PRIVLAKA: POSLJEDNJI ISPRAĆAJ MONS. IVANA MUSTAĆA

Posljednji ispraćaj mons. Ivana Mustaća u četvrtak 24. siječnja u njegovoj rodnoj Privlaci, mnoštvom ljudi i iskazanim emocijama prisutnih, odraz je i prema zasluzi onoga kako je don Ivan živio. Živio je za narod i narod mu je došao. Za gotovo sve to je najveći sprovod kojem su ikad u životu prisustvovali. Više tisuća i nepregledno mnoštvo vjernika svih generacija iz Grada Zadra, zadarskog zaleđa te otoka, kao i ljudi iz drugih hrvatskih gradova kojima je u životu pomogao i duhovno ih pratio, u individualnom i organiziranom dolasku autobusima ispratilo je svoga omiljenog župnika i dragog svećenika na sprovodu koji je bio proslava vjere u vječni život; slika žive i velike Crkve, skladno zajedništvo klera i laika.

Svjedočanstvo ljubavi naroda svih uzrasta za svoga pastira. Izraz zahvale i poštovanja čovjeku koji se tijekom 39 godina svoga svećeništva dao i založio na razne načine pomoći živote tolikih generacija kojima je dijelio sakramente: vjenčao, krstio, sprovodio, pričestio i krizmao; katehizirao, evangelizirao, hodočastio. Živoga Krista u euharistiji dijelio i Božju Riječ, poruku „Čovječe, Bog te ljubi’, navještao. Za tolike je molio i izmolio razne životne nakane koje su vodile još većem povjerenju u Božje zahvate u životu ljudi. Pomagao je mnoge siromahe u duhovnoj i materijalnoj potrebi.

Još pola sata nakon sprovoda, iz Privlake je prema Zadru išla kolona osobnih automobila. Mnogi procjenjuju da se u Privlaku slila rijeka od sedam tisuća poštovatelja požrtvovnog don Ivana koji se trošio u žarkoj ljubavi služenja za dobro duša. Mnoštvo ljudi nad njegovim grobom zaključno je, prema njegovoj želji, pjevalo Vjerovanje, Vodi me u nebo i Uskrsnuo je. I vremenske prilike na dan don Ivanovog ispraćaja bile su u znaku njegove osobnosti. Nakon kišnih dana u Zadru, koji kao da su bili znak suza mnogih koji su za don Ivanom plakali u sjećanju na njegovu plemenitu dušu, na dan sprovoda osvanula je vedrina, kakav je on, vedar bio. Bilo je sunčano, kako je on cijeloga života osmijehom i toplinom zračio te prava mjera bure; znak oštre brzine, svježine i bistrine, osobina koje su krasile don Ivana. Njegov grob nalazi se u blizini morske pučine, kako je on cijeloga života na poziv Gospodina bacao mreže, i u horizontu s mostom, znakom prijelaza s ove obale života u vječnost, staza koju nam svima valja prijeći.      

Dva sata prije početka mise, puk koji je imao potrebe ispratiti don Ivana i brojnim cvjetnim vijencima, imao je prigodu doći pred lijes don Ivana i poškropiti ga. Za to se vrijeme molila krunica. Na lijesu je, ispod križa, bila položena sličica Gospe Maslinske, u kojem je svetištu na Belafuži don Ivan bio župnik devet godina (1992.-2001.) i gdje je izgradio novu župnu crkvu.  

Misu zadušnicu u župnoj crkvi i sprovodni obred predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Prigodne riječi prije početka i na kraju mise uputio je don Marinko Duvnjak, privlački župnik i bliski don Ivanov prijatelj. Brojni svećenici ispratili su svoga subrata pridošli iz svih dijelova Hrvatske.

Nadbiskup Puljić uvodno je rekao kako smo se okupili slaviti misu „koju je pokojni don Ivan redovno slavio i uživao, kako je napisao u svojoj oporuci, da je mogao biti službenik oltara. Dan prije svoje smrti, u nedjelju 20. siječnja, posljednji put sudjelovao je na euharistijskom slavlju, a u ponedjeljak, 21. siječnja, već se pridružio nebeskom slavlju. Okupili smo se čuti još jedanput njegovu posljednju propovijed“ rekao je mons. Puljić.

„Sve nas je iznenadila i pogodila vijest o brzoj smrti našeg svećenika mons. Ivana Mustaća. On je u prosincu pošao u Zagreb učiniti rutinski pregled zbog određenih poteškoća. Mislio je nakon par dana vratiti se i nastaviti s blagoslovom obitelji u župi sv. Stošije u Biogradu. Umjesto brzog povratka u župu, dovezli su ga ovih dana u rodnu župu na ispraćaj i odlazak u vječnu domovinu. Brojni izrazi suosjećanja zbog njegove prerane smrti pokazuju ne samo žalost i tugu zbog toga rastanka, nego i ponos zbog činjenice što su upoznali tako vrijednoga radnika na njivi Gospodnjoj“ rekao je nadbiskup Puljić u propovijedi koju je naslovio: „Za stanovima Jahvinim trajno je čeznula i duša don Ivana“. Propovijed je bila izraz poštovanja za don Ivanove zasluge i u znaku tople, pristupačne riječi, kakva je bila i don Ivanova duša.

„Bilo mi je lijepo i dirljivo čitati oporuku don Ivana koju je napisao 1. svibnja 2015. g. prije odlaska na operaciju srca. Tekst ispisan čitljivim rukopisom očituje i „čitljivost njegove duše“. Ta je oporuka ne samo kronologija njegova 63-godišnjeg života, nego i ispovijed svećenika koji je „bio sretan u svom zvanju“. Ta oporuka govori o svećeniku koji je volio povjerene mu ljude u župama gdje je pastoralno djelovao. Crkveni pokreti kao razne duhovne stvarnosti pomogli su mu „otkrivati lice Krista Spasitelja“ koji je došao radi našeg spasenja“ rekao je mons. Puljić. Don Ivan je nosio veliku ljubav prema Nadbiskupiji i svim župama gdje je pastoralno djelovao. Volio je i svoje rodno mjesto Privlaku pa je htio da misa zadušnica bude u župnoj crkvi Rođenja BDM gdje je s mamom dolazio u crkvu i gdje je od najranije dobi u toj crkvi s bratom Marijom gledao djeda Josu i baku Mariju. Usput, jedna od najdražih pjesama don Ivana bila je ‘Dida moj’ Arsena Dedića koju je uvijek s ganućem pjevao.

Čitanja koja je don Ivan odabrao da se navijeste na misi i čiji se sadržaj ispunio u njegovom životu, opisuju evanđeosku radikalnost o kojoj Isus govori pred narodom i apostolima. „To treba biti glavno obilježje u životu svakog vjernika i svećenika. ‘Tko me hoće slijediti, neka uzme križ svoj i neka ide za mnom. Što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a dušu svoju izgubi’. Odabir toga evanđeoskog ulomka pokazuje da je don Ivan to imao trajno pred svojim očima, da mu je Isusova radikalnost bila izazov i poticaj. Ali i nadahnuće da moli oprost za osobna pomanjkanja na tom putu te da bude kadar i oprostiti svima koji su ga eventualno uvrijedili.

Odabir psalma ‘Čežnja za svetim mjestima’ (84) pokazuje kako je ta čežnja bila nutarnji motor njegove pastoralne aktivnosti koju nekad nije bilo lako slijediti. ‘Kako su mili stanovi tvoji, Jahve nad Vojskama! Duša mi gine i čezne za dvorima tvojim, a srce moje i tijelo kliču Bogu živomu… Blaženi koji prebivaju u Domu tvome, slaveći te bez prestanka’. Kao vjernici, na sprovodima pratimo drage nam ljude s vjerom i pouzdanje da su ‘njihove duše u ruci Božjoj’. Posebice to možemo reći za mons. Mustaća koji je u svojoj Oporuci napisao „da nitko na svijetu nije bio sretniji od njega kad je u katedrali sv. Stošije 1980. g. bio zaređen za svećenika. I kroz punih 39 godina slavio misu i propovijedao da ‘smrt nije kraj, nego početak novoga života’“ istaknuo je mons. Puljić, dodavši: „’Kad se razori dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište u nebesima’; u stanovima Jahvinim za kojima je čeznula i duša našega don Ivana“.

Zahvalio je don Ivanu za sve dobro što je učinio, svjedočio i propovijedao. „Bio je vrlo dobro svjestan da je život koračanje prema vječnosti, prema kući Očevoj. Ulazim u novu fazu moga života, napisao je u oporuci, a to je tjelesno trpljenje i bolest, pa se mogu malo suobličiti Kristu patniku. To pozitivno raspoloženje moglo se osjetiti i u zadnjim danima njegove borbe s opaskom bolešću. To sam osjetio kada sam ga posjetio nedavno u bolnici pa mi je povjerio kako se ‘ne plaši toga putovanja’“ rekao je nadbiskup.

Za prvo čitanje na misi zadušnici (Iz 52, 13-53,12) don Ivan je htio ulomak iz Knjige proroka Izaije, 4. pjesma o Sluzi Jahvinu, koji govori o poniženom Kristu koji je na sebe uzeo naše grijehe i boli, a Isusove rane nas su zacijelile. Drugo čitanje je iz Druge poslanice Korinćanima (2Kor 4,7-18), gdje apostol Pavao piše o apostolskim tegobama i nadama, kako možemo biti progonjeni, ali nismo napušteni, obarani, ali ne oboreni, jer se Isusov život očituje u nama, te navješta da će Bog koji je uskrisio Isusa i nas s njime uskrisiti. Psalam 84 kaže ‘Kako su mili stanovi tvoje, Gospodine’, a ulomak iz Evanđelja po Marku (Mk 8,34-38) da čovjek koji hoće slijediti Isusa treba uzeti svoj križ na sebe. Providonosni je znak da je i na lijesu don Ivana bio lik Kristove trnjem okrunjene glave, kako na svojim ramenima nosi križ.  

Zadarski nadbiskup pročitao je i sućuti dvojice crkvenih službenika, slažući se s njihovim mislima kako je „don Ivan bio vrijedni pastoralni radnik i uzorni župnik koji se nije štedio na Njivi Gospodnjoj. Osjećalo se da trpi što ne može osvojiti više duša za Isusa Krista. Ali nije mirovao. Trudio se i preko svojih snaga, ne obazirući se na signale koje mu je tijelo odašiljalo. Njegovom smrću osjećamo veliku prazninu i žalost. Ljudski gledano, mi u njegovoj smrti vidimo gubitak“. U zahvalnosti mons. Mustaću za prijateljstvo i zajedničko koračanje, nadbiskup je poželio da Gospodin bude nagrada don Ivanu za njegov žarki trud u Božjem djelu.

Dijelove iz don Ivanove oporuke puku je na kraju mise pročitao don Marinko Duvnjak. „Oporuka nije, kako obično mislimo, samo tekst o onome što nekome ostavljaš, nego ono što imaš najvažnije reći. Ono što si živio, što smatraš da je životna mudrost. Ono što si sabrao, to je oprouka u kršćanskom smislu“ rekao je don Marinko. Don Ivan je osjetio duhovni poziv još s pet godina. Nikome to nije otkrio, nego je to skrovito nosio u svom srcu, do 7. razreda kada je to rekao svom župniku, pa je nakon osmogodišnje škole otišao u zadarsko sjemenište „gdje je proveo četiri radosne godine“.

„Cijeli moj život obilježio je sv. Ivan Pavao II. Nadahnjivao sam se njegovom dalekovidnošću. Pratio ga na brojne svjetske susrete mladih. A veliki događaj moga života bio je njegov dolazak u naš Zadar. Sva ona atmosfera podsjećala me na događaj Duhova. Tu su se vidjeli plodovi Nove evangelizacije u Nadbiskupiji i šire. Bila mi je iznimna čast biti predsjednik Organizacijskog odbora“ piše don Ivan u oporuci. Za svoju službu u Biogradu kaže: „Tu sam se malo smirio i opet uživam u slobodi pastorala“.

Zaključno u oporuci don Ivan poručuje: „Što reći na kraju? Uza sve moje slabosti, grijehe, propuste, ja nisam promašio. Moj život je imao smisla. Mislim da sam mogao puno, puno više. Uvijek naš grijeh uništava Božji plan s našim životom. Grijeh je stvarno iskustvo smrti. Zato je bolje jedan dan u milosti, nego tisuću u grijehu. Kajem se za sve grijehe nanesene ljubavi Božjoj. Ne sudim nikome, jer sam i sam iskusio svoju slabost. Svećeništvo je najdragocjeniji Božji dar i bez Boga nije ga moguće ispravno živjeti. Poput sv. Filipa Nerija molim: ‘Čuvaj ti, Bože, svog Ivana. Kad bi ti skinuo ruku s moje glave, tvoj Ivan je sposoban učiniti svašta. Moje svećeništvo je djelo Božje. Molim oproštenje od svih koje sam na bilo koji način povrijedio. Opraštam svima. Posebno klevete na moj račun. Kad sam bio mlad htio sam se opravdavati. Sada to ne činim. Radujte se, kličite – velika je vaša plaća na nebu, kaže Isus“.

Na kraju mise, don Marinko je s prisutnima podijelio još jednu veliku i dirljivu činjenicu. Tijelo don Ivana dovezli su u utorak iz Zagreba u mrtvačnicu u Privlaku u 15,30 sati. „Otvorili su lijes, a kad sam ugledao tijelo don Ivana, bio sam ugodno iznenađen. Njegovo lice je bilo lice živog čovjeka. Toliko puta sam vidio pokojnike. A lice don Ivana bilo je nasmiješeno i blaženo. Lice mu je bilo kao da njegova duša blaženo promatra Gospodina. To me doista duboko ganulo. Jer kad čovjek umre, pogotovo od moždanog udara, ostane grč na licu. Međutim, njegovo lice se potpuno preobrazilo, s onim njegovim osmijehom. Mogu reći da ga nikad nisam vidio radosnijeg u životu. Bog nama ljudima daje znakove. Čudesa su prozor budućega svijeta u naš sadašnji svijet. Don Ivanu je već kao pokojniku toliko lice preobraženo, vedro, blaženo. I to me utješilo. Vjerujem da doista imamo zagovornika na nebesima“ rekao je don Marinko. Istaknuo je kako je providonosno da se od crkve do groblja ide ulicom sv. Ivana Pavla II., kuda je prošao lijes s tijelom don Ivana, koji je sv. Ivana Pavla II. osobito ljubio i „sada se nalazi s njim u nebu“, rekao je don Marinko.

Prije početka mise, don Marinko je rekao da nas „don Ivan gleda odozgor, gdje nema više patnje, boli i tuge“. Podsjetio je kako je za života bio jako angažiran i tome smo svi bili svjedoci. „Kad sam ga posjetio u bolnici u Zagrebu, rekao sam mu: ‘Ivane, ti si se kroz svoj život naradio. Ti si radio za trojicu i možeš slobodno otići Gospodinu, u raj. Jer si svoj trud, napor, elan, sve što si imao, ispunio si sve što čovjek može ispuniti u jednom životu. Ali molimo za tebe i želimo da još budeš s nama. Bio je dirnut. Molili smo Boga da ga još ostavi s nama. Mi ljudi imamo svoje želje, a Bog zna što je najbolje“ rekao je don Marinko.

Podsjetio je na riječi sv. Male Terezije koja je umrla u 24. godini života u samostanu karmelićanki. U svom ‘Dnevniku jedne duše’ je zapisala: ‘Kada umrem, onda ću milijune privući k sebi’. „Don Ivan je želio za sve nas da nas privuče k Bogu. Kao što je sv. Mala Terezija živjela među samostanskim zidovima, ali je iz povezanosti s Bogom bila povezana s cijelim svijetom, tako je i don Ivan bio povezan s nama za svog zemaljskog života. S jedne strane, nama ostaje praznina, a s druge strane, don Ivan je na drugi način povezan s nama“ rekao je don Marinko.

Don Ivan je propovijedao na mladoj misi don Marinka 1991. g. i prije dvije godine na proslavi 25 godina misništva don Marinka. Tada je rekao: ‘Kad budeš imao 50 godina misništva, sigurno ti neću moći propovijedati. Bit’ ću gore’. „Otišao je gore, ali je ostao povezan s nama otajstveno, preko sakramenata. U Isusu Kristu svi smo mi povezani. Vjerujem da je sada rasterećen. Moći ćemo doživjeti prisutnost Božju i u duhu prisutnost don Ivana, kako je živio. Don Ivan sada zagovara nas, brine za naše duše i naše spasenje na puno snažniji, jači način, nego kad je bio za života, iako mi to teško razumijemo. Ali vjera nas uči, Krist nam to govori: ‘Kad budem uzdignut na križ, sve ću privući k sebi’. Kad odem s ovog svijeta, kad uskrsnem, sve ću privući k sebi. Don Ivan će nas još više, snažnije privlačiti Bogu nego za svoga zemaljskog života“ rekao je don Marinko te je pozvao puk da s otvorenim srcem sluša Riječ koja će biti proglašena na misi zadušnici, jer je „don Ivan  odabrao ta čitanja. Ta su se čitanja i Riječ Božja ispunila u njegovom životu“.

Kada je govorio o don Ivanu na kraju mise, don Marinko je podsjetio da je njegovo svećeničko geslo bilo „Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi (Ps 37,5). Don Ivan je rođen 24. rujna 1955. g. Njegovi roditelji su Zdenko i Anka rođ. Šango, mlađi brat je Mario i najmlađa sestra Marija.

„Otac je bio pomorac, svima je nedostajao. Majka je njega i brata uvijek vodila u crkvu“ rekao je don Marinko. U tom smislu možemo razumjeti i ono što je don Ivan rekao kada je umro zadarski nadbiskup Ivan Prenđa 2010. g., koji je mons. Mustaću povjerio službu generalnog vikara od 2001. g. i to je bio do nadbiskupve smrti. „Prvi naš susret bio je u rujnu 1970. g. kada sam došao u Nadbiskupsko sjemenište ‘Zmajević’ u prvi razred srednje škole. Uvijek se sjećam kako me nadbiskup, koji je dugo godina bio ravnatelj Sjemeništa, dočekao na vratima Sjemeništa. Bio je to dirljivi trenutak. Moja majka je bila uplakana, otac koji je bio pomorac, malo prestrašen. Nadbiskup nas je ohrabrio riječima kada je mojim roditeljima rekao da će se on ubuduće brinuti za mene i da će mi biti i otac i majka. Kasnije se pokazalo da je to tako uistinu i bilo i da sam u nadbiskupu imao i oca i majku. Toga se susreta pred Sjemeništem i nadbiskup uvijek sjećao, baš kao što je i za mene to bio jedan od najdojmljivijih trenutaka u cijelom mom životu.

Autobusni kolodvor je tada bio na Poluotoku. Nadbiskup je nas bogoslove iz Zagreba uvijek tamo dočekivao i ispraćao kad bismo odlazili na studij. Brinuo se za nas. Kad me netko pita tko je Ivan Prenđa, uvijek kažem – rektor. Bez obzira što je bio nadbiskup, imao je nostalgiju prema Sjemeništu. Brigu koju je imao prema sjemeništarcima sačuvao je i kad smo se zaredili za svećenike. Znali smo mu reći da mi sada imamo već 50 ili više godina i da smo i mi ostarjeli, ali on nas je i dalje svejedno smatrao svojom djecom. Zajedno smo radili i mislim da su nam neke ideje o životu i radu nadbiskupije bile zajedničke. Imao sam uvijek njegovu potporu“ rekao je u prigodi nadbiskupve smrti 2010. g. mons. Mustać.

Brat Mario i don Ivan bili su uistinu bratski, u ljubavi i međusobnoj podršci povezani cijeloga života, te je kod groba Mario pozdravio brata riječima: „Hvala ti, brate, što si me tješio u bolesti i uvijek nam pomogao“. Marijeva supruga Aranka i Mario bdjeli su uz don Ivana pokraj njegove bolesničke postelje sve dane u Zagrebu, pozvali su svećenika da mu da bolesničko pomazanje, dan prije smrti u kolicima su ga odvezli na misu u bolničku kapelu te su ga poljubili neposredno prije nego je don Ivan umro. Nevjesta Aranka požrtvovno je provodila s njim zadnje dane don Ivanovog života, i sama kao medicinska sestra upućena u teškoće njegovog zdravstvenog stanja. Don Ivan je imao veliku ljubav i za svoje nećake, Marijevu djecu. To su Josip koji je pjevao Psalam na misi za strica te Lucija i Katarina Antonela.

Za svećenika je don Ivan zaređen 29. lipnja 1980. g. u katedrali sv. Stošije u Zadru. Mladu misu slavio je u Privlaci 6. srpnja 1980. g. „Kao mladomisnik, s neopisivom radošću i mladomisničkim zanosom služio je u svojim prvim župama Polači, Pristegu i Radošinovcu. Na početku rata 1990. g. dobrovoljno preuzima župe Benkovac, Korlat i Raštević. U izbjeglištvu 1992. g. preuzima župu Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru i župu sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu. Devet godina služio je u župi Belafuža, do 2001. g. kada je imenovan generalnim vikarom Zadarske nadbiskupije“ rekao je don Marinko u govoru o mons. Mustaću na kraju mise zadušnice.

Dalje je nastavio da je bogoslovija u Zagrebu don Ivanu otvorila široke vidike. „Onda u oporuci govori o svojoj egzistencijalnoj krizi iz 1976. g., što se događa u životu svakog čovjeka kad imamo potrebu produbiti svoju vjeru. Ne možemo ostati na istome. Tada je susreo prof. Tomislava Ivančića koji je držao duhovne vježbe svećenicima na kojima je bio i on kao bogoslov te je čuo ono što ga je toliko dirnulo, a to je uvijek iznova, da ga Gospodin neizmjerno ljubi. Na bogosloviji je nastavio sa svojim iskustvom, pažljivo je slušao prof. Ivančića. Kad je mogao, sudjelovao je na nedjeljnim misama u Frankopanskoj ulici. Imali su malu molitvenu zajednicu na bogosloviji u Zagrebu. To iskustvo je prenio, sa seminarima za evangelizaciju s kojima sam se i ja susreo 1980.-ih godina kao srednjoškolac. On je i meni osobno također pomogao na putu prema svćeništvu“ rekao je don Marinko.

Don Ivan u oporuci također kaže: „Ljubav prema vjernicima je najbolja pastoralna metoda. Znao sam se ljutiti na neke pojave, znao sam biti zahtjevan, ali moji župljani znali su da ih neizmjerno volim. Cijeli život spremao sam se za nedjeljnu misu. Nikad nisam svetu misu samo odradio“. Na to ga je osobito potaknuo prof. Bonaventura Duda.

Don Marinko je iz oporuke mons. Mustaća izdvojio i sljedeće: „Bog mi je otkrio ideje Ivana Pavla II. s obzirom na župu. On je govorio da je župa temeljna stanica Crkve, ali da su došla vremena da se struktura župe mijenja. S obzirom na veličinu župe, osobito u gradu, ona je zapravo zajednica zajednica. Treba biti blizu stvarnostima u Crkvi iznutra“.

Uz podršku svim crkvenim pokretima i udrugama, mons. Mustać bio je član I. neokatekumenske zajednice župe sv. Stošije u Zadru. „Na Putu kršćanske inicijacije iskusio sam nešto novo, ozbiljno. Da se kršćanstvo živi malo po malo, u maloj zajednici. Tako sam iskusio ono što je govorio sv. Augustin: ‘Vama sam pastir, a s vama sam kršćanin’. Moram reći da nikad nisam izostavljao ništa od tzv. klasičnog pastorala. Dapače, jako sam držao do rada s ministrantima, zborovima, djecom, mladima. Zornice su mi bile pravo otkriće. Pobožnosti uvijek osvježene novim ljudima. Župna kateheza za sve uzraste“. Naime, upravo je don Ivan u župi Belafuža počeo s misama zornicama 1996. g., pa se to proširilo dalje diljem Nadbiskupije. Don Ivan je to ‘preuzeo’ od Janjevaca koji su nastanili Kistanje i kojima je također pomogao u njihovom dolasku i započinjanju novog života u Zadarskoj nadbiskupiji, nakon odlaska s Kosova.

Don Marinko je rekao i da je don Ivan bio „duša u organizaciji“ velikih nadbiskupijskih susreta za doček pape Ivana Pavla II. 2003. g. koji je bio okupio više od 120 000 sudionika te Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži u Zadru 2010. g. koji je okupio najviše sudionika dotad, njih 35 000, a priprema je trajala dvije godine. Susret je imao jedinstvenu procesiju s Križem od Foruma do Sportskog centra Višnjik gdje je bilo misno slavlje. Oba susreta zadivila su ljude i izvan granica Zadarske nadbiskupije, diljem Hrvatske i šire te su pohvaljeni kao osobiti primjer sadržajno bogate organizacije, očitovanja dalmatinske i tradicije Crkve te su dirali srca direktnih sudionika i izvanjskih promatrača.

Dan poslije don Ivanovog pokopa, godišnjica je smrti nadbiskupa Prenđe koji uz svoju majku Iku, još samo mons. Mustaća spominje u svojoj oporuci. „Nadbiskup me primio u sjemenište kad sam imao 15 godina i od tada do njegove smrti bili smo jako povezani. Kada me imenovao generalnim vikarom, svako jutro počeli bismo dan molitvom Časoslova, nakon čega smo slavili svetu misu. Na kraju dana, oko 22 sata, a nekad i kasnije, također bismo se našli. Uvijek je tražio izvještaj što se radilo preko dana. Njegova msrt 2010. g. potresla me i iznenadila. Raduje me da je u svojoj oporuci spomenuo dvije osobe. To su njegova majka Ika i ja, gdje zahvaljuje svom generalnom vikaru za vjerno služenje i ljubav prema Crkvi. To mi je nešto najljepše iz vremena u kojem smo surađivali“ rekao je mons. Mustać u razgovoru sa Šimom Ćurkom u ljeto 2018. g., a razgovor je objavljen u prosincu 2018. g. u monografiji izdanoj povodom 50 godina župe Belafuža.

Uz don Ivanovu smrt, veliki znak koji su mnogi vjernici prepoznali bio je i blizina u danima ispraćaja te dvojice svećenika koji su obilježili prvo desetljeće 2000.-ih godina u Zadarskoj nadbiskupiji u zajedničkom radu odgovornog upravljanja Zadarskom Crkvom. Čitali su uspješno znakove vremena i znali odgovoriti potrebama aktualnog trenutka, i u organizaciji niza događaja na nadbiskupijskoj razini koji su bili velika svjedočanstva zajedništva vjernika iz svih krajeva mjesne Crkve.

Dva Ivana – Prenđa i Mustać, dva bliska suradnika, nadbiskup i generalni vikar. Umrli su u isti dan – ponedjeljak. U istim okolnostima – dan prije početka Teološko pastoralnog tjedna u Zagrebu u siječnju. I od iste boli – srca – organa koji daje život svima, ne samo sebi, nego i drugima.

Bili su podudarni za života, bliski u poimanju i požrtvovnom življenju svećeništva. Njihova duhovna blizina očitovana je i u istim danima kada ih je Gospodin pozvao u svoja nebeska prostranstva, gledati Boga licem u lice kroz svu vječnost. I zagovarati nas, putujuću zemaljsku Crkvu.  

Zaključno, ako bi u kratkome trebalo izdvojiti don Ivanovu poruku i oporuku u najkraćoj formi, smatram da bi to bilo ono što je često svojim energičnim stavom a blagim, životvornim licem čije se same oči smiju, govorio: „Crkva je Majka“. To je don Ivan živio i ljudima navještao. Riječima, a kako tek djelima.

Crkva jest majka i Crkva je kao naša, zemaljska majka. Crkva je po svojim svećenicima i oprostu kojega u Božje ime dijeli, okrilje, brižnost, luka koja te uvijek čeka. Po sakramentima čovjeka zacjeljuje i oslobađa. Prihvaća. Što god činio, koliko god se majci iznevjerio, ljubav majke za svoje dijete nikad ne prestaje. Majka te uvijek čeka.

I potpisnica ovoga teksta nikad neće zaboraviti kako su mi se baš te njegove riječi, ta istina, kad ih je iz dubine duše rekao don Ivan, tako i trajno urezale, kao da sam ih baš od njega prvi put čula. Kao da mi je to don Ivan ‘otkrio’, posvijestio. Imao je dar s bitnim buditi čovjeka. Mogli smo to toliko puta i od drugih čuti. Ali kada je don Ivan to govorio, iz toga je izlazilo ‘ono nešto’ – duboko, strelovito, što je don Ivanu, Božjom milošću, bilo dano.

Uvjerljivost i proživljenost koja je čovjeka doticala iskustveno.

Tu istinu potvrđuju i riječi Laure Parić koje je ostavila na jednom facebook zidu u danima njegove smrti: Don Ivan Mustać krizmanicima je govorio, a zapravo, to je upućeno svima:

„Možete zaboraviti sve što vam se na vjeronauku govori. Možete otići iz Crkve.

Samo jednu stvar zapamtite – a to je da se uvijek možete vratiti!“.

Jer – Crkva je Majka! A don Ivan Mustać bio je njen ljubljeni sin koji je to svijetu, ljudima, svim srcem htio razglasiti. I to je svim svojim svećeničkim bićem plodonosno činio!

Ines Grbić

Foto: I. Grbić