Jedinstvo Crkve i uloga majke u obitelji
(Dj 1, 12-14; Ps 113, 1-8; Gal 4, 4-7; Lk 1, 39-47)
1. Dvojica pisaca današnjih čitanja, Luka i Pavao, uvode nas svojim tekstovima u otajstvo Crkve, te govore o ulozi koju su u tom otajstvu imali BDMarija i Kristovi apostoli. U kratkom odlomku iz Poslanice Galaćanima čuli smo izvješće da je „u punini vremena Bog odaslao Sina svoga koji je od Žene bio rođen i Zakonu podložan kako bi podložnike Zakona otkupio, te mi primili posinstvo“ i mogli klicati „Abba, Oče“. Prošlog tjedna slušali smo kako Isus u Dvorani Posljednje večere svojim učenicima veli da su oni „njegovi prijatelji i da ih je izabrao da idu i rod donose“. A malo prije toga pokazao je povjerenje prema apostolu Petru kad mu je rekao da će „na njemu izgraditi svoju Crkvu koju ni vrata paklena neće nadvladati“ (Mt 16, 18).
Stoga, svaki put kad slavimo svetu misu sjećamo se Petra naših dana i mjesnog biskupa pa molimo: „Crkvu svoju širom svijeta utvrđuj u vjeri i ljubavi zajedno s Papom našim Franjom i s biskupom našim…“ To je, naime, teološki i ekleziološki znak i izraz jedinstva Crkve koje je Pavao kao ponizni sluga Kristov ustrajno promicao. Upravo Glaćanima on pripovjeda da je „nakon tri godine boravka u pustinji pošao u Jeruzalem potražiti Kefu (Petra) s kojim je ostao petnaest dana“ (Gal 1,18-20). U tom susretu osjetio je i doživio iskustvo milosti, ljubavi i jedinstva. Jedan krst, jedan poklad vjere u dvije različite izabrane posude. Bog, dakle, želi da usporedno idu Petar i Pavao i svi drugi koji su „bili jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“, kako nas izvješćuju Djela Apostolska (Dj 1, 14).
2. Luka nas s druge strane izvješćuje o Mariji, koja je u razgovoru s anđelom saznala da i njezina rođakinja Elizabeta u poodmakloj dobi iščekuje sina. Stoga je požurila u Gorje, u grad Judin, da joj bude pri ruci. U prekrasnom povijesnom i simbolike punom susretu dviju velikih žena i majki ima dosta razloga razmišljati o ulozi žene i majke u Crkvi i u društvu. Marija Bogorodica, Elizabeta majka Ivana Krstitelja, divni su likovi spasenja koji nam danas zbore o dostojanstvu žene i majke. Majka je uvijek bila velika i nju se štuje i voli. I kad nas svi zaborave, majka nas napustiti i zaboraviti neće. Ona je ljudima svetinja i veliki prirodni misterij. Ona je izvor života i braniteljica mladome biću kad je najnemoćnije i kad mu treba zaštite.
Kako je lijepo vidjeti majku s djetetom u naručju. Ona je puna najvišeg altruizma i požrtvovnosti. Takvo nesebično materinstvo pobuđuje kod ljudi respekt i poštovanje. I predstavlja se kao najveći ljudski i moralni ideal. Budući da proživljavamo veliku krizu dostojanstva žene i krizu materinstva o tomu valja češće govoriti i ponavljati da je majka izvor života i ljudima nešto sveto i drago.
3. Zbog toga se i veli da je budućnost obitelji i naroda u rukama naših majki. Nikakvo onda čudo što se pitamo kako im pomoći da budu odgovorne u svom pozivu i poslanju?! Kako odgojiti djevojke da postanu dobre i odgovorne majke?! Kako pomoći onim vri-jednim ženama i majkama, koje se bore, da ostanu na visini svoga poziva i zadatka?! Nema nekih gotovih recepata koje bismo mogli prepisati i preporučivati. Ali, sigurno nema pravog i prosvijetljenog materinstva bez Boga, bez vjere, bez pobožnosti, bez molitve, bez milosnog i sakramentalnog života. Uzorne majke, koje su danas potrebne u društvu i u Crkvi, nadahnjuju se Gospinim primjerom, kleče pred njom -najvećom i najsvetijom ženom i Majkom- i mole njezinu pomoć i blagoslov. Uz blagdane Gospe od Zečeva evo poruke poticaja kršćanskim majkama: Zapalite svjetlo dobrote u svom srcu. Budite svjesne svoga dostojanstva i postanite ono što vam je u naravi upisano.
Zahvalni za svjetlo dobrote koje nam je preko Marije zasjalo u svijetlim likovima tolikih žena i majki, mi ćemo moliti za naše obitelji, očeve i majke da budu dostojne svoga roditeljskog poziva. Molit ćemo posebice za žene, djevojke i majke naše nadbiskupije kako bi znale zavjetovati Gospi svoju čednost, svoju djecu i svoje muževe. Molit ćemo za sve nas da budemo ispunjeni strahopoštovanjem pred Bogom, pred životom i pred vječnošću. Čuli smo u izvješću iz Djela Apostolskih da je Crkva Isusovih učenika započela svoj ovozemni hod s Marijom u dvorani Posljednje večere. S njom će završiti i svoj hodočasnički put prema eshatonu, prema vječnosti.
4. U hodu na tom putu valja nam otvoriti dušu i srcu pred našim Gospodinom i njegovom majkom Marijom. I osluškivati njihove poticaje, preporuke i upozorenja. No, valja nam pri tom iskreno obećati „da nećemo živjeti kao pogani koji Boga ne poznaju i ne priznaju; koji život ne poštuju“. I truditi se kako bi se molitva ponovno uselila u naše domove. Jer, prepoznatljivi znak našeg narodnog i kršćanskog identiteta jest i ono geslo koje je ovdje stasalo u sklopu velike devetnice naših hodočasničkih okupljanja, od Solina, preko Nina do Marije Bistrice: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom Misu slavi!
Utječemo se, stoga, pod tvoje okrilje, „Gospo od Zečeva“, jer ti si „nada naša i zora spasenja“. Poput Kristovih apostola i mi želimo danas biti jednodušni postojani u molitvi s Marijom, Majkom Kristovom. Svjesni nezamjenjive Marijine uloge u povijesti spasenja, osjećamo potrebu trajno se njoj obraćati i moliti neka nas štiti i zagovara. Osjećamo također potrebu učiniti životnim naš zavjet iz Branimirove godine, upravo ovdje u Ninu 1979., kada smo odlučili „slaviti i životom potvrđivati svoj krsni savez s Bogom“. I činiti sve da se molitva ponovno useli u naše domove. Molitva je, naime, znak našega narodnoga i kršćanskoga identiteta koji prepoznajemo upravo u ninskomu geslu i zavjetu: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom Misu slavi“! Molimo našu Gospu od Zečeva neka pomogne nama i našim obiteljima ostvariti te visoke i časne ciljeve i ideale. Tako neka bude. Amen.
✠ Želimir, nadbiskup
Nin, Gospa od Zečeva, 27. svibnja 2019.