Svetkovina Bogojavljenja
Iz 60, 1-6; Ps 72, 1-2, 7-8, 10-13;
Ef 3, 2-3, 5-6; Mt 2, 1-12
1. Božićno liturgijsko vrijeme uskoro završava. Prije desetak dana smo slavili rođenje Spasitelja ljudi, a danas obilježavamo njegovo objavljivanje svijetu. I zato se ova svetkovina naziva Bogojavljenje. Uobičajeno u ovo božićno vrijeme slušamo trojicu evanđelista, Mateja, Luku i Ivana od kojih svaki na svoj način izvješćuje o događajima vezanim u blagdan Božića. Matej, napr. koji je porijeklom Židov dovodi k Novorođenomu predstavnike poganskih naroda. Lukakoji je bio liječnik i porijeklom Grk iz Bitinije, dakle izvan Izraela okuplja oko Novorođenoga samo one iz Izraela. A Ivan nadilazi nacionalne i regionalne granice, pa s Novorođenim povezuje nebo i zemlju, transcendentni i imanentni svijet. Sjetimo početka njegova evanđelja koje se čita na Božić: „U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše Bog…“
Prvo današnje čitanje iz Izaije proroka kao da je preludij ili pak pisani predgovor sve trojici evanđelista. A tekst je pisan sedam stoljeća prije njih. Izaija piše pismo prognanicima u Babilonu, svečanim i zanosnim stilom koji budi vjeru i nadu pomiješano s radošću povratka u Jeruzalem. Izaijine riječi zovu iz pepela razoreni grad koji sniva pod ruševinama: „Ustani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja. Zemlju tmina pokriva i mrklina narode, a tebe Gospodin obasjava. I k tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje“. Psalmist k tomu opisuje Mesijina vremena pa dodaje kako će „u danima njegovim cvjetati pravda i mir velik, sve dok bude mjeseca“.
2. Blagdan Bogojavljenja, dakle, poručuje kako Isus nije došao samo Židovima nego svim narodima svijeta. I dok su u Betlehemu pastiri predstavljali Židove, kraljevi koji dolaze u Betlehem predstavljaju sve narode i kraljevstva svijeta. Proučavajući kretanje nebeskih tijela, oni su zapazili novu neobičnu zvijezdu i stigli su u Jeruzalem. Mislili su kako se u tom velikom i svetom gradu rodio čovjek čiju su zvijezdu pratili. Požuriše stoga u raskoš kraljevskog dvora i bogatih palača. Ali, tamo nitko ništa nije znao. Jedino im pismoznanci objasniše kako će prema proročanstvima izići zvijezda velikog kralja, Mesije i Spasitelja, te da će se on roditi u Betlehemu, malom mjestu u Judeji. Kraljevi tada pođoše u Betlehem gdje nađoše Mariju i Dijete Isusa. Očima vjere oni su u njemu prepoznali velikog kralja i poklonili mu se darujući mu zlato (kraljevski dar), tamjan koji se pali Bogu u čast i plemenitu mast kojom se mažu izabranici Božji. Duboko mu se pokloniše, veli Matej, te poučeni anđeoskim savjetom u snu, vratiše se u svoju zemlju drugim putem.
Matej, dakle, opisuje kraljeve (mudrace) s istoka, Heroda i židovske svećenike pismoznance. Čuli smo kako Herod, čuvši za rođenje „kralja židovskoga“, bijaše vrlo zatečen, pa saziva vijeće stručnjaka i učenjaka. Budući da mu nije bilo stalo do istine, nego do prijevare, on mudracima predlaže „neka idu, nađu to dijete i vrate se k njemu“. Spreman je učiniti sve samo da mu taj ‘novorođeni kralj ne pomuti račune’. Matej opisuje i skupinu pismoznanaca koji znaju gdje će se Mesija roditi, a to znaju i drugima objasniti i pokazati. Ali, oni se ne miču niti trče u Betlehem kako bi se očekivalo. Ostaju u svojim mjestima i u svojim stavovima. Tu su i mudri kraljevi s istoka koji vođeni „zvijezdom na nebu stigoše i pokloniše se malenome kralju“. U tom činu vrhunac je teološkog značenja toga čina. Ovo je prvi spomen poklonstva Isusu u Novom zavjetu. Matej time ističe božansku dimenziju djeteta u jaslama. Kraljevi ne idu u Betlehem iz znatiželje, nego iz pobožnosti. Nije im do neke turističke želje da upoznaju i druga mjesta i gradove, nego da izraze svoju odanost, poklonstvo, pobožnost i podložnost Bogu Svemogućemu. A poklonstvo i klanjanje najbolji je način koji jedno stvorenje može učiniti svome Stvoritelju.
3. Sve ovo što Matej opisuje zbilo se u povijesnom okviru dok je „vladao car August iz Rima, a Kvirnije u ime cara Augusta upravljao Sirijom“ (Lk 2, 1-2). Svi putevi vodili su prema Rimu koji je bio glavni grad rimskoga carstva. Rim je uz to bio i centar svijeta. Stoga se i govorilo da svi putevi u Rim vode. Kraljevi s istoka iz današnjega Matejevoga evanđelja okrenuše smjerokaz u drugom pravcu: Prema jednom malom nepoznatom mjestu, „najmanjem u kneževstvima Judinim“. Na tablama gdje dotada velikim slovima „pisalo Rim“, oni okreću na drugu stranu i upisuju novo ime: Betlehem! Jer, tamo ih je dovela zvijezda koja je pred njima hodila, te do Jeruzalema i Betlehema dovela. Od toga trenutka počeše tamnjeti i nestajati „zvijezde drugih božanstava“, a ona Kristova počinje osvajati ljudska srca i zemaljska prostranstva. U duhu onoga Isusova proročanstva „a kad budem uzdignut sve ću k sebi privući“ (Iv 12:32).
Ovaj blagdan poručuje kako Isus želi pristupiti svakom čovjeku, bez obzira iz kojeg plemena, puka i naroda bio. Zato se i rodio i čovjekom postao kako bi nam pomogao da se spasimo i nađemo pravi put. Otajstvo Božića nam pokazuje kako su samo dvije vrste ljudi prepoznale Isusa i radovale se njegovu dolasku. To su bili priprosti, jednostavni i siromašni pastiri, te učeni i mudri kraljevi s istoka. Za prepoznati Boga, dakle, treba jednostavno, otvoreno i djetinje srce. A za razumjeti ga potreban je um koji ga prihvaća iskreno mu se klanja. Uočimo i još jedan detalj kojim Matej završava današnji opis dolaska triju kraljeva. Nakon što su se poklonili Isusu i prinijeli svoje darove, bili su „upućeni u snu da se ne vraćaju Herodu, pa su otišli drugim putem u svoju zemlju“ (Mt 2, 12). „Otići drugim putem“ daje nam povoda zaključiti slikovito kako onaj tko „Krista sretne, ne vraća se nikada istim putem“. Susret s Kristom radikalno mijenja, ne samo naš život, nego i naše putove. Jer, takav susret je životna prekretnica koja pokazuje drugi smjer našega opredjeljenja. Krenimo, dakle, poput kraljeva prema Njemu –jedinom otkupitelju čovjeka- prepoznajmo ga i ostanimo s njime zauvijek. Amen.
✠ Želimir, nadbiskup
Katedrala, 6. siječnja 2019.