Otajstvo vjere, milosti i grijeha
(Čitanja: Post 2, 4-24; Mk 14-23)
1. Današnja liturgija čitanja donosi tekst iz knjige Postanka (Post 2, 4-24) i Markovog evanđelja o srcu kao središtu tjelesne i duševne nečistoće, ali i čistoće. Dio knjige Postanka koje smo danas čuli ubraja se među „bisere književnosti Staroga Zavjeta“. U tom opisu nalazimo najdublje misli o Bogu i čovjeku izrečene lijepim i slikovitim jezikom vješta pisca. U slikama i simbolima izrečena je i prikazana povijest odnosa između Boga i čovjeka, u tomu je opisano otajstvo milosti i grijeha.
Zbunjen pred tom stvarnošću pisac se pita zašto je čovjek kao djelo Božje tako jadan i grješan, bačen na ovu zemlju ratova, logora i ubijanja; zemlju punu bolesti, smrti i u dolinu suza?! I propituje može li ovakav svijet zaista biti djelo dobrog i mudrog Boga? Je li tako uvijek bilo i hoće li tako biti i ostati? To su pitanja koja ga uznemiruju i muče. Po njemu se otvara povijest grijeha i milosti koji su izvor ljudske povijesti. Tako čovjek nosi u sebi i raj i pakao. Bez te spoznaje čovjeku bi njegova povijest ostala neshvatljivom i neriješenom zagonetkom. Tek u svjetlu Božje objave razabire se sudbina ljudi i naslućuje odgovor odakle zlo u čovjeku, bolest i smrt kada on čitavim svojim bićem teži za besmrtnim životom i blaženstvom.
U prvom čitanju čuli smo kako je Bog „sazdao čovjeka od praha zemaljskog“ i učinio da upravo on bude „živa duša svemira“. On, dakle, vodi brigu o čovjeku. „Zasađuje vrt Edenski i u nj ga smješta“. I čini da iz zemlje niknu svakovrsna stabla, zamamljiva i dobra za hranu, pa zemaljski Eden biva bogat florom i faunom. Bog, dakle, brine o čovjeku i radi njega „sadi vrt u koji ga smješta.“ Taj zemaljski Eden (2, 8. 10; 4, 16) nije neki geografski pojam, već „dobro ograđena i natopljena zemlja na kojoj raste bujno raslinstvo i živi bogat životinjski svijet“, a to podsjeća na „viseće vrtove“ pune egzotičnih stabala i životinja. Perzijanci su takve vrtove nazivali „paradeisos“, odakle je i riječ paradisum, raj u kojem vlada „sreća, radost i besmrtnost“ (Job 14, 7) i gdje rastu stabla, a „njihovo lišće ne vene i plodovi ne prestaju“. Raj je, dakle, „mjesto blaženstva i zajedništva s Bogom“. Raj zemaljski je dakle religiozna i nadnaravna stvarnost. A budući da je čovjek određen za vječno blaženstvo, Bog s njime sklapa savez ljubavi i prijateljstva.
U Edenu se nalazi „Stablo spoznaje dobra i zla“
2. No, u Edenu se nalazi i „Stablo spoznaje dobra i zla“ za koje mu je Gospodin zapovjedio neka s „drugih stabala slobodno jede, ali sa stabla spoznaje dobra i zla neka to ne čini, jer kad bude jeo zacijelo će umrijeti“. Nije Bog uskratio čovjeku dar besmrtnosti, kako pričaju poganski mitovi, već obrtano. Bog ga je uveo u svoj raj da tu uživa i bude dionikom božanskoga života. No, njegova besmrtnost zavisi od poslušnosti. Grijeh neposluha kida povezanost s Bogom i čovjeka vraća u smrtnost. U tom vidu Isusov učenik s Patmosa vidi „novo nebo i novu zemlju, nebeski Jeruzalem“ u kojem će „čovjek obnovljen i spašen opet uživati plodove stabla života“ (Otk 22, 14). Često se s pravom pitamo kako mogao „zalogaj zabranjene jabuke odlučivati o Adamu i njegovu potomstvu?! Razmjer između grijeha i njegovih posljedica čini nam se nerazumljivim. Pisac nam ne otkriva narav toga prvog grijeha. I ostavlja nas u nedoumici gledom na „stablo spoznaje dobra i zla“ koje spominje četiri puta. Istina, on opisuje praroditelje kao ljude zrele primiti zapovijed Božju, a to uključuje moralnu svijest i razumsku zrelost. U tom vidu spoznaja dobra i zla može značiti „razlučnu spoznaju onoga što je korisno i štetno, istinito i lažno, moralno dobro i zlo. Tumači ovoga teksta vele kako se radi upravo o toj spoznaji. Praroditelji su, naime, nakon grijeha spoznali koje su dobro izgubili, kao i koje su zlo grijehom zaslužili. Nije dakle riječ o nekoj apstraktnoj, nego iskustvenoj spoznaji, o životnom, grješnom stanju i iskustvu. Stablo spoznaje dobra i zla jest kamen kušnje slobodne podložnosti Božjoj volji. Bog dakle stavlja u čovjekove ruke njegovu sudbinu, pa sreća i nesreća ovise o njegovoj volji i slobodi.
3. Budući da je Stvoritelj norma dobra i zla, čovjek kao stvorenje mora se tome podložiti. On ne može činiti sve što hoće, što mu se svidi i što mu je drago. A on je upravo to htio: Odlučivati o svom životu mimo i protiv Boga, odrediti po svojoj volji što je dobro a što zlo. U tomu i jest njegov prvi grijeh: Htio je biti svoj gospodar, neovisan u odlučivanju i procjeni onoga što je dobro a što je zlo. Bog je od njega tražio predanje u posluhu vjere i prihvaćanje božanske volje prema Božjim propisima, a ne prema ljudskom promjenljivom mišljenju. Spasenje i blaženstvo može se postići samo Božjom milošću. A znamo da je čovjek na samom početku tom Božjem propisu rekao „ne“. Otklonio je Božja uputstva, a povjerovao zavodniku da će postići život i besmrtnost svojim vlastitim silama i sredstvima. I došao je do strašne spoznaje vlastitoga jada, zla i nemoći. I tek tada spoznao koje je „dobro izgubio“. A to je Božje posinaštvo, blaženi život i zajedništvo s Bogom.
Ljudsko srce je vrelo tjelesne i duševne nečistoće, ali i čistoće
Uz ovu pouku iz Staroga Zavjeta čuli smo odlomak iz Markova evanđelja u kojem nas Isus poučava kako „ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što izlazi iz njega, to ga onečišćuje“ (Mk 7,14-16). Židovi su, naime, imali čitav katalog nečistih životinja (Lev 11) kao napr. deva, svinja, orao, jastreb, noj, galeb, šišmiš, gušter i zelembać. Njih se nije smjelo jesti kako god oprali ruke ili ih skuhali i popržili. Isus u raspravi s farizejima stavlja u pitanje tisućljetnu praksu, predaju i običaje starih. I tumači kako ono što izlazi iz čovjekova srca, to ga onečišćuje pred Bogom i pred ljudima. Jer, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje (Mk 7,20-23). Trinaest zala koja onečišćuju čovjeka i od kojih se vjernik mora osloboditi.
4. Pogledajmo barem neka od njih. Marko započinje sa „zlim namislima“ jer nikakvo se djelo ne događa, ako nije prethodno smišljeno i u slobodi odlučeno. U suprotnom imamo dobre i plemenite misli koje „ugodno mirišu, neodoljivo privlače i simpatično osvajaju“. Marko navodi i „uznositost“ koja je prva rodica oholosti. A nasuprot tomu imamo poniznost, skromnost, smjernost i skrušenost. Kako nam zvuče ove riječi i pojmovi?! Poznajemo li ili su nam postale strane i tuđe?! Shvaćamo li zapravo kršćansku terminologiju koju nam Marko izlaže?! Uz bezumlje, koje ne poznaje ni mudrost, ni razumnost, Isus navodi bludništvo i preljub koji su protiv šeste i devete Božje zapovijedi. A odnose se ma sve vrste nevaljalština i seksualnoga nereda u mislima, mašti, gestama i riječima; inospolnim i istospolnim osjećajima, činima i djelima. Isus nas kao svoje sljedbenike pita jesmo li gospodari tih devijacija o kojima zadnjih godina čitavi svijet trubi. I s pravom, jer od nas Kristovih učenika očekuje se da stavimo sjekiru na korijenje tim bludorijama kako je govorio sv. Ivan Krstitelj. Nasuprot ovim bolesnim i moralnim izopačenostima imamo čistoću; onu mladenačku prije braka i u braku, kao i onu zavjetovanu i celibatarnu čistoću.
Među lošim navikama koje izlaze iz srca Marko navodi „lakomstva i krađe“ koje su protiv sedme i desete Božje zapovijedi. A riječ „lakom“ znači gladan. Lakomac dakle „gladuje, hlepi, čezne i žudi za onim što mu ne pripada“; za onim što drugomu pripada. Marko stoga propituje ima li i toga u našim srcima? Otkrivamo li glad za onim što nam ne pripada, pa okom žudimo za tuđim, društvenim ili crkvenim vlasništvom koje potkradamo. I neopazice bivamo „kleptomani“, uz onu pučku „desna ruka lijevi džep“. Narodna je mudrost to postupno potkradanje ovako opisala: „Tko krade jaje, taj će i koku; tko će koku, taj će i voku; tko će voku, taj će i vola; tko će vola taj će i kola; tko će kola taj će sve. I tko jednom započne, taj ne prestaje!“ Isus nas danas u ovom kratkom odlomku poziva poštivati tuđu imovinu; kako malu tako i veliku; kako crkvenu tako i društvenu! I potiče, ne dopustite nikada da vam zle namisli, bludništva, preljubi, lakomstva, opakosti, zlo oko, uznositost, razuzdanost i bezumlje okaljaju naše svećeničko srce. Amen.
Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
48. svećenička skupština Zadarske nadbiskupije, 13. veljače 2019.