U spomen na 26. godišnjicu razaranja župne crkve sv. Josipa u Obrovcu (22./23. ožujka 1993.), u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu u petak 22. ožujka svečano je otkriven drveni križ postavljen visoko na lijevi bočni zid crkve. Taj je križ jedini ostao sačuvan u crkvi za vrijeme njenog rušenja u Domovinskom ratu. U župnoj crkvi sv. Josipa, misno slavlje na kraju kojega je križ otkriven, predvodio je obrovački župnik don Krešo Ćirak. Prije mise župljani su molili pobožnost križnog puta.
Otkrivanje križa iz spaljene župne crkve u spomen na trpljenje u Domovinskom ratu na obrovačkom području održalo se pod geslom „Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači“ (Bl. Alojzije Stepinac).
Kao odmazdu za doživljeni poraz u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji Maslenica, u noći između 22. i 23. ožujka 1993. g., velikosrpski agresor spalio je crkvu sv. Josipa u Obrovcu. Crkvu nisu minirali kako su to agresori drugdje činili, jer su okolo bile kuće ljudi srpske nacionalnosti. Od paleži su ostali samo vanjski zidovi, a ispod ruševina pronađen je veliki drveni križ od jelovine. Po zakonima prirode bilo je nemoguće da baš drveni križ ostane čitav, a ostao je. Obrovčani u tome zahvalno vide znak Božje prisutnosti i nade za opstanak u tom povijesnim nedaćama pogođenom kraju.
Kada su mladi volonteri iz Falconare u poraću čistili crkvu sv. Josipa, župljanin Miro Bobaš uočio je taj križ, uzeo ga i odnio u svoju kuću. „Taj križ doživljavamo kao relikviju stare župne crkve. Pogled na taj križ našu vjeru i ljubav prema Crkvi će jačati. Želimo vratiti taj križ na dan kad je crkva spaljena kao spomen da čovjekovo zlo, čovjekov grijeh ni u materijalnom smislu ne može zatrti ono što je Bog po svom svetom Duhu dao da u nama živi. Kao zalog za dobro naše župne zajednice. U spaljenoj crkvi bio je kamen na kamenu, a križ je ostao netaknut. To će doprinijeti snazi vjere ovoga naroda koja jest zadivljujuća. Stoga ovaj dan svojom porukom nije običan, ne samo za župu, nego je dar i za Zadarsku nadbiskupiju i šire“ rekao je don Krešo.
Župljani su se i terminom početka bogoslužja u 20,00 sati, najprije molitve Križnog puta a onda mise, duhom sjedinili s križnim putem domovine koja je bila okupirana. Naime, crkva je počela gorjeti navečer 22. ožujka 1993. g., a obrovačka župljanka, pokojna Ivanka Semić, ušla je te večeri u crkvu u 20,00 sati kako bi spasila pokaznicu i ciborij s Presvetim, da ih četnici i pobunjeni Srbi ne bi oskvrnuli. Ta spašena pokaznica bila je na oltaru za vrijeme mise na 26. godišnjicu uništenja crkve.
„Spominjemo dan kada je crkva bila spaljena, desakralizirana, uništena. Ima nekih razmišljanja, čemu spominjati takav događaj? Događaj smrti, paleži, propasti. Zar ne bi bilo bolje govoriti o životu, uzeti datum kad je crkva obnovljena, neki ‘veseli’ datum. A mi spominjemo uništenje, smrt. Koja korist od toga“ upitao je don Krešo u propovijedi, istaknuvši da u tom smislu „možemo reći koja korist od spomena Kristove smrti? Mi kršćani spominjemo Kristovu smrt. Zar spomen na Kristovu smrt donosi neku ‘korist’?“.
„Ako na tu stvarnost ne gledamo kao vjernici, kao djeca Božja, onda nam se ta noć čini nerazumnom. Jer nikakve koristi od nje, čak naprotiv. U nama može izazvati gorčinu, srdžbu, jer nas podsjeća na nešto što u nama izaziva tugu. Ali ne. Unatoč svemu, mi izabiremo ovu noć“ poručio je don Krešo.
U spomen na taj događaj prvo i drugo čitanje i psalam župnik je uzeo od blagdana Uzvišenja svetog križa, a evanđelje od dana, od petka drugog korizmenog tjedna. „Ove noći spominjemo ne samo da je crkva bila spaljena, nego da je u spaljenoj crkvi pronađen križ od jelovine. Križ je po svakoj ljudskoj logici trebao biti spaljen. Ali nije. Gdje je tu logika? Čak je i sam kamen bio gorio. Imamo ostatke oltara koji to pokazuje. A križ od jelovine koji je morao izgorjeti, nije izgorio! Nema tu logike.
Kada idemo još dalje, vidjet ćemo da puno toga, gledajući ljudskim očima, u našoj kršćanskoj vjeri nema logike. Bog, svemogući, daje život za čovjeka. Bogočovjek vječni, za nekoga vremenitoga i prolaznoga. Neumrli za smrtnoga. Gdje je tu logika? Puno toga u našem životu nema logike. Ali život kršćana ne živi od ljudske logike. Čak naprotiv. Kad smo u 14., 15. st. počeli živjeti od logike, svijet je postao itekako nelogičan, vodi nas u propast. Kada je netko rekao da Bog ne može sebe ograničiti prolaznim, smrtnim tijelom, svijet je krenuo niz brijeg. Jer se smatralo kako nema logike da Bog koji je odvijeka, dođe u obličju čovjeka. On vječni, neprolazni, da smrt osjeti? Nema šanse.
I još puno toga u našem životu nema šanse. Sve naše šanse propadaju kada kažemo ‘Ja u svoje ruke uzimam svoje životne šanse. Ja ću odrediti svoj život i budućnost svog života, bez Boga’“ upozorio je don Krešo. Istaknuo je da kršćani kao Božji ljudi, koji se svijetu mogu činiti nelogični, svjedoče da je naš život utemeljen na ludosti križa.
„Pogled na ludost križa sugerira da mi kao vjernici nosimo logiku sjemena bačenoga u zemlju koje mora umrijeti da bismo živjeli. Ako priroda govori da je to prirodno, normalno, zar ne bi ta priroda isto tako nas učila, da i mi ljudi, ako želimo živjeti, zar ne bismo trebali najprije umrijeti. Sve to nema logike ako ne postoji drugi život. Ako ne postoji vječnost, duša, Bog od vječnosti. Bog je čovjeka stvorio za vječnost. Ako to ne postoji, onda sve to nema logike“ poručio je don Krešo.
Time se vodila i župljanka Ivanka Semić. „Imala je život, a išla je taj život izlagati, ugroziti, radi čega? Radi ‘najobičnije’ stvari. Radi pokaznice. I radi Presvetoga sakramenta. Po kojoj se logici ona išla hraniti s Presvetim Tijelom Kristovim, dok je bila u zarobljeništvu? To su bile ‘samo stvari’. Svoj život radi toga ugroziti?
Križ, kršćanska vjera, Bog i njegova logika daju nam što nitko ne može dati. Sudbina u našim rukama može nam dati da cijeli svijet osvojimo, a što ako dušu izgubimo, ako kraljevstvo Božje promašimo, što ako za vječnost propadnemo“ upozorio je don Krešo. „Ovaj svijet, baš zato što je ljudski i što ga je Bog stvorio, mora biti utemeljen na nekom kamenu zaglavnom, koji će možda graditelji ovoga svijeta odbaciti, popljuvati. Ali taj kamen zaglavni nitko ne može iščupati.
Mi kršćani pozvani smo poput vojnika od cara Konstantina na svoje štitove, na svoju odjeću, na same sebe staviti križ kao znak novog života. Križ koji sugerira: ‘Sposoban sam te ljubiti do smrti’. Ne dok mogu, ne dok znam, dok mi se sviđa. Nego, u stanju sam te ljubiti do smrti. Jer znam da se sa smrću naš život samo mijenja, ali se ne oduzima. Ta Ivanka to je primila, od toga novog života. Jer ona je u njega vjerovala“ poručio je don Krešo.
Rekao je kako mnogi nose križeve oko vrata, ali u svom životu ne žele umrijeti za Isusa. „U svima nama je ta nevolja. Zato nam je potrebna pobožnost križnog puta, krunica, sakramenti, vidljivi znakovi koji ukazuju na nevidljivu prisutnost. Oni nas podučavaju, hrane, tješe, da možemo ustrajati. Jer pogriješit ću sigurno. Past ću sigurno, preplašit ću se, zatajit ću sigurno. Ali sakramenti nam pomažu da se opet podignemo.
Zato nam pogled na križ ukazuje na najveću bitku koja je pred nama. A to je spasiti dušu svoju. Jer naša borba, naš život nije za nešto propadljivo. Nego za vječno i neprolazno. Neka i u budućnosti, svaki pogled na taj sačuvani križ bude pogled nade, pogled vjere, pogled uskrsnuća u život kojega nam ovaj svijet ne može oduzeti, već naprotiv, jedino ga u Bogu možemo sačuvati“ poručio je don Krešo.
Župnik Ćirak podsjetio je kako je župna crkva sv. Josipa iz 17. st., sakralni spomenik kulture, opljačkana prije nego je spaljena. Imala je prekrasnu sliku Gospe od milosti, Male Gospe, sa srebrnim okvirom koja još nije vraćena. Župnik je zahvalio ljudima koji su sačuvali križ. To su Pero Karamarko i Miro Bobaš.
„Slovenski radnici koji su uoči obnove crkve čistili ruševine skoro su taj križ bacili, misleći da je to obično drvo. Ali Pero i Miro u tom drvetu vidjeli su križ. Vidjeli su vjeru i sve što je nama sveto i dragocjeno. Takvi ljudi, poput Ivanke Semić, čuvali su vjeru Obrovca kroz tešku povijest.
Dao Bog da po našoj žrtvi, našoj ljubavi generacijama koje dolaze prenesemo vjeru koju su nama naši stari ostavili. Ispunjeni nadom, zahvalnošću, ljubavlju i molitvom za neprijatelje, da na istini i pravdi dođu do novog života. Da Boga kojega zazivamo potvrdimo i u razgovorima u istini i pravdi, na dobrobit hrvatskog i srpskog naroda“ poručio je don Krešo.
U zahvalnosti Bogu na svim primljenim milostima, prije otvaranja križa sa kojega je ljubičasto platno skinuo župljanin Ivan Genda, župnik Ćirak i vjernici izmolili su Himan križu koji se pjeva na Veliki petak.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić