužnim poštovanjem i dostojanstvom. Kao dugogodišnji župnik Bibinja iskazao se kao vjeran služitelj odgajajući narod u duhu bogoljublja i domoljublja. Bog, vjera i Hrvatska bili su mu glavno i jedino“.
3. Kroz punih 36. godina pastoralnog djelovanja u rodnim Bibinjama (1884.-1919.) proživio je brojne društvene i političke promjene: Nestanak Otomanskoga carstva, Prvi svjetski rat i propast Austro-ugarske monarhije, stvaranje Kraljevine Jugoslavije, talijansko zauzeće Zadra i Hrvatskog primorja. Bile su to godine iseljavanja hrvatskoga življa i odnarođivanje hrvatskoga puka. Don Marko se nije dao zbuniti, niti obeshrabriti. Njegovo životno geslo i pastoralno poslanje moglo bi se sročiti u životnu odrednicu: Ostati na vlastitome ognjištu i biti ponosan što je katolik i Hrvat. Njegovo pastoralno djelovanje doživjet će procvat na brojnim područjima. Uz duhovnu skrb za duševno spasenje povjerenih duša, brinuo se i za kulturnu i materijalnu skrb svoga mjesta, kako pri obnovi župne crkve sv. Roka, tako i za gradnju župne kuće i otvaranja pučke škole. Otvorio je i pučku kuhinju kako bi skrbio za najpotrebitije. A 1904. godine otvorena je ovdje i pučka knjižnica. Svojim primjerom uzornog svećeničkoga života don Marko je bio blizak svome narodu u onim najtežim vremenima. Nije popuštao ni u jednom trenutku nasilnoj talijanizaciji i odnarođivanju svoga mjesta, te ostao bedem i zaštitnik hrvatske kulture i tradicije. Pod prijetnjom smrti don Marko je morao poći u „izgnanstvo“ koje je završilo u Zagreb gdje je preminuo 11. listopada 1919. u zakladnoj bolnici milosrdne braće.
Ima i u tomu neke simbolike što svoj zemaljski život završio u Zagrebu kojeg je iznimno cijenio kao središte hrvatskog naroda, te često govorio „držite se Zagreba“. Zahvalni smo Providnosti za ovog Božjeg čovjeka koga se sjećamo u prigodi njegove stote obljetnice smrti. Svoju zahvalnost uključujemo u ovu euharistijsku žrtvu koja je najveći i najvrjedniji čin zahvalnosti. U večerašnjem Lukinom evanđelju čuli smo kako je Isus ozdravio desetoricu gubavaca od kojih se samo jedan vratio „slaveći Boga u sav glas”. Ovaj odlomak trebali bismo svako malo čitati i o njemu češće razmatrati. Otkrili bismo tada koliko smo nezahvalni, poput one devetorice koji su ozdravili, ali nisu rekli Isus hvala. Naša se kultura mjeri upravo prema tome koliko znamo reći „hvala“. Bez zahvalnosti svijet bi bio veoma siromašan. Manjkalo bi mu nešto lijepo što postoji na svijetu. Moj jedan dobra prijatelj i poznanik objavio je knjižicu s naslovom „Naš život je hvala i oprosti“. To su dvije riječi koje su utkane i u ovo euharistijsko slavlje koje smo započeli iskrenim kajanjem moleći oproštenja od Boga i ljudi. A zamalo ćemo nastaviti euharistijsko slavlje hvaleći Boga za čudesna njegova djela, a posebice za ovu nekrvnu žrtvu Novoga Saveza kojom nas je spasio i otkupio. Stoga mu pjevamo, kličemo i zahvaljujemo onim poznatim usklikom: „Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo. Dođi gospodine Isuse! Amen.
✠ Želimir, nadbiskup
Bibinje, 12. listopada 2019.