Častimo te, stoga, križu sveti, na kom umrije Isus naš!
1. Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem svijet otkupio. Krist jučer, danas i uvijek. Isti Spasitelj. Ista trnova kruna. Ista predragocjena krv koja se prolijeva za spasenje svijeta. Samo su drugi suci. Druga imena tužitelja i druge okolnosti. No, ista je procedura presuđivanja. U Isusovo vrijeme, kao i u sva vremena prije i poslije njega, ljudi su se, u svrhu pokoravanja i osuđivanja drugih, služili dvjema uhodanim vještinama: nasiljem kojim su izazivali strah i lažima kojima se prikrivalo nasilje. To je vještina „ocubojice i zavodnika“ ljudskog roda od početka. Tu metodu uspješno se prakticiralo kako u vrijeme Nerona i Dioklecijana, tako i u vrijeme Hitlera i Staljina, Tita i Mao Ce-Tunga. Jednako je primijenjivana na Istoku i na Zapadu, u zemljama povijesnog kršćanstva, kao i u zemljama poganstva.
Misterij zla, naime, nemoguće je shvatiti samo ljudskim umom. Potrebno ga je staviti u kontekst Isusovog procesa, drame njegova križnog puta. Kako inače razumjeti izdajnički poljubac njegova učenika i apostola Jude? Ili pak Petrovo odreknuće u zoru Velikoga Petka pred običnom sluškinjom? Kako razumjeti čudno prijateljstvo Židova Heroda i Rimljanina Pilata koji se inače nisu ni pozdravljali, ni podnosili. Ali, u jednom su se danu i događaju složili: Ovog čovjeka, Isusa Nazarećanina, treba ukloniti s pozornice svijeta. Premda nisu našli nikakve krivice, članovi Velikog vijeća i okupljena svjetina zatražiše i dobiše od „tuđinca i stranca Pilata“ da ga pogubi. Nađoše se zajedno predstavnici „izabranog naroda“ s predstavnikom okupatorske rimske uprave. Dogovoriše se i osudiše Isusa, ni kriva ni dužna. Bože moj, je li to moguće?
2. A u svemu im je pomagala izbezumljena svjetina, koja je prije koji dan, na Cvjetnicu, kliktala „Hozana Sinu Davidovu. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ A, u ovom prežalosnom procesu urliče i viče: „Raspni ga, raspni! Krv njegova na nas i na djecu našu!“ Misterij je to i tajna koju nije lako shvatiti. On koji zapovijeda vjetrovima da utihnu, uskrsava Lazara i ozdravlja bolesne, sam sebi pomoći ne može. Kako je Bog bio tako nemoćan? Ne shvaćamo kako su njegovi apostoli mogli napustiti svoga Učitelja s kojim su tri pune godine hodali, razgovarali i planirali. Ne samo da ga ostaviše, već ga jedan od njih (sin propasti) poljupcem izdade, a drugi se u strahu zakle da ga ne poznaje. Bože moj, kako je to moguće?!
Utješna je ipak činjenica da se u Isusovom procesu našlo i pozitivnih uloga. Bilo je ljudi koji su htjeli biti blizu i pomoći napaćenom Isusu: Šimun Cirenac mu pomaže nositi križ; Veronika mu briše znojno i krvavo čelo; žene Jeruzalemske ga sažalijevaju; apostol Ivan i nekoliko pobožnih žena prate ga do Kalvarije.. Isusov proces povijesni je događaj opisan u detalje na stranicama evanđelja. Prema Ivanovom opisu Isusova je muka počela u vrtu. To nas podsjeća na edenski vrt gdje je prvi Adam sve proigrao. A, evo, Isusova muka počinje također u vrtu, gdje novi Adam sve popravlja. Bože koji si sve stvorio, i još divnije u svom Sinu obnovio… Ne smijemo gubiti iz vida kako je Isusov proces trajna, povijesna konstanta koja se ponavlja. A mi aktivni ili pasivni sudionici u tom procesu. Blago nama ako se nađemo u ulogama s pozitivnim obilježjem poput Šimuna i Veronike. Zahvalni za milost koju primamo po zaslugama muke i smrti gospodina našega Isusa Krista, molimo večeras žarko neka neizmjerna vrijednost Kristove muke bude zalogom našeg vječnog spasenja u nebu, a u ovoj suznoj dolini utjeha i snaga. Častimo te stoga križu sveti, na kom umrije Isus naš. Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš. Ustima, srcem častimo te, sveti križu Isusov!
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 19. travnja 2019.