1. Tijekom liturgijske godine postoje dani za određene tematike: kao napr. dan mira, dan zvanja, dan obavijesnih sredstava, misijski dan, dan života i posvećenog života. Tako se, evo, od 1982. obilježava i Dan bolesnika na dan Gospe Lurdske, 11. veljače. Marija, naime, kao brižna mati izlazi ususret potrebama i očekivanjima svoje djece. Ona u svojim svetištima ‘liječi’ patnje i vraća svojoj djeci potrebito zdravlje duše i tijela.
Svjetski dan bolesnika potiče nas kako voditi brigu o oboljelima i zahvaliti onima koji skrbe o njima: zdravstvenim, socijalnim, vjerskim i drugim djelatnicima i volonterima. A pastoralna služba onih koji su potrebni naše skrbi sastavni je dio crkvenog poslanja. I na tragu je Kristova spasenjskog poslanja. Naime, Isus, kao božanski liječnik, ‘prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao’ (Dj 10, 38).
I mi smo pozvani činiti djela milosrđa poput Samarijanca, koji ‘vidjevši polumrtva čovjeka, sažali se, pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih, odvede ga u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru s riječima: Brini se za nj, pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti’ (Lk 10, 33-35). Zbog toga, veli Papa u ovogodišnjoj poruci uz Dan bolesnika, kako ‘ne ozdravlja čovjeka izbjegavanje trpljenja i bijeg od boli, već sposobnost prihvatiti nevolje i sazrijevati u njima, poput Krista koji je patnje podnio s beskrajnom ljubavlju’ (Spe salvi, br. 37). ‘Vi koji osjećate teret križa i koji plačete, vi neznani patnici, budite hrabri: Vi ste miljenici Božjega kraljevstva; vi ste braća trpećeg Krista; i s njim, ako to želite, vi spašavate svijet!’ Zbog toga je Svjetski dan bolesnika zgodna prigoda razmišljati upravo o tajni trpljenja i biti osjetljiviji prema bolesnoj braći i sestrama. ‘Mjera čovječnosti, veli Papa, određuje se na temelju toga kako se društvo i pojedinac odnose prema onima koji trpe. Društvo, koje ih ne uspijeva prihvatiti ili ne suosjeća s njima, okrutno je i neljudsko društvo’, zaključuje Papa (Spe salvi, 38).
2. U spomenutoj poruci Papa spominje kako ‘pamti trenutak pastoralnog pohoda u Turinu kada je imao priliku zadržati se u razmišljanju i molitvi pred Turinskim platnom, pred licem Krista koji je ponio na sebi trpljenje svih ljudi. Koliko je samo vjernika u tijeku povijesti prošlo pokraj toga pogrebnog platna. Njegovo promatranje poziva razmišljati o onome što piše sveti Petar: ‘njegovom se modricom izliječiste’ (usp. 1 Pt 2, 24). Kristove rane, dakle, postaju znakom našeg otkupljenja, oproštenja i pomirenja s Ocem. No, one postaju i kamenom kušnje za vjeru učenika (kao i za našu vjeru): svaki put, naime, kada Gospodin govori o svojoj muci i smrti, oni ne razumiju, odbacuju, protive se. Za njih, kao i za nas, trpljenje ostaje uvijek bremenito tajnom. Patnju je teško prihvatiti, a još teže podnositi. Dvojica učenika na putu za Emaus, znamo, bili su žalosni zbog događaja koji su se tih dana zbili u Jeruzalemu. I tek kada im se Uskrsnuli pridružio na putu, oči im se otvoriše te počeše na te događaje gledati drugim očima (usp. Lk 24, 13-31). Ono što je ranije bila nepremostiva prepreka, jer je bio znak prividnog Isusova neuspjeha, postaje u susretu s Uskrsnulim, dokaz pobjedničke ljubavi. Nadutoj sili zla Bog je suprotstavio svemoć svoje ljubavi. Zbog toga Crkva svojim svjedočanstvom ljubavi nastoji biti živa slika Isusa Krista, Dobrog Samarijanca, koja prepoznaje Gospodinovu prisutnost u bolesnoj braći i sestrama. I kao što su marijanska svetišta diljem svijeta, odbrana mjesta djelovanja Božje milosti, tako su i bolnice osobita svetišta gdje patnici i bolesnici sudjeluju u Kristovom uskrsnom otajstvu.
Poželio bih stoga vama, koji se izravno ili neizravno skrbite za bolesne, da budete pozorni na potrebe bolesnika. Povezujte stručnost i čovječnost trudeći se otkrivati na licima bolesne braće lice Krista, ‘čovjeka vična patnjama’ (Iz 53,3). Sve vas danas povjeravam Bezgrešnoj Djevici, koja neka čuje molitve koje se dižu iz ovog svetišta patnje. Neka ona, koju s pouzdanjem nazivamo ‘Zdravlje bolesnih’ i ‘Utjeho žalosnih’, bude uz vas zajedno s Kristom Gospodinom. Ona neka briše suze svima koji trpe; neka bdije uz one koji su sami u svojoj bolesti i neka svojim majčinskim zagovorom pomogne svima koji rade na području zdravstvene skrbi u ovom Gradu i diljem naše nadbiskupije. A nama pak neka ne dojadi činiti dobro svima koji našu pomoć zatraže! Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup