BLAGDAN KRŠTENJA GOSPODINOVA: PROPOVIJED mons. Ž. PULJIĆA

Ulaskom u rijeku Jordan Isus ulazi u „rijeku ljudske povijesti“

(Iz 40, 1-5, 9-11; Ps 104; Tit 2, 11-14; Lk 3, 15-16, 21-22)

1. Od radosne Polnoćke i Božića pred našim očima je još betlehemska štalica s Josipom i Marijino, pastirima i kraljevima koji su došli pokloniti se novorođenome Kralju. Liturgija, obredi i molitve govore nam o Božjem Sinu, kao našem bratu i učitelju, koji se utjelovio kako bi nas spasio i oslobodio. On je Ocu vrlo „omilio i valja ga slušati“ sugeriraju nam evanđelja (Lk 3, 21; Mt 17, 5). Svojim krštenjem na Jordanu Isus potvrđuje da je čovjek, a glas i svjedočanstvo s neba objašnjava da je on Bog. To je poruka koju smo tijekom Božića trajno slušali: „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1, 14). I, evo, trideset godina poslije rođenja Isus ostavlja svoj Nazaret i majčinu rodnu Galileju, pa dolazi na obalu Jordana ,,k Ivanu da ga krsti”. Židovi toga vremena primali su Ivanovo krštenje kao znak pokore i obraćenja. Našem Gospodinu sve to nije bilo potrebno. On ne ulazi u rijeku Jordan kako bi ga jordanska voda oprala od grijeha i da ga posveti. Naprotiv, ovim činom on posvećuje rijeku Jordan i sve vode svijeta kojima će biti krštene milijarde ljudi. A Isus, koji dolazi na Jordan da ga Ivan krsti, pokazao je nama primjer što nam je činiti.

Upečatljiva je slika iz Lukina evanđelja kako Isus na Jordanu čeka u redu na krštenje. Jedini čovjek bez grijeha među grješnicima. Uzima, dakle, na sebe grijehe svijeta kako bi ih krštenjem u Jordanu oprao. Njemu nije trebala ni pokora, ni obraćenje. A, evo ga među pokornicima gdje prihvaća život patnje i odricanja za nas i umjesto nas. A glas s neba, „Ti si Sin moj, koga sam odabrao”, daje mu punomoć i vidljivo potvrđuje: Isus je onaj očekivani Spasitelj svijeta.

2. Tako je na Jordanu počeo završni dio njegovoga života: Tri godine putovanja i propovijedanja, pa križ, grob i uskrsnuće. Na ovaj dan Isus je očitovao svoju spasiteljsku iskaznicu. Židovskom svijetu a onda i čitavom čovječanstvu objavljeno je, tko je Isus Krist. Dano je do znanja da je on spas i Spasitelj, Sin vječnoga Oca, njegov ljubljeni Izabranik koji je došao među nas kako bi i nas učinio Božjom djecom i miljenicima njegovim. A to je učinio svakome od nas na dan našega krštenja kada smo i mi dobili „sinovsku iskaznicu“ i putovnicu s kojom se u nebo ulazi. Sv. Ivan pojašnjava kako smo tada, na našem krštenju, „rođeni od Boga”, a Pavao dodaje „obukli smo Krista“. Dan Isusova krštenja, dakle, kao i dan našega krštenja velika je poruka i obaveza. Ne smijemo stoga izgubiti svoju kršćansku iskaznicu ili ne daj Bože odbaciti svoju putovnicu pa se naći među migrantima koji bježe iz „jedine domovine“ koju smo na krštenju stekli. A tu svoju pripadnost moramo vlastitim životom dokazivati.

Slikovit je i pun simbolike današnji susret dvojice rođaka, Ivana Krstitelja i Isusa koji je od Ivana bio mlađi pola godine. Premda su kao rođaci veći dio života proveli zajedno, Novi Zavjet navodi i opisuje svega dva njihova međusobna susreta: Prvi put onaj kad je Marija pohodila Elizabetu u Gorju, pa je Ivan od radosti zaigrao u utrobi majke svoje. A drugi je ovaj današnji, dan Isusova krštenja na Jordanu. Ako je Ivan zaigrao od radosti u utrobi svoje majke, kad je Marija stigla u pohode Elizabeti, možemo samo pretpostaviti kako je zaigralo Ivanovo srce, kad je danas u Jordanu Isus preda nj stao. A Ivanove ruke od strahopoštovanja zadrhtale kad je grabio vodu iz rijeke.

3. Spasitelj svijeta, Sin Boga Svevišnjega čeka u redu i traži da ga Ivan krsti! Nečuveno i nezapisano u povijesti ljudskoga roda: Običan grješnik krsti bezgrješnoga Sina Božjega! Isus je upravo to želio: Poistovjetiti se s običnim grešnim ljudima i ući u njihov život. Zagaziti do kraja. I kad je Ivan vidio Isusa kako dolazi da se krsti, otimao se i govorio kako bi Isus zapravo trebao njega krstiti. „Ivane, pusti to sada“. Kao da mu je protumačio da on sada mora „ući u vodu svačijeg života“ kako bi unio „bistrinu jedine istine“ koju je došao objaviti ljudima i povesti ih pravim putem gdje će biti sretni i sveti. Ulazeći danas u rijeku Jordan, Isus ulazi u „rijeku ljudske povijesti“ koja je zamućena grijesima, slabostima, problemima svih vrsta, bolima i suzama. Svakomu od nas u našem jadu i grijesima Isus pristupa i svoju pomoć nudi. Ta radi toga je i došao u svijet: „S neba siđe doli radi grješnika, rodi se u štali radi čovjeka“, pjevali smo tijekom ovoga božićnog vremena. Bog je osobno „radi nas ljudi i radi našeg spasenja“ sišao s neba i ušao u naše obitelji i u našu osobnu povijest. Zbog toga su mu dali ime „Emanuel“, Bog s nama. Njemu, dakle, Spasitelju i Otkupitelju našemu i ove godine smo otvorili svoja srca i svoje domove i radovali se njegovome pohodu, pa mu od srca i s pjesmom klicali: Dođi, Gospodine Isuse. Jer, tvoja vremena i vjekovi!

Na svetkovinu Isusova krštenja radujemo se što smo i mi tim svetim sakramentom svojevremeno pribrojani njegovoj izabranoj četi Božjih miljenika. U mislima, stoga, idemo do one župe i onoga krsnoga zdenca gdje je i nad nama izljevom Božanske milosti nebo progovorilo i među svoje nas ubrojilo. Zahvaljujemo danas našem Spasitelju za svoje roditelje i kumove koji su nas na krštenje donijeli i mjesto nas vjeru ispovjedili. U ovoj prigodi priključujemo svoju osobitu zahvalu za roditelje naših bogoslova, posebice onih koji su večeras bili primljeni među kandidate Zadarske nadbiskupije za đakonat i prezbiterat. Dok im čestitamo, što su odlučili služiti Bogu u svetom staležu, molimo za njih i sve druge naše bogoslove i sjemeništarce neka ustraju u svetom zvanju i neka s ljubavlju slijede Krista Svećenika kako bi ispunjeni žarom njegove ljubavi služili spasenju svoje braće. Tako neka bude. Amen.

✠ Želimir, nadbiskup

Zadar, 13. siječnja 2019.