Župa Marijina Uznesenja na Belafuži
– 50 godina od njezinoga osnutka –
1. Župa Marijina Uznesenja na Belafuži obilježava godišnjicu utemeljenja župe prije posla stoljeća. A u objavljenoj monografiji o svetištu Gospe Maslinske u njezinom podnaslovu stoji – prvih devetsto godina. Pedeseta obljetnica osnutka župe prigoda je sjetiti se davnih korjena ovoga Gospinoga svetišta. Neka nam ovo prisjećanje na devetsto godina nazočnosti Gospe i pola vijeka djelovanja župe u ovom dijelu grada Zadra, bude prigoda i povod zahvaliti Bogu i Blaženoj Djevici Mariji na blagodati što smo postali sinovima Crkve za koju je Isus poželio da „bude zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica molitve i euharistije, te zajednica dobara i međusobne ljubavi. Apostoli su to shvatili pa su „svaki dan postojano hrlili u hram, lomili kruh, te hvalili Boga i uživali naklonost svega naroda“ (Dj 2, 46-47).
U tom vidu važna je župna zajednica vjernika na čelu s pastirom (župnikom), s teritorijem i župnom crkvom-maticom gdje primamo sakramente, a ona biva našim sastajalištem, obiteljskim domom i duhovnim svetištem. Zato je crkvena mudrost ustanovila župu kako bi bila prikladnim sredstvom spasenja, a vjernici mogli rasti u kreposti i biti njezini svjesni i odgovorni članovi. Župna je svijest, međutim, nježna biljka, osjetljiva na nepovoljnu klimu. Sporo raste i lako vene, pa joj treba posvetiti posebnu i ustrajnu njegu. Kako sa strane onih koji je vode, župnika i drugih pastoralnih djelatnika, tako i sa strane svih župljana, kako bi bilo što manje ‘rubnih’ i ‘povremenih’, a više aktivnih i zauzetih župljana; što više graditelja zajedništva i širitelja evanđeoske poruke ljubavi i mira, a što manje rušitelja i pristalica civilizacije smrti i razaranja.
2. Iz povijesti spasenja znamo kako je kroz povijest bilo u izobilju pristalica i širitelja civilizacije smrti i razaranja; kako na idejnom i teorijskom, tako i na ono praktičnom izvedbenom planu. Dovoljno je prelistati knjigu koju su napisali dvojica uglednih sveučilišnih profesora, Donald De Marco i Benjamin Wiker, „Arhitekti kulture smrti“. Previše je bilo takvih „rušitelja“ pa je apostol Petar davno upozoravao svoje neka budu budni, jer „neprijatelj vaš, đavao, obilazi kao ričući lav gledajući koga da proždere“ (1 Pt 5,8). Ti širitelji i „arhitekti kulture smrti“ zapravo su provodili eutanaziju kršćanske kulture i civilizacije i toliko puta kod nas i u svijetu pokazali svoje opake i rušilačke namjere. Posebice u prošlom, dvadesetom stoljeću kad je stasala ova relativno mlada župa, kako na onom stvarnom fizičkom polju, tako i na onom moralnom i duhovnom. No, njima usprkos mi okupljeni uz zlatni jubilej osnutka ove župne zajednice, upiremo danas kao i na početku osnivanja župe, svoj pogled prema Onoj za koju stoji u svetištu na Trškom Vrhu da je početka boljega svijeta. Upiremo pogled i prema koga je ona rodila, a Otac nebeski poslao da nas spasi i otkupi. Unutarnjom snagom vjere i optimizmom slavimo istu onu Gozbu ljubavi koju je Krist slavio u Dvorani posljednje večere.
Istom vjerom i zahvalnošću župljani Marijinoga uznesenja već pola stoljeća slave Svete Tajne u ovoj crkvi i od toga žive. A kroz devet stoljeća to isto su činili u Marijinom svetištu i bili sigurni kako ih nije ostavio Bog. Euharistija ih je, dakle, okupljala oko Gospodnjega stola, pa su poput prvih kršćana, u zgodno i nezgodno vrijeme, bili „postojani u apostolskom nauku, lomljenju kruha i u molitvama“ (Dj 2, 42). I hranili se Riječju Božjom i tijelom Kristovim koje ih je pripremalo za život vječni. U tom vidu možda je prikladno reći dvije riječi općenito o značenju župe kad obilježavamo zlatni jubilej ove župne zajednice. Naime, župa je prva institucija s kojom svako dijete dolazi u dodir. Ono se kroz župu „utjelovljuje u tijelo Crkve“, koja ga prati čitavoga života; kako u radosnim tako i u tužnim zgodama. I na koncu ispraća ga na vječni počinak, pa trajno čuva u pamćenju i prati u svojim molitvama.
3. Iz povijesnog razvoja kao i iz koncilskih dokumenata mogu se nazrijeti i opisati neki glavni elementi župe. U prvom redu veli se kako je župa zajednica vjernika koji sačinjavaju njezin bitni dio ako su ujedinjeni u vjeri, skupa slave Boga i zajednički svjedoče evanđelje. Stoga bi se župu moglo opisati kao „zajednicu vjere, života i bogoslužja“. Uz ovu temeljnu podlogu „zajedničke vjere, života i bogoslužja“ dokumenti ističu potrebu predvodnika, oca i pastira Kristovoga stada kojega župnikom nazivamo. On je poput otca u obitelji ili poput dirigenta orkestra i članova zbora koji sviraju i pjevaju različite dionice. Ali, po dirigentskom palicom župnika imaju zvučati skladno i harmonično. Župa je uz to i teritorij na kojemu vjernici žive i djeluju, gdje se sastaju i Boga slave. A župska teritorijalnost kondenzira se u župnoj crkvi koja je sakralna i kultna zgrada, sastajalište i dom vjerničke zajednice; njihovo duhovno središte i svetište. Zato se u tom prostoru ponašamo drugačije nego na ulici, tvornici i u klubu. No, za takvo ponašanje potreban veliki stupanj svijesti, a uvjerenje o svrsishodnosti župe kamen je temeljac župske svijesti.
Čovjek, naime, ne može biti beskućnikom. Potrebno mu je gnijezdo za dušu i tijelo, za njega i obitelj. Uz obiteljski i društveni dom potreban mu je i onaj vjerski dom koji na prikladan način ispunjava njegove vjerničke potrebe. Župa tako biva njegovim skloništem, utočištem i duhovnim uporištem gdje jača njegova župna svijest i razvija se duh zajedništva. Rekao sam da je crkvena mudrost ustanovila župu kako bi nam bila oruđe spasenja i pomagala da se naša župska svijest formira, stvara i razvija. A kako se i gdje se očituje, razvija i pokazuje naša župska svijest? To je vrlo jednostavno u praksi vidjeti i osjetiti. Kada član župske zajednice ima visoki stupanj svijesti svopje pripadnosti, on podupire zajedničke akcije na dobro župe, rado sudjeluje u župskim vijećima i drugim katoličkim pothvatima i akcijama. Brani i zastupa čast i ugled svoje župe i nikada nije ravnodušan kad se radi o njezinome dobru. Nije pasivni pripadnik, već aktivni i odgovorni djelatnik u svojoj župnoj zajednici.
4. Sociolozi u tom vidu razlikuju četiri kategorije župljana: Najprije one koji su „svjesni, uvjereni i apostolski raspoloženi“ članovi župne zajednice. Na drugom mjestu su „prosječni župljani“ koji se istina „poistovjećuju sa župom, ali bez velikoga zalaganja“. Ovi sačinjavaju većinu vjernika. U treću kategoriju sociolozi ubrajaju one „nesigurne blagdanske vjernike, župljane koji „rijetko dolaze u crkvu i nisu vezani za svoju župu“. Na koncu tu je četvrta kategorija „udaljenih ili rubnih kršćana“ koji uopće „nemaju župske svijesti, a pogotovu nemaju one crkvene svijesti“. Njih još negdje u podsvijesti drži pokoji običaj ili obzir gledom na župu i župnu zajednicu. Tko je pozvan odgajati tu župsku svijest kod ljudi? Mjesni župnik je glavni arhitekt župe i njezine župske svijesti. On je organizator i promotor konstruktivnih snaga zajednice. Ali, i sami župljani su graditelji toga zajedničkoga dobra. Bez njih župa je samo kula u zraku, utopija.
Gdje i kako se kali, razvija, zalijeva i cvjeta župska svijest? Župna crkva sa svojim molitvenim i liturgijskim programom najbolja je i najdjelotvornija kovačnica župske svijesti. Zato i vele učitelji pastorala kako je u jednoj župi dovoljna jedna crkva; i nije pastoralno prikladno graditi više crkava. Posebice kada takva gradnja vodi određenom separatizmu i odvajanju od centra, od župne crkve. U jednoj župi nedjeljna župska misa vrhunac je župnoga zajedništva. Stoga, vele pastoralisti, nije ni prikladno, ni idealno (ako nema previše svijeta) u istoj župi slaviti euharistija na više mjesta. To, naime, pomaže da župna svijest slabi, a želja nam je da raste i ojačava. Visoki stupanj župne odgovornosti i svijesti postiže se kad su i laici uključeni u provođenja određenih župnih poslova i zadataka. Zato je konkretan timski rad dobar put i pokazatelj za razvoj i učvršćenje župne svijesti. Treba, međutim, uvijek imati na pameti kako je župska svijest „nježna biljka koja je vro osjetljiva na nepovoljnu klimu“. Sporo raste i lako vene, pa joj potrebno posvetiti osobitu i ustrajnu njegu: kako sa strane župnika, kateheta i bližih suradnika, tako i sa strane svih župljana.
5. Isus nije htio Crkvu kao masu, organizaciju, ili neku nadgradnju društva. Želio je neka njegovi budu „zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica dobara i međusobne ljubavi. Stoga Luka izvješćuje kako je „u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“, te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32). Valja, međutim, imati trajno na umu da je takvo zajedništvo plod Božjega blagoslova i ljudskog napora. Ne dolazi samo od sebe. I nema ga bez molitve i euharistije, kao i naše žarke želje, volje i spremnosti da nas molitva i euharistija preobrazi, kao što je preobrazila učenike iz Emausa, pa im je srce gorjelo dok im je tumačio pisma. Nisu bez razloga naši biskupi uz Branimirovu godinu, koje četrdeseta obljetnica pada dogodine, oblikovali jednostavno pravilo koje valja usvojiti i provoditi: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi.
Draga braćo i sestre! Dao Bog da današnji i budući članovi ove župe Marijinoga Uznesenja sve više budu svjesni važnosti molitve i euharistije po kojima raste župna svijest i odgovornost koju su primili po krštenju. Neka sadašnje obitelji i njihovi potomci ljubomorno čuvaju ono što su naslijedili. Neka prinose kruh i vino, pjevaju i mole, slušaju i razmatraju o svetim Tajnama koje izgrađuje Crkvu. Neka svim članovima župe ova godišnjica bude prigoda obnoviti svoj krsni savez s Bogom i očitovati kako i oni, poput njihovih starih, žele živjeti od vjere i svetih sakramenata. Preporučimo vjernike ove župe neka se dnevno mole i druže s Isusom i neka se hrane svetim Tijelom njegovim kako bi mogli svjedočiti da je on jedini otkupitelj čovjeka, koji ima odgovore na sva njihova životna pitanja. On nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Belafuža, 1. prosinca 2018.