Nakon Lukinog izvješća o muci Isusovoj spontano se čovjek pita: Zašto si, Bože, dopustio da se ljudi poigraju sudbinom tvoga Sina? Kako si mogao gledati nevinog Krista pod križem i pred Sinedrijem? Zašto si odabrao patnjom spašavati ljude? Ostajemo bez riječi i bez odgovora pred tim teškim i neshvatljivim pitanjima.
Nevinog Isusa, „na kojem ne bijaše nikakve krivice“, razapeli su između dva razbojnika, što pokazuje krajnju zloću ljudskog uma. I dok se jedan od njih pridružio izrugivanju vojnika i naroda „Ako si Krist, spasi i nas i sebe“, drugi ga ukorava „Zar se ne bojiš Boga“, jadan ne bio?! A onda se obraća Kristu s molbom neka ga se sjeti u kraljevstvu svojem. „Zaista ti velim, danas ćeš biti sa mnom u raju“. Iako nam je to teško shvatiti, ne smijemo gubiti iz vida kako se u sred graje razbješnjele svjetine i paklenskom spektaklu ljudske pobune protiv Boga, našao samo jedan glas pohvale i priznanja: glas osuđenika koji ispovijeda vjeru u njegovo Kraljevstvo. Bilo je to svjedočanstvo razbojnika i lupeža, i to, u trenutku kad je smrt nad Isusom bila raskrilila svoja krila. I dok je sve ostavljalo dojam strašnog Božjeg poraza, javlja se razbojnik koji ga slavi kao Kralja i vrhovnog Gospodara. Znamo kako na Veliki Petak Isus je uglavnom šutio. Ni Herod, ni njegov dvor nisu mogli od njega izmamiti riječi. A ni rulja koja je vikala „drugima je pomagao, a sebi ne može pomoći“, nije ga mogla navesti na odgovor. No, kad je Isus čuo umilne riječi desnog razbojnika („Sjeti me se, Gospodine“), okreće se u svojoj muci prema njemu, odgovara mu i spašava ga utješnim obećanjem: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju“. Nikada nikome nije bilo nešto takova obećano. Ni Mojsiju, ni Ivanu, ni Magdaleni, ni Mariji. Razbojnik-lupež promucao je svoju posljednju, a možda i prvu molitvu. Samo je jednom pokucao na vrata Božanskoga Srca. Samo jednom je zatražio i zamolio neka ga se sjeti. Sve je stavio na kocku i sve je dobio.
Dok razmišljamo o ovoj sceni prije Isusove smrti, čini mi se, braćo i sestre, kako mi premalo poznajemo dimenzije Božanskog Srca. Stoga nam valja ispravljati krive slike o našem Spasitelju. Treba tražiti, pronaći i odstraniti pogubne viruse s naših duševnih računala. Primjer razbojnika Dizme pokazuje koliko je Isusu stalo do spasenja ljudi, do spasenja nas samih. Čini se više nego nama samima. A pri tom on ne gleda na bezakonja naša, već na srce raskajano i ponizno, koje neće prezreti. Hvala Ti, Isuse, za Tvoju muku i veliku ljubav i praštanje. Pomozi nam upoznati naše slabosti, padove i grijehe. I potakni nas sakramentom svete ispovijedi, poput ovog razbojnika s Kalvarije, tražiti samo tvoje kraljevstvo. I to nam je dosta. Amen.
✠ Želimir, nadbiskup
Katedrala, 14. 04. 2019.