Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak
Ovo je rečenica u koju je sv. Pavao sažeo sav svoj život. Nakon što je susreo Isusa Krista, Isus Krist je postao njegov život, smisao njegovog postojanja. Prva Crkva je to dobro prepoznala. I zato je, u skladu s onim pozivom posljednjeg, od Crkve bio pozvan: Prijatelju, pomakni se naviše! Tim pozivom, o kojemu on sam često govori, ali kojega nam prenose i Djela apostolska, postao je apostol Isusa Krista. Iako je kako sam kaže o sebi, bio najmanji među apostolima i ne dostojan zvati se apostolom jer je progonio Crkvu Božju (usp. 1 Kor 15, 9), bio je od Crkve izdvojen, pozvan da se pomakne baviše i poslan u njezino ime donositi evanđelje do kraja zemlje. Čitamo: „Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: “De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.” Onda su postili, molili, položili na njih ruke i otpustili ih“ (Dj 13, 2-3). Tim je započelo novo razdoblje Pavlovog života u Kristu. I novi iskorak Crkve u suočavanju sa izazovima svijeta. I činio je to neumorno, riječju i svjedočanstvom života, koje na neki način osjećamo i u ulomku iz Poslanice Filipljanima. Činio je to sv. Pavao i po svojim poslanicama koje su postale sastavni dio Svetog pisma, a tim i Božja poruka spasenja svim ljudima i svim vremenima. Činio je to i izborom učenika koje je znao prepoznati, izdvojiti i osposobiti da se, kad se dogodi ono što je želio, a želio je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje, može nastaviti na svaki način Krist navješćivati.
Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!, rečenica je u koju je moguće sažeti i život blagopokojnog dubrovačkog biskupa, neslužbenog suutemeljitelja družbe Kćeri milosrđa i vašeg sumještanina Josipa Marčelića, koji nas je o devedesetoj godišnjici svoje smrti danas okupio u mjestu svoga rođenja, crkvi svoga krštenja i u blizini svojih posmrtnih ostataka koji čekaju uskrsnuće. Izražavajući preko vas, potomaka i nasljednika, zahvalnost Dubrovačke biskupije onima koji su nam darovali ovoga iznimnog čovjeka i biskupa, a osobito njemu samome za nesebično biskupsko služenje, želim i u njegovom životu prepoznati milosni dar Duha Svetoga i poziv: Prijatelju, pomakni se naviše!
Taj se poziv, preko njegove obitelji, koja se, kako piše don Stanko Lasić u njegovom životopisu, odlikovala radinošću i poštenjem i u kojoj je vladao onaj poznati hrvatski osjećaj mjere, reda i odanosti temeljnim vrijednostima među kojima je bila vjerska ukorijenjenost prenošena od koljena na koljeno kao najveća svetinja, pretvorio ponajprije u poziv biti kršćanin koji se, nakon osnovne škole u rodnom Preku, pretvorio u poziv na svećeništvo.
Vjerojatno je i izbor njegovog nadbiskupa da ga pošalje na postdiplomski studij u Beč bio plod tog poziva, a ne njegovih ambicija, kao i to da je, po završetku studija, imenovan profesorom, a zatim i rektorom Zadarske teologije. U svakom slučaju taj poziv: Prijatelju, pomakni se naviše!, bila je odluka pape Lava XIII. da ga imenuje naslovnim biskupom Tanskim i upraviteljem Kotorske biskupije. Nakon što je zaređen za biskupa u Zadru 12. veljače 1893. pod geslom In cruce salus – U križu je spas! i s grbom u kojemu se prepoznaje Kristova lađa – Crkva – u oluji koja svoj spas vidi u križu obasjanom uskrsnim svijetlom, krenuo je odlučno u Kotor, ali je i vrlo brzo, već 18. svibnja 1894., imenovan Dubrovačkim biskupom.
Neka se na svaki način Krist navješćuje i veliča
U Dubrovnik je s istim simbolima došao 24. lipnja 1894. i u zauzetom i opće poznatom radu dozvoljavajući, poput sv. Pavla u današnjem ulomku iz Poslanice Filipljanima, da se u svemu njegovom posvemašnjom odvažnošću Krist veliča.
Nemoguće je u jednoj propovijedi sažeti 34 godine njegovog plodnog i neumornog djelovanja pa ću spomenuti četiri stvari koje ga osobito predstavljaju i približavaju primjeru sv. Pavla.
Prvo što ga, na neki način, čini sličnim sv. Pavlu su njegove osobne značajke. Kaže don Stanko Lasić u navedenom djelu da je biskup Marčelić zračio plemenitošću, ljubavlju, nesebičnošću i učenošću. I dodaje nešto što je svojstveno sv. Pavlu, ako se s njim uopće netko može mjeriti, da je označio jedno vrijeme i na nj utjecao, osobito ističući da je snaga narodnog jedinstva i zalog njegove opstojnosti.
Druga stvar koja ga čini sličnim sv. Pavlu su njegove pastirske poslanice – ima ih oko pedeset – u kojima je taj revni i učeni biskup tumačio evanđelje Isusa Krista kao profesor i zauzeti pastir. Don Stanko Lasić ističe da se te poslanice odlikuju jasnoćom, kratkim rečenicama – možda je po ovome ispred sv. Pavla – čestim usporedbama iz života i razumljive svim slojevima, da sve odišu evanđeoskim duhom, imaju pred sobom stvarne ljude i da su utemeljene na Svetom pismu.
Treća stvar koja ga čini sličnim sv. Pavlu su njegovi pastirski pohodi. Sv. Pavao je nekoliko puta došao do kraja tada poznatog svijeta, a naš biskup je devet puta došao do kraja svake župe Dubrovačke biskupije, u svakoj je župi ostajao više dana. I ništa ga nije moglo u tom poslu spriječiti kao što ni sv. Pavla nisu poteškoće mogle spriječiti u njegovom misionarskom djelovanju. Obilazio je župe, crkve, kapele po brdima i poljima. U susretima je bio ljubazan, jednostavan, pristupačan. I za svakoga je imao lijepu riječ. Njegovi pastirski pohodi bili su zapravo duhovna obnova i misije konkretne župe.
I, na kraju, četvrta stvar koja ga čini sličnim sv. Pavlu, a zahvaljujući kojoj i imamo prvu hrvatsku blaženicu, bl. Mariju Propetog Isusa iz Blata i redovničku kongregaciju Kćeri milosrđa koja je svojim plodnim radom došla do krajeva svijeta, je njegova sposobnost uočiti poziv drugoga, pratiti taj poziv svojim molitvama i pismima i u onom trenutku kad za to dođe vrijeme odlučno reći: Prijatelju, pomakni se naviše! Iskreno, moram priznati da me osobno impresionira dar koji je imao za uočiti potencijal poziva koji je u sebi nosila bl. Marija Propetog još dok je bila djevojčica i profinjenost načina na koji je pratio njezin poziv i pomogao joj da ona sama dođe do odgovora na taj poziv, ponizno priznajući da je to njezin, a ne njegov poziv. Izdvojiti ću, za ogledni primjer, nekoliko rečenica iz njegovog prvog sačuvanog pisma Mariji Petković datiranog 19. rujna 1918.: „Više puta sam ti piso, sve više o tvojoj dobroj volji, u tomu treba da budeš sasma slobodna i da se slobodno odlučiš, onda ćeš biti kašnje mirnija i kod Boga ćeš imati više zasluga, bit će sve tvoje. Bog nas ljubi, al’ časti našu slobodu, što slobodno odlučimo to mu je najdraže. Kažem ti što mislim i donekle želim, ali moja nije konačna, ti treba da odlučiš.“
Stojeći pred vama kao nasljednik biskupa Josipa Marčelića i diveći se njegovoj pastirskoj službi, htio bih i sam biti poput njega. Možda se i vama, naravno u vašim zvanjima, javlja sličan osjećaj. Ali mi ga ne možemo imitirati. „Postoje – kaže papa Franjo u svojoj najnovijoj apostolskoj pobudnici o svetosti Gaudete et exsultate – svjedočanstva koja su korisna i poticajna, ali nismo stvoreni zato da imitiramo nekoga drugoga, jer bi nas to čak moglo dovesti do toga da se udaljimo od jedincatog i točno određenog puta koji Gospodin za nas čuva.“ Što, međutim, možemo, nakon što smo razmišljali o njemu, njegovom životu i pozivu: Prijatelju, pomakni se naviše!, ali i njegovom načinu da taj poziv otkrije i prenese drugima?
Možemo prepoznati svoj put i na tom putu, poput sv. Pavla, tolikih drugih kroz povijest Crkve, a među kojima su i blagopokojni biskup Josip Marčelić i bl. Marija Propetog Isusa Petković, dati ono najbolje od sebe u ostvarenju svoga poziva. Neka nas u tom nastojanju prati molitva blagopokojnog biskupa Josipa za kojega i mi molimo, kao i zagovor bl. Marije Propetog Isusa Petković. Amen.
Mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački
Preko, 3. studenoga 2018. godine
[1] Josip Grgur Marčelić rodio se u Preku na otoku Ugljanu, 23. ožujka 1847. godine. Bio je biskup u Dubrovniku punih 34 godine, od 1894. do 1928. Tamo je i preminuo 31. kolovoza 1928. godine. Nakon što je postigao doktorat iz teologije na sveučilištu u Beču zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas imenovao ga je profesorom Novoga zavjeta na Centralnom bogoslovnom sjemeništu 1873., a malo iza toga i rektorom Bogoslovije. Papa Lav XIII. imenovao ga je dubrovačkim biskupom 1894. Osobito se isticao u borbi za glagoljicu, a pokrenuo je i „List dubrovačke biskupije“ (1901.). Uz brojne pastirske pohode po župama dubrovačke biskupije, pokazivao je osobitu osjetljivost za socijalno ugrožene, te je bio predsjednik „Javne dobrotvornosti“ koja je 1906. osnovala pučku kuhinju i izdržavala zaklonište sirota koje su vodile Službenice milosrđa. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je predsjednik Crvenog križa. Na njegov poticaj, Marija Petković, koju je blaženom proglasio sveti Ivan Pavao II. (2003.) postavila na Blagovijest 1919. godine temelje redovničke zajednice „Kćeri Milosrđa sv. Franje“, a na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1920. službeno je utemeljila družbu. Zahvalna biskupu Marčeliću ona ga je nazivala „utemeljiteljem Družbe Kćeri Milosrđa“.