1. Današnja nedjelja, kojom završava liturgijska godina, posvećena je Kristu Kralju, gospodaru vremena i prostora. Tako svaku godinu pohranjujemo u arhiv povijesti gdje će biti čuvana do sudnjeg dana, kad će o njoj Krist izreći svoj sudski pravorijek. Ovim blagdanom, koji je ustanovljen 1925. godine, naglašava se cilj liturgije i povijesti, a to je proslava Gospodara vremena, koji je „početak i svršetak, alfa i omega“, kako upisujemo na uskrsnoj svijeći u liturgijskom bdijenju. Jer, „njegova su vremena i vjekovi“. Sveti tekstovi iz Biblije daju naslutiti o kakvom se kralju radi. Prorok Ezekijel napr. (Ez 34, 11-17) prikazuje ga kao pastira koji sabire, čuva i njeguje svoje stado, povija ranjene, krijepi nemoćne, traži izgubljene, a za svoje ovce spreman je i život dati. Ni traga onom poznatom spektaklu koji resi ovozemaljske kraljeve. Krist je kralj, ali njegov je kraljevstvo sasvim drugačije. Ne vlada silom, već ljubavlju. Njegova su posebna briga beskućnici, gladni, napušteni, potrebni. On nagrađuje sve one koji prime prognane i nahrane gladne, koji pohode utamničene i utješe one koji su ožalošćeni. A njegov konačni sud sročen je lapidarno i jasno: Poznajem vas jer ste vi mene u njima prepoznali. Uđite stoga u veselje Gospodara svoga.
Prorok Danijel u večerašnjem čitanju veli kako je njegova vlast i kraljevstvo vječno koje nikada proći neće, pa ga i on i Ivan u Otkrivenju vide kako dolazi s oblacima na kraju svijeta, jer on je Alfa i Omega! U božićnom vremenu dolaze mu pokloniti se kao djetetu trojica kraljeva s istoka. A kad je odrastao, pokazao je moć koju nikada nisu imali drugi kraljevi: Liječio je bolesne, oslobađao opsjednute, stišavao oluju na moru i zapovijedao mrtvima neka ustanu. Nije to međutim koristio kako bi vladao ljudima. Dapače, naredio je svima koji žele za njim ići, neka služe drugima. A kad ga jednom zbog učinjenoga čuda narod htjede učiniti kraljem, on se sklonio i nestao između njih. Jer, nije došao da mu služe već da on služi. Sam je pred Pilatom priznao kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18, 36).
2. U nekoj dalekoj zemlji na istoku, veli jedna priča, kralj htio vidjeti kakvi su njegovi podanici. Obukao se u prosjačko odijelo pa pošao vidjeti kako će se ljudi prema njemu ophoditi. I doživio je svašta. Jedni su ga s pragu grdili i gonili dajući mu ostarjeli kruh i nazivajući ga „skitnicom i neradnikom“. Drugi su izdaleka vikali i psovali, a treći su čak i pse puštali neka ga poplaše i otjeraju. Na kraju sela siromah je ušao u jednu kuću dvoje staraca koji su ga primili i pogostili onim što su imali: šalicom mlijeka i kriškom kruha. „Prosjak“ se vratio u kraljevske odaje, pa slijedećega dana uputio pozivnicu podanicima neka dođu na kraljevsku gozbu. Ljudi su se osjetili počašćenima što ih kralj zove. Obukli su najljepša odijela i krenuli prema kraljevskom dvorcu. Svakoga je za stolom čekalo ispisano njegovo ime.
Kada je odsvirala svečana himna, počeli su poslužnici donositi hranu i dvoriti goste. Iznenađenje je bilo veliko, jer to nije nalikovalo na kraljevsku gozbu, već na sirotinjski ručak: Poslužnici su servirali stari pljesnjivi kruh, otpatke od patate, trulo voće i povrće. Jedino ispred dvoje staraca, koji su neki dan pogostili onog prerušenog siromaha, bio je serviran obilat kraljevski ručak. A kada se u dvorani pojavio onaj „prosjak“, okupljeni su bili u čudu i pitali otkud ovaj u kraljevskoj palači? Kako su ga stražari propustili? No, pravo iznenađenje je nastalo kad je odložio sirotinjsko odijelo i kapu, a uzvanici prepoznali svoga kralja i ostali bez daha. A onda pognute glave čuli su samo jednu rečenicu: Za ručak ste dobili upravo ono što ste neki dan meni u svojim kućama ponudili.
3. Isus je poput ovoga kralja, neprimjetan među nama u likovima najpotrebnijih. Stoga susresti siromaha i biti prema njemu velikodušan, znači susresti samoga Krista. Jučer je Hrvatski Caritas obilježio 25 godina svoga rada. Nisam mogao zbog svečanosti svetoga Krševana poći u Zagrebu, pa sam čestitao predsjedniku Caritasa, mons. Josipu Mrzljaku, i zahvalio što je naš Caritas očitovao ljubav i pomoć u brojnim nevoljama diljem Domovine i svijeta. Nesebično je liječio rane siromašnih i starih, bolesnih, žalosnih i napuštenih, rubnih i prezrenih, u duhovnim krizama i psihičkim teškoćama, djecu bez roditelja i sa smetnjama, invalide i udovice, osamljene i ovisne, žrtve nepravde, prognanike i izbjeglice. I nema kraja toj silnoj procesiji potrebnika o kojima je naš Caritas vodio brigu, te velikom strpljivošću, blagošću i ustrajnošću prepoznavao u njima lice „siromašnoga i napuštenoga Krista“. Jer, On nam je poručio da „što god dobra učinimo jednome od njegove najmanje braće, njemu smo učinili“ (vidi, Mt 25, 40).
U razgovoru s Pilatom večeras smo čuli Isusa kako veli „da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (Iv 18, 34). Ovozemaljskim kraljevima, naime, važni bogati, moći, uspješni i jaki ljudi. Kralju Isusu važni su oni koji dobro čine, pomažu siromasima, hrane gladne, brinu se za bolesne, posjećuju zatvorenike, žive po ljubavi. A kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, nadamo kako će nas prepoznati jer smo vršili zakon ljubavi. Stoga njemu, kralju ljudskih srdaca, već danas povjeravamo svoju vječnost i budućnost. I izričemo pohvalnu pjesmu koju je sročila hrvatska duša dok je u zanosu o njemu razmišljala: „Isuse Kralju, Isuse slavo, vječna Ti hvala beskrajna čast. Pred tobom sve je pepeo prah. Dokle smo tvoji tko nam što može, ti si nam snaga, ljubav i strah“. Slava Ti, kralju, slava ti Bože! Amen.
✠ Želimir, nadbiskup
Katedrala, 25. studenoga 2018.