Biskup nije privatni vjernik, već javni svjedok vjere
1. Znamo da Biskupski ceremonijal određuje neka se „svake godine slavi godišnjica posljednjeg pokojnog biskupa“, te potiče vjernike i posebice svećenike da se spominju svojih predstojnika koji su im Riječ Božju naviještali i euharistiju slavili (br 1168). Gdje je teološka i liturgijska utemeljenost ovoj odredbi? Odgovore se može naći u Papinskim dokumentima, posebice u pobudnici sv. Ivana Pavla II. „Pastiri stada“ gdje se opisuje poslanje i služenje biskupa kao „učitelja, posvetitelja i upravitelja, kao i njegovo djelovanje unutar Crkve i prema svijetu („ad intra et ad extra“).
Tri su glagola koja opisuju biskupovu ulogu. Njegovo je, naime, biti budan, bdjeti i nadgledati. Talijani to vele: vigilare, vegliare e sorvegliare. Poput Pastira iz evanđelja i biskup ima biti brižan nadglednik, otac, tješitelj, spretan ribar, poslužitelj i učitelj. Nesalomiv u načelima, ali dobar i plemenit u postupcima, brata i prijatelja. Ove poželjne kvalitete i odlike, koje imaju resiti pastira jednoga stada, ne dobivaju se rađanjem ili ređenjem. Za njih se valja boriti. A povjereno stado te poželjne odlike mora od Boga izmoliti. Zbog toga vjerni puk sa svećenicima i Bogu posvećenim osobama moli za svoga biskupa. Kako u euharistijskom slavlju i Božanskom časoslovu, tako i u osobnim dnevnim preporukama. Biskup, naime, nije privatni vjernik, već javni svjedok vjere, koji je dužan ne samo svjedočiti i njegovati ono što vjeruje, već prosuđivati i na primjeren način nalagati što se ima vjerovati.
2. Brojna su područja i načini gdje on vrši tu svoju dužnost, kako u pastoralnim pismima, propovijedima i porukama, tako i u susretima i nastupima javnoga i privatnoga značenja. U službi mjesne i sveopće Crkve on je dužan njegovati zajedništvo s drugim biskupima i posebice s Petrom naših dana. Jer, zajedništvo biskupa nije obično, nego sakramentalno druženje. Utkano je u tajnu apostolske službe, pa mu je dužnost promicati zajedništvo klera i biti otac i brat svojih svećenika i Bogu posvećenih osoba. Stoga bi prezbiterij jedne biskupije imao biti kuća i škola zajedništva.
To zajedništvo Mističnog Tijela Kristova ispunja ga hrabrošću služiti evanđelju nade. Pokojni nadbiskup Ivan, pastir Crkve zadarske, trudio se služiti evanđelju nade. U Augustinovom duhu, te u duhu svoga gesla, „ljubiti Crkvu“, volio je ovu Nadbiskupiju. Nošen misijskim žarom svetoga apostola Pavla, čije obraćenje liturgija večeras spominje, i on je htio „biti svima sve“, kako nas izvješćuju Djela Apostolska. Naime, otkada se digao pred Damašćanskim vratima, Pavao se nije zaustavljao. Ni onda kada su ga kamenovali i polumrtva izbacili izvan zidina. U svoja tri velika misijska putovanja, on je obilazio i učvršćivao braću u vjeri. A gdje nije stigao osobno doći, pisao je nezaboravna pisma koja su danas draga uspomena iz tih prvih dana kršćanstva. I ne samo uspomena, nego i glavna teološka podloga onomu što se i danas na našim učilištima proučava i produbljuje.
3. I pastir ove mjesne Crkve, moj predšasnik mons. Ivan Prendja, punih 46 godina lomio je kruh nebeski, hranio ljude riječju i svetom euharistijom koja je središte crkvenog i narodnog života oko koje se okuplja novo mesijansko pokoljenje i ispovijeda da je Isus „kruh koji je s neba sišao“ (Iv 6, 50). Jučer smo u Privlaci molili za pokoj duše mons. Ivana Mustaća, dugogodišnjeg suradnika pokojnog nadbiskupa Prenđe. Lijepo je bilo čitati u sažalnicama kako je i on bio „vrijedan pastoralni radnik i zauzeti evangelizator koji se nije štedio na njivi Gospodnjoj“. Posebice je bilo poticajno pročitati kako su ga svećenici i vjernici „doživljavali kao brata u komunikaciji pristupačna, srdačna i u Krista zaljubljena; uvijek zauzet za dobro povjerenih mu duša“. I dok molimo za biskupa Pređu, sjećamo se u molitvama i preporučujemo Božjem milosrđu našega subrata svećenika don Ivana od kojega smo se jučer u Privlaci oprostili.
Večeras se posebice sjećamo i molimo za mons. Prenđu, koji je vodio ovu Nadbiskupiju i Božji narod oko stola Gospodnjeg okupljao; s njim se radovao, pjevao i molio. I dok njega, koji počiva u kripti naše katedrale, ovim godišnjim spomenom preporučujemo u molitve, slušamo kako nas iz groba poziva da s vjerom ponavljamo: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!“ Dođi Gospodine Isuse.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 25. 01. 2019.