Svečanu misu zahvalnicu, Te Deum za akademsku godinu 2017./2018. studenata i profesora Sveučilišta u Zadru, u nedjelju 24. lipnja u katedrali Sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Suslavili su dr. don Elvis Ražov, pročelnik Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, fra Bojan Rizvan, župnik zadarske župe Srca Isusova, tajnik Franjevačke provincije sv. Jeronima i odgojitelj bogoslova koji je i propovijedao, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i don Zvonimir Mikulić, povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije. Uz studente, u misi su sudjelovali i dr. Dijana Vican i dr. Josip Faričić, rektorica i prorektor Sveučilišta u Zadru.
„Zadar nosi u svom zagrljaju brojne studente i Sveučilište slavi misu zahvalnicu kako bi zahvalili Gospodinu na svim dobročinstvima i blagoslovima kojima je obasipao živote studenata i profesora kroz proteklu akademsku godinu. Zahvalnost je jedan od najljepših načina postojanja čovjeka. Zahvalnost je stav srca koje svjedoči i nosi svijest da sadašnji trenutak koji živim nije samo moj. Ako smo svjesni da nismo sami sebe dozvali u postojanje niti možemo sami živjeti, onda ćemo razumjeti koliko je važno živjeti zahvalnost. Netko može biti zahvalan kad je spoznao koliko je voljen, ljubljen“ rekao je fra Bojan u propovijedi, istaknuvši da je zahvalnost dar koji nosi život jer u svom temelju ima spominjanje ljubavi.
Stvarnosti zahvalnosti koja nosi život kršćanina treba pristupiti iz pogleda Božje riječi. Na svetkovinu Rođenja sv. Ivana, apostol Pavao upozorava da nam je upravljena riječ spasenja. Navještena riječ je riječ spasenja koja može preobraziti naše živote, može suobličiti naš život Kristovom životu, rekao je fra Bojan. Tragom riječi iz Psalma ‘Hvala ti, Gospodine, što sam stvoren tako čudesno’, fra Bojan je naglasio da je kršćanin svjestan čudesnosti vlastitog života.
„Samo onaj tko je zagledan u čudesnost koja je izlivena u njegov život, znat će tu čudesnost prepoznati u drugima. Zato prorok Izaija govori ‘Gospodin me pozva od materinog krila’. Mi smo od Gospodina pozvani živjeti sadašnji trenutak. Zato je jako bolno kad netko uđe u takvu tamu vlastitog života da proklinje svoj život. Zato je bolno kad ljudi ne prihvaćaju vlastiti život, kad žive stranputicama vlastitih frustracija, ne prihvaćajući ono na što nisu mogli utjecati. Neki od njih uđu u takvu tamu, da su spremni dignuti i vlastitu ruku na sebe. Savršen put za uništen život je da budemo nezadovoljni s nečim što nam je darovano, a na što nismo mogli utjecati“ upozorio je fra Bojan, istaknuvši da neki ljudi cijeli život utroše u borbu protiv toga. Onda se slome i postanu razočarani.
„Zahvalnost na koju nas poziva i Božja riječ u nama rađa poslanje. Kršćani su svjesni da iz zahvalnosti prema čudesnosti Božjih darova, oni sami zadobivaju poslanje i nose riječ koju im Gospodin pruža. Pozvani smo živjeti rečenicu koju Gospodin piše s našim životom“poručio je fra Bojan.
U svjetlu blagdana Rođenja sv. Ivana Krstitelja, fra Bojan je rekao da nam je on uzor i poziv da u životu znamo prepoznati Božju ruku koja je s nama. „Bog nam je tu ruku pružio još na krštenju, u darovanosti našem vlastitom životu. I ne smijemo zanemariti tu njegovu ruku. A kako teška ponekad zna biti ruka Gospodnja? Kako je samo sv. Ivan prošao? Kao da je njemu bilo lako u životu? Evanđelisti se ne boje otkriti težinu njegovih koraka, od sumnji koje je prolazio u zatvoru do trenutka kad su mu odrubili glavu. Ali ruka Gospodnja bijaše s njime. I on je znao da u svom životu želi živjeti tu stvarnost. Radije će biti spreman trpjeti i umrijeti, nego da se iščupa iz ruke Gospodnje koja mu je pružena. To je poziv kršćanima da tako žive svoj identitet u svijetu“ istaknuo je propovjednik, dodavši da kršćani trebaju znati svjedočiti stav svog života, bez obzira što tko mislio.
U tom je smislu, tragom navještene Božje riječi, smatrao važnim spomenuti kako su se ponašali ljudi oko Ivana Krstitelja. „Zaharija je zanijemio zbog sumnje u ono što će se doista zbiti u njegovom životu i zbog veličanstvenosti koju nije mogao prihvatiti. Zaharija je više vjerovao u svoju nemoć, nego u Božju svemoć. Zato je zanijemio. Evanđelist Luka kaže, svi se oko Zaharije i Elizabete radovahu s njime, sve do jednog trenutka. Do trenutka kad prihvaćaju Božju volju u svom vlastitom životu. Svi su se spremni s njima radovati, sve do trenutka kad su oni pokazali da stav i hrabrost njihovog života dolazi iz zajedništva s Bogom, a ne od ljudi“ istaknuo je fra Bojan, upozorivši da „nismo dostojni milosti Gospodnje ako smo spremni promijeniti vlastito mišljenje zato što drugi tako misle, ako zatomimo glas savjesti jer nas je strah nešto reći. Ako smo spremni zašutjeti jer će nas drugi proganjati.
Elizabeta i Zaharija pokazali su stav svog vlastitog života koji proizlazi iz zajedništva s Gospodinom. I mi trebamo biti spremni svjedočiti da smo Isusovi, spremni trpjeti i umrijeti radi Isusa, jer ruka Gospodnja je s nama. Moramo hrabriti naše vlastito srce, kako bismo poput Ivana Krstitelja bili svjedoci Božje milosti. Kako bismo znali svjedočiti zahvalnost zbog čudesnih Božjih djela u vlastitom životu. To su kršćani pozvani živjeti“ potaknuo je fra Bojan i ohrabrio: „Nemojmo se stidjeti pokazati da smo Isusovi. Ako si u menzi, hodaš gradom, nemoj se bojati prekrižiti. Pokaži da si Isusov, da si njegov svjedok. Da si zahvalan Gospodinu na čudesnosti njegovih darova.
Ako se nađeš u društvu gdje napadaju kršćanske vrijednosti, zauzmi se, brani obitelj, život, istinu. Isusovi učenici mijenjaju svijet. To su ljudi koji ne žive u kulturi sadašnjeg trenutka, samo onoga što je dopadljivo, što mogu dosegnuti sada i ovdje. Isusovi učenici su ljudi koji žive iz vječnosti. Takvi ljudi mogu nositi zahvalnost i biti snaga preobrazbe vremena i društva“.
Poželio je da i to euharistijsko slavlje obnovi zahvalnost Gospodinu za čudesnost njegovih djela, da poput Ivana Krstitelja budemo spremni svjedočiti za Isusa Krista i pokazati da želimo da ruka Gospodnja uvijek bude s nama.
Za darove u društvu po djelovanju Sveučilišta u Zadru zahvalio je i mons. Puljić te je misa završila pjevanjem svečanoga Tebe Boga hvalimo.
Ines Grbić
