Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite, tim je uvodnim stihom iz Stošijina himna puk Zadarske nadbiskupije pozdravio svoju zaštitinicu i zagovornicu koju kao uzvišen ures grada i nadbiskupije časti 12 stoljeća. Svečano prijepodnevno misno slavlje u katedrali Sv. Stošije u Zadru, prvotno posvećenoj apostolskom prvaku sv. Petru, predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. U homiliji je istaknuo Pavlov usklik “Tko će nas rastaviti od Božje ljubavi u Isusu Kristu?” koji je dosljedno u životu primijenila i sv. Stošija, te je Bogu pjevala za vrijeme mučenja. Stošija je kao osobita Božja izabranica ušla i u molitvu Prvog Rimskog kanona. U vremenu teškom za vjernike proslavila se djelima ljubavi prema siromasima, osobito za teških progona kršćana za vladavine Dioklecijana. Pomagala je utamničenima i svima koji su oskudijevali. Svoja je dobra nesebično dijelila siromasima, njegovala je bolesne i bodrila klonule, podsjetio je nadbiskup Puljić. Istaknuo je kako je uvjerenje da je nevolja, progonstvo, pogibao niti ikoji stvor neće rastaviti od Krista posvjedočila pred prefektom Ilirika Probom. Na ispitivanju u zatvoru predbacio joj je da ispovijeda vjeru u Galilejca, da pomaže utamničene kršćane i učvršćuje u vjeri. “Na sve te prigovore ona bez straha odgovara: ‘Jest, pazila sam ih ko zjenicu oka i ako bi koga uhvatila malodušnost hrabrila sam ga; ako je tko bio tužan tješila sam ga. Cjelivala sam noge nevoljnima kako izmoreni i iscrpljen ne bi klonuli’. Kao nagradu za takva djela osuđena je na smrt i spaljena na lomači 25. prosinca 304. g. Poput Isusa, koji je prošao zemljom čineći dobro, Anastazija je shvaćala kako je milosrđe izričaj najuzvišenije ljubavi prema bližnjem. Sv. Stošija je izvrstan primjer takvog sebedarja”, rekao je nadbiskup Puljić.
Na Stošijinu svetkovinu čitao se i ulomak iz Knjige Sirahove koja pripada mudrosnoj književnosti. Sv. Stošija je poticaj i za stjecanje mudrosti. Mudrost je Božji dar, rekao je nadbiskup, a početak mudrosti je strah Božji. Stošija je sasvim odjelotvorila Sirahove riječi koji je svoje sunarodnjake želio učvrsti u vjernosti, štovanju pravog Boga, ohrabriti u kušnjama i očuvati od zavodljivosti poganske civilizacije.
Nadbiskup Puljić podsjetio je i na povijesni datum 19. obljetnice međunarodnog priznanja RH, rekavši da na taj spomen naviru sjećanja na naše teške dane stradanja, ali u duši odzvanjaju i divne scene naših molitvenih skupova i pjesama koje smo tih dana upućivali prema nebu, Europi i svijetu. Nadbiskup je istaknuo aktualnost sadržaja od Stošijina do našeg vremena u stihovima pročitanog Psalma 126 koji je hodočasnička pjesma povratnika iz sužanjstva: “Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo, silna im djela učini Gospodin”. Mi smo Davidove prozbene psalme učinili svojima, prilagodili ih našim potrebama i vapajima. Ne treba se čuditi što povratnici iz sužanjstva na muke i probleme s kojima su se susretali sad gledaju drugim očima. Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi; zato su radosni i vraćaju se noseći snoplje svoje”, rekao je mons. Puljić, istaknuvši Augustinovu misao: psalmi su evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu. Na svetkovinu sv. Stošije mons. Puljić uvodno je rekao: “Danas je s nama, siguran sam, i moj predšasnik Ivan, koji je prošle godine u katedrali svečano slavio s vama; ali Božjim planom pozvan je da slavi u nebu. Siguran sam da je sad s nama, sa svim drugim dragim predšasnicima koji su ovdje ostavili vidnog traga – i raduju se u nebu zajedno sa Stošijom, jer vide, vjera u Zadru živi”.
Prošle godine u homiliji slavlja zaštitnice koju je doživljavao tako blisko da ju je zvao “Naša Stoša”, mons. Ivan Prenđa poželio je: “Budimo dosljedni, ne dajmo se ničim zbuniti. Ali tada dolazi križ, dolazi trpljenje, patnja. U povijesti kršćanstva to se plaćalo i životom. Ali mučenici su bili hrabri jer su znali da položiti život za svoje nutarnje uvjerenje, za svoju vjeru, znači živjeti – znači položiti život, ali niknuti novom slavom. A to je proslava u Bogu koji čovjeka uzdiže do tolike svetosti da ne može ni zamisliti. I kaže mu ‘Tko mene poštuje, poštovat će ga moj Otac; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti'”.
Ines Grbić