4. PKP MLADIH ZADARSKE NADBISKUPIJE – OSVRT STUDENTICE, SUDIONICE KRIŽNOG PUTA

‘I vladat će od mora do mora. Bilo njegovo ime blagoslovljeno dovijeka’

O trećoj korizmenoj nedjelji održan je četvrti planinarski križni put mladih Zadarske nadbiskupije pod geslom „I vladat će od mora do mora. Bilo njegovo ime blagoslovljeno dovijeka!“ (Ps 72, 8.17). Dojmovi, slike, prijateljstva, pogledi, riječi, zapanjenost, prestrašenost, uzbuđenje, čudesnost, i još puno toga, prebirati ćemo u svojim srcima još jako dugo. Čeznutljive duše napokon su mogle doći k sebi upravo davanjem svojih čežnji ovom križnom putu, a čežnja se umiri kada si blizu Onom za kim čezneš, iako se to shvati nakon što završi. neke nakane za odazivom na ovaj križni put svi smo imali u srcima.

U subotu ujutro 23. ožujka okupili smo se na autobusnom kolodvoru u Zadru na kojem smo se ukrcali u 2 autobusa i krenuli prema Novigradu. Treći autobus je dovezao mlade iz Benkovca u Novigrad. Kada smo stigli imali smo prigodu za sv. ispovijed. Potom smo slavili sv. Misu u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije koju je predvodio fra Bojan Rizvan, zajedno s fra Juricom Galićem, ocem Franjom Kowalom i don Zvonimirom Mikulićem dok su župnik novigradske župe don Ivan Ćurić te don Ivica Bašić bili na raspolaganju za sv. ispovijed.

 

 

Fra Bojan svojom propovijedi osvrnuvši se na Evanđelje, nas je potaknuo na hrabrost i odvažnost u odluci da se vratimo k našem Nebeskom Ocu, da baš kao i izgubljeni sin dođemo k sebi, da se pokajemo i obnovimo svoj odnos s Ocem koji čeka, mene i tebe da Mu se vratimo. Nije problem ako se izgubimo već ako ne dopustimo zbog svog egoizma, poput starijeg brata, da budemo ljubljeni i iscijeljeni. Dopustimo Ocu da nas zaogrne svojom ljubavi i vrati na put prema vječnoj gozbi radosti. Nakon mise izmolili smo našu prvu postaju i započeli smo naše putovanje „od mora do mora“. 140 mladih života odlučilo se odreći samih sebe i uzeti svoj križ te odhodati nešto više od 50 kilometara po Ravnim kotarima od Novigrada preko Benkovca do Biograda.

U Pridragi nas je dočekao župnik don Tomislav Baričević i upoznao nas sa povijesti drevne crkve sv. Martina kao i župne crkve te nam dao poticaj za životni križni put. Zatim smo se zaputili u Karin, a putem smo mogli uočiti prekrasni krajolik Novigradskog i Karinskog mora te rijekâ Karišnice i Bijele koje se ulijevaju u Karinsko more. Savršeno prelijevanje boja planinskog i morskog kraja, nadopunjavanje jedno s drugim, nuka te da postaneš zahvalan na tome što postojiš i što imaš prilike uživati u jednostavnim, a tako bogatim prirodnim ljepotama. U Karinu smo se zaustavili u franjevačkom samostanu Svete Marije Bezgrješne gdje nas je lijepo primio gvardijan i župnik fra Petar Klarić. Nakon nekoliko najbitnijih informacijama o samostanu i povijesti imali smo ručak koji je za nas pripremila, dovezla i poslužila hrvatska vojska, na čelu sa pukovnikom Vinkom Rogićem.

Župnik fra Petar okupio je i lijepi broj mladih iz Karina koji su nas srdačno posluživali i brinuli da sve bude u redu. Tanjuri puni vojničkog graha i pokoja slastica, napunili su nas novom snagom za odlazak prema našem cilju tog dana. Sada je uslijedio možda i najteži dio puta, uzbrdice, kamenjar, „teška pustara“, nekoliko vjetrenjača koje su nam ogolile misli. Ipak, stigli smo raspjevani u Benkovac, u novu crkvu Male Gospe, gdje nas je dočekao župnik don Anđelko Buljat, koji je svojim zalaganjem uključio brojne mlade iz Benkovca na PKP te brojne župljane u organizaciju smještaja mladih. Po dolasku izmolili smo našu zadnju, sedmu postaju tog dana. Nakon toga željni večere uputili smo se u katolički dom i večerali zahvaljujući Caritasu Zadarske nadbiskupije koji je organizirao pripremu jela u prostorima pučke kuhinje u Benkovcu.

Nakon odmora, vratili smo se u crkvu u kojoj je bio prigodan program. Animatori, koje je pripremila časna sestra Marija Beroš, su se pobrinuli o upoznavanju sa Drinskim mučenicima kroz kraće uprizorenje njihovih života. Također, imali smo prigodu napisati pismo Drinskim mučenicama o svojim čežnjama, željama, tegobama, tugama, bolima, te ga ubaciti uz posebno pripravljenu košaru. Pisma će se spaliti i njihov pepeo baciti u rijeku Drinu na hodočašću na koje se ide 30. i 31. ožujka. Uslijedilo je klanjanje koje je predvodio don Tomislav Dubinko, a animirao zbor mladih benkovačke župe zajedno sa studentskim zborom teološko katehetskog odjela Verbum Vitae. Kada smo zahvalili našem Gospodinu za sva dobročinstva u Presvetom Oltarskom Sakramentu uslijedio je razmještaj po obiteljima. Benkovčani su bili „široke ruke“ te nas je 35 obitelji ugostilo i ponudilo nam toplinu svojega doma.

Drugo jutro okupili smo se na slavlju sv. Mise u istoj crkvi koju je predvodio don Zvonimir Mikulić. Svojom propovijedi nas je potaknuo o razmišljanju o vlastitim životima. Tko sam ja? Tko je Bog u mojem životu? Pozvavši se na Mojsijevo iskustvo iz knjige Izlaska, podsjetio nas je da Bog – naš Bog. Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog svakog od nas osobno te da Mu dopustimo da nas „okopa i pognoji“ baš kao i vinogradar usahlu smokvu iz prispodobe Evanđelja po Luki. Pozvani smo u svom životu po svom križu donositi plod, imajući na umu i u srcu da je, za razliku od ploda s drveta iz Edenskog vrta za kojim su posegnuli prvi ljudi i u svijet je ušla propast, Krist nama na drvu križa donio plod vječnog spasenja – samoga sebe.

Nakon sv. Mise, oprostili smo se sa svojim domaćinima, pokupili svoje lunch pakete i krenuli dalje. Najprije smo stali kraj stare crkve posvećene svetom Anti koja je sagrađena u sklopu starog Kaštela krajem 15. stoljeća. Prolazeći ovim područjem mogli smo vidjeti ogromne poljoprivredne površine, maslenike, vinograde. Na pola puta imali smo organiziran ručak, opet zahvaljujući hrvatskoj vojsci koja nam je na neumoljivom suncu podijelila porcije gulaša. Ručak u prirodi ima svoje čari. Osjetila kao da su više izražena. No kako bilo, odande smo se uputili prema Biogradu.

Dvanaestu postaju križnog puta izmolili smo sa zajednicom Cenacolo u Jankolovici. Zajednica Cenacolo nas je upoznala sa svojim radom, a čuli smo također i svjedočanstvo jednog mladića od 17 godina, njegov put koji ga je doveo do same zajednice. Nakon kratkog druženja s njima uputili smo se do konačnog odredišta. Najprije smo posjetili i izmolili iduću postaju u crkvi svetog Ivana Krstitelja, gdje nas je dočekao don Nikola Tokić. S neprestanom pjesmom, pa čak i plesom, „ispečenim“ vratovima, žuljevima, bolovima u mišićima, ali osmjesima na licu i neopisivom srećom stigli smo do obale Biograda, do „izlaska“ iz „teške pustare“ i došli u „obećanu zemlju“ čiju tvrđu nalazimo u Kristu, Kristovoj Crkvi ili crkvi Svete Stošije u Biogradu. Don Marin Krešić te don Roland Jelić ugostili su nas u svojoj župi i organizirali večeru te smo nakon izmoljene zadnje postaje i zahvale Gospodinu, na dvorištu pokraj crkve večerali. 

Umor, ali i sreća pomiješana s tugom sve nas je satrla jer smo se morali rastati, a rastanak smo obilježili pjevanjem i slavljenjem. Na kraju, moramo zahvaliti i neumornom kombiju Caritasa koji nas je pratio, napajao i krijepio u momentima našega hoda. Prepuni doživljaja, obnovljeni srcem i duhom, možemo nastaviti korizmeni hod koji nas vodi upravo k onom vječnom Plodu na koji nas je pozvalo nedjeljno euharistijsko slavlje i dato obećanje „I vladat će od mora do mora. Bilo njegovo ime blagoslovljeno dovijeka!“. 

Ana Albin, studentica, sudionica PKP-a

Foto: Mladi, sudionici PKP-a