Nadbiskupova homilija na euharistijskom slavlju
(Čitanja: Otk 4, 1-11; Lk 19, 11-28)
1. Toliko puta čujemo za nekoga da je veoma talentiran, da za nešto ima talenta, da je sposoban i nadaren. „Ima lijepe sposobnosti, brzo uči i napreduje“, tako već svoju djecu procjenjuju roditelji. Netko je sklon umjetnosti, glazbi, književnosti, netko praktičnim predmetima, različitim obrtima. A da se nadarenost razvije i ostvari, traži se dug i ustrajan rad, napor i nastojanje. A što je to uopće talent? Talent (talanton) je kod starih Grka bila najveća novčana jedinica. Jedan talent bio je vrijedan otprilike oko 30 kilograma srebra. Isus u evanđelju priča o talentima, o bogatom gospodaru koji prije nego će otići na put, povjerava svoje veliko bogatstvo svojim slugama da s njime rade i nešto zarade. Riječ je o ogromnom bogatstvu, ogromnoj vrijednosti. Gospodar otputova, a oni ostadoše s povjerenim blagom razmišljajući što s talentima učiniti.
Ovom prispodobom o talentima Isus nije htio držati neku lekciju iz bankarstva, niti učenike poučavati o najboljim investicijama, o ‘stranim ulaganjima’, o privatizaciji i drugim suvremenim bankarskim i gospodarskim pojmovima. Ovdje nije riječ o novcu, nego o nečemu puno vrjednijem: o čovjeku, o njegovu životu, o smislu njegova života. Time im je dao do znanja koliko je vrijedno blago što su ga primili od Gospodina, te kako se s tim darom treba ophoditi. To je rekao njima, ali govori i nama danas. Među najvećim i najvrijedinijim talentima jest život. Bog nam ga je dao besplatno i nezasluženo. Ali, to je talent s kojim valja surađivati, oplemeniti ga i nešto ostvariti. To pak iziskuje napor i volju da se nešto učini. Ne mogu svi biti veliki umjetnici, glazbenici, pjevači, književnici. Ali, svi moraju biti ljudi. Presudno je s talentom raditi. Gospodar ne trpi lijenost i nesuradnju. Toliko puta Evanđelje naglašava baš to: „činiti“, „vršiti“. Svoju priču o milosrdnom Samarijancu Isus završava riječima: ‘Idi pa i ti čini tako!’. Na drugom mjestu: ‘Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!’ I sam Isus je ‘prošao zemljom čineći dobro’ (Dj 10,38). Svatko ima svoje talente i ima s njima raditi. Koliko je samo zakopanih talenata, jer se s njima nije radilo.
Imaš li sestro talenata kojima te Bog obdario u redovničkom pozivu, onda služi Bogu i ljudima oduševljeno i radosno, svim srcem. Nije važno jesi li orguljašica, katehistica, kuharica, bolničarka, nastavnica ili samostanska vratarica. Bitno je kako se neki posao čini, a ne koji se radi. Ne zakopavaj svoga talenta čekajući nešto veće, lakše, uglednije. Jednako je i s talentom radnika, umjetnika, političara, sportaša…: u svakom se pozivu i zanimanju može i mora „činiti“, ostvarivati, čestito svoje dužnosti vršiti. Tek tako jedan talent donosi drugi, tek onda smo dobri i vjerni sluge i smijemo se nadati da ćemo ući u radost Gospodara svoga.
2. Uz prispodobu o talentima čuli smo i jedan odlomak iz knjige Otkrivenja. Što je to zapravo Otkrivenje? To nije horoskop povijesti ili knjiga nuklearne apokalipse; a niti biblijski Nostradamus, kako knjigu čitaju razne sljedbe od milenarista i spiritualističkih pokreta, do novijih sljedba mormona, adventista, Jehovinih svjedoka… Knjiga Otkrivenja duboko je ukorijenjena u sadašnjost. U njoj su opisane tjeskobe, krize vjere i napasti prvih kršćanskih zajednica. U središtu knjige Otkrivenja je Krist, kao Jaganjac koji je otkupio svijet i vodi do pobjede. I dok židovske apokalipse navješćuju skori odlučni Božji zahvat, Ivanova (kršćanska) govori o ostvarenom Božjem zahvatu u Kristovom vazmenom otajstvu.
Knjiga je konkretna i snažna kateheza, koja objavljuje Isusa Krista kao smisao Svetog pisma i povijesti čovječanstva. On je jedini koji je kadar ispuniti želje i čežnje čovjeka. To je knjiga koja pokazuje hod Crkve u vremenu, posebice u vremenima kušnje i progona. Ona je trajno u iščekivanju slave novog Jeruzalema, dovršenju saveza i dolaska Krista u slavi. Knjiga je poruka nade, ustrajnosti i vjernosti Kristu, progonima usprkos.
Otkrivenje je knjiga »dovršenja«. Bog dovršava svoje djelo spasenja u kršćanskoj stvarnosti. Ona je konkretna, povijesna i proročka objava Isusa Krista koja se ostvaruje u Crkvi i u povijesti čovječanstva. Crkva, Božje kraljevstvo, u neprestanom je sukobu s kraljevstvom Zmaja, koji često naizvana pobjeđuje, ali konačno biva pobijeđen, i dovršava se djelo spasenja. Gospodin po Ivanu poručuje: »Vrijeme je blizu!« »Dolazim ubrzo!« I dodaje: »Blago onomu koji čuva riječi proroštva ove knjige!» (22, 7). Čuvati znači o njima razmatrati i živjeti. A to znači spremno i radosno s ljubavlju čekati dolazak Gospodnji, da nas nađe i budne i spremne, te u život provesti zaziv kojim Ivan završava svoje Otkrivenje: ‘Dođi, Gospodine Isuse