Postoje ljudi koji su poput ikone, simbola određene sredine gdje djeluju i gotovo da sami postanu institucija, živi spomenik. Kada to ostvare, a da pritom nisu distancirani od ljudi, uzdignuti nad narod među kojim žive, nego s njim povezani, onda je to znak uspješne personalne institucije.
Takav je bio mons. dr. Pavao Kero, kanonik Stolnog kaptola Sv. Stošije. Bio je, sve do svoje smrti, 22 godine vikar za kulturu Zadarske nadbiskupije, 42 godine voditelj Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru te 50 godina dirigent i voditelj Središnjeg gradskog crkvenog zbora koji je djelovao pri zadarskom svetištu sv. Šime.
Don Pave, kako su ga svi zvali, preminuo je u petak 14. prosinca u 79. godini života i 53. godini svećeništva u Svećeničkom domu u Zadru, mjesec dana nakon dijagnoze zloćudne bolesti.
Gradsko je groblje u Zadru gdje je u ponedjeljak 17. prosinca pokopan u grobnicu zadarskih svećenika, ispunilo tisuće ljudi pridošlih iz grada, s otoka i iz kotara, gdje je posluživao više od deset župa. Bili su tu predstavnici svih slojeva, vlasti i Sveučilišta u Zadru jer je taj erudit, poliglot latinskog, grčkog, talijanskog, francuskog i njemačkog jezika, transliterator brojnih desetaka glagoljskih kodeksa, surađivao sa svakim dijelom društva.
Promicao je zaslužne svećenike koji su u teška vremena naše narodne prošlosti služili narodu. U svom znanstvenom radu i sa svakom glavešinom od ovoga svijeta, uvijek je temeljno bio i ostao svećenik s kolarom, pop staroga kova, kojemu je na prvom mjestu bilo spasenje duša i slava Božja.
Don Pavina je samozatajna karizma bila privoditi ljude primanju sakramenata. Opušteno je prilazio ljudima, spontano ih dotičući pitanjima o njihovom životnom stanju, te su poželjeli da ih baš don Pave pripremi za krštenje, potvrdu, crkveno vjenčanje. O tome svjedoče popisi s Bogom pomirenih osoba čija su imena zapisana u njegovim rokovnicima.
Jednom je i sam čekajući na prijemu Hitne službe u bolnici, na tom odjelu ispovjedio djevojku koja je pokušala samoubojstvo. Bila je to don Pavina inicijativa, u svakom trenutku spreman kao svećenik posredovati pečaćenje Kristovim duhom po dijeljenju sakramenata. Živeći svoje svećeničko geslo: ‘On mora rasti, a ja se umanjivati’.
Bio je vrstan poznavatelj i ljubitelj glagoljice, dotle da je jedna od njegovih poruka s bolesničke postelje ‘Čuvajte mi glagoljicu’, smatrajući je živim hrvatskim jezikom, kulturnim i crkvenim spomenikom najviše kategorije. Stoga je 2010. g. pokrenuo i uređivao ediciju ‘Monumenta glagolitica Archidioecesis Iadertinae’. U sklopu nje je tiskana 31 knjiga. Sam Kero autor je 93 djela.
Rođen je 25. siječnja 1940. g. u Bibinjama, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, zbog čega je i dobio ime apostolskog prvaka, pa je jedini u svojoj obitelji s osmero djece imao dva imena, Pavao Šime, što je bio prvi odabir njegovih roditelja.
S njegovih 11 godina na magarcu ga je rođak Joso doveo iz rodnih Bibinja u Zadar polagati prijemni ispit u sjemeništu Zmajević, gdje je kao sjemeništarac spavao na slamarici koju je u zaprežnim kolima donio iz Bibinja.
Kad je država zabranila stanovati u Sjemeništu i pohađati vanjsku školu, sjemeništarci su se morali vratiti svojim kućama. Tako je don Pave cijeli 7. i 8. razred škole u Arbanasima pohađao svaki dan idući pješice sat i pol iz Bibinja gdje je stanovao u Arbanase. Onda se vratio u Sjemenište i nastavio pohađati gimnaziju Srednja vjerska škola za spremanje svećenika. Maturirao je 1959. g.
Kao bogoslov, bio je među optuženima da je pjevao nacionalističke pjesme Oj ti vilo Velebita, U boj, u boj. Za vrijeme dvogodišnjeg služenja vojske u Gnjilanu na Kosovu 1961. g., komandir Josip Ban ga je zaštitio nakon što je metak s namjerom da ga pogodi prošao pokraj don Pavine glave.
Na poticaj zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića, 20. rujna 1963. don Pave putuje u Rim na zasjedanje Drugog Vatikanskog sabora s Garkovićem, njegovim pomoćnim biskupom Marijanom Oblakom i šibenskim biskupom Josipom Arnerićem. Mons. Garković Keri je prije toga polaska u Rim rekao da će tamo studirati. Tako upisuje studij teologije na Sveučilištu Gregoriana, a za to je vrijeme u Rimu tri godine živio u francuskom sjemeništu.
Po završetku Gregoriane seli se u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima i upisuje moralnu teologiju na Alfonsianumu – odjelu Lateranskog sveučilišta. Tu 1970. g. doktorira na temi:”Nerazrješivost braka prema prirodno-moralnom zakonu prema sv. Tomi Akvinskom” na francuskom jeziku. Izvanredno je na Glazbenom institutu studirao dirigiranje i gregorijanski koral. Dobio je i stipendiju Francuskog veleposlanstva za studij na Sorboni.
Po povratku iz Rima u Zadarsku nadbiskupiju 1970. g., bio je tajnik zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka, duhovnik u sjemeništu Zmajević , generalni vikar Zadarske nadbiskupije, predavač u klasičnoj gimnaziji Sjemeništa Zmajević, predavač moralnog bogoslovlja i liturgijskog pjevanja na Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru, branitelj veza u ženidbenim parnicama. Služio je u župama Veli i Mali Iž, Polača, Radovin, Puntamika, Silba, Bukovici, Briševu, Murvici i Dračevcu Ninskom.
Nakon akcije Oluja 1995. formirao je župu Kistanje, koju je na Cvjetnicu 1997. godine predao na upravu don Gašparu Dodiću. Vodio je brigu o brojnim crkvenim materijalnim dobrima, dao je ugravirati mnoge kamene natpise na glagoljici. Obnovio je neke crkve i župne kuće nakon oštećenja u Domovinskom ratu i nabavljao zvona.
Da je don Pave bio veliki radnik, potvrđuje i njegova suradnica u SICU, s. Blaga Bunčuga. „Radeći s nama, otkrivao nam se kao vrlo umna i kreativna osoba, kao vješt organizator i koordinator, koji je na svoj originalan način znao stvoriti tako opušteno radno ozračje, koje je znatno doprinosilo našoj učinkovitosti. S druge strane, on se očitovao i kao dobar, jednostavan i radin čovjek te revan svećenik, koji je svoje suradnike poštivao, pratio, podržavao, usmjeravao, koji nam je u bogoljublju, domoljublju i čovjekoljublju bio doista uzor. I koji nam je uvije ukazivao na ono što je bitno i jedino truda vrijedno. Ostajemo mu za sve zahvalni u srcu i molitveno. Neka počiva spokojno u krilu Očevu“ rekla je s. Blaga Bunčuga.
S dr. Pavlom Galićem, mons. Kero uredio je Kaptolsku biblioteku. Sabrao je sva hrvatska izdanja Biblije do 1986. g. i time udario temelje za ‘Zbirku Biblija Zadarske nadbiskupije’.
Don Pave je bio i tajnik Vijeća za kulturu pri HBK, član Upravnog vijeća Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, član Upravnog vijeća Arheološkog muzeja u Zadru, član Etičke komisije Medicinskog centra u Zadru i raznih vijeća u Zadarskoj nadbiskupiji. Predsjednik Franjo Tuđman odlikovao je 1997. g. mons. Kera Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a Grad Zadar 2010. g. Nagradom za životno djelo.
U nizu uzrečica koje je u šali izricao u susretu s ljudima, antologijska ostaje ona don Pavina prihvaćena do najviših javnih službenika u cijelom Zadru: „Isto ćeš umriti“. Ona potiče čovjeka na suočavanje s tom nepobitnom činjenicom, opominjući ga da se ne oslanja na prolazno, zemaljsko, da usmjeri svoj pogled na vječni život s Bogom.
Potvrdio je don Pave to i svojom odlukom da živi siromaštvo za vrijeme duhovnih vježbi ususret svome svećeničkom ređenju, koje je bilo 10. srpnja 1966. g. u crkvi ‘Dvanaest apostola’ u Rimu. O toj odluci svojevremeno je rekao: „Tada sam donio jednu odluku, malo čudnu: živjeti u siromaštvu. Teško je živjeti u siromaštvu, ako nisi redovnik. Ipak, obećao sam“.
Ines Grbić