Kako prepoznati tragove Božjeg Duha u nama i u našem okružju
1. Na stranicama knjige Postanka nalazimo opis kako su ljudi „odlučili podići toranj do neba“ i izgraditi Babilonsku kulu koja će učiniti Boga suvišnim u njihovom kraju. Događaj se davno zbio, ali ima svoju poruku za nas i za naše vrijeme. Već pola stoljeća narodi ovoga staroga europskog kontinenta raspravljaju o „novoj izgradnji društva“ i novoj europskoj zajednici. O kakvoj to zajednici govore? Na kakvim je temeljima žele graditi? Od kakvog su materijala njezine opeka kojom suvremeni zidari grade današnje nebodere? Prihvaćaju li suvremeni graditelji Europe raznolikosti i posebnosti krajeva, vjere, mentaliteta i naroda? Budući da su naši očevi stoljećima stvarali ovo što imamo, važna nam je jasnoća odgovora na ta pitanja. Nije nam, naime, svejedno hoće li nova Europa koju želimo i sanjamo prihvatiti sve naše raznolikosti koje smo naslijedili.
Domovina, međutim, koju izgrađujemo prolazna je kategorija. Ona je naše prolazno gnijezdo; teren, zemlja i prostor u kojem se rađamo, rastemo, starimo i umiremo. No, taj „prostorni plan“ koji ovdje u slobodi stvaramo, mora dati prostora ne samo biljkama, životinjama i ljudima, već mora predvidjeti mjesto Bogu i anđelima njegovim. Ne smijemo, naime, protjerati Onoga koji je sve to divno stvorio i po Sinu svome obnovio. I svog nam Duh ostavio koji će nas uvesti u punu istinu. A jedna od tih istina je da se u ovom prolaznom svijetu za vječnost spremamo. A to slikovito „nebom nazivamo“. To nije nebo koje su graditelji Babilonske kule htjeli osvojiti, nego ono nebo kamo su apostoli netremice gledali kako Isus pred njihovim očima odlazi na Uzašašće. A dvojica anđela im govore: „Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo. Ovaj Isus će isto tako doći kao što ste ga vidjeli da sada odlazi“.
2. Mi se, dragi krizmanici, nalazimo u tom međuprostoru Isusova odlaska i ponovnog dolaska. On nam je ostavio zapovijed ljubiti Gospodina svim srcem svojim i svim umom svojim. A njegove zapovijedi čuvati kako bismo u njemu ostali i snagu Duha Branitelja primili. To je onaj Božji Duh komu se danas usrdno molimo i pjevamo: „Dođi Duše presveti, sa neba nas posjeti, zrakom svoje milosti. Jer, bez Božanstva Tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu“. Povijest ljudi je pokazala kako je puno tame i zla posijano među ljudima, jer se Božju pomoć i njegovo svjetlo nije prihvaćalo, već odbacivalo. Zbog toga je Isus na Posljednjoj večeri onako žarko molio za svoje učenike: „Oče, sačuvaj ih u svom imenu. Svijet ih mrzi jer nisu od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga“.
Ne čini li vam se, dragi krizmanici, kumovi i roditelji, da je vrlo aktualna ova Isusova molitva?! I kod nas u Hrvatskoj i u cijeloj Europi koja se malo pomalo udaljava od Boga i njegovih zapovijedi. Znamo da je stoljećima ovaj stari kontinent „ugrađivao opeke u svoju kulturu, znanost, zdravstvo i zakonodavstvo uzete iz biblijske riznice duhovnosti“. I trudio se i nastojao da odgojni sustav i ustav, zakoni i propisi budu u kakvom-takvom skladu s dekalogom Božjih zapovijedi, moralnim vrjednotama i kršćanskim zasadama. Danas, međutim, svjedočimo kako zbog utjecaja ateizma i vjerske ravnodušnosti suvremeno društvo sve više je „u neskladu upravo s Božjim i kršćanskim propisima i normama“. Dapače, osjećamo da ateizam nastupa vrlo agresivno prema kršćanskom moralu i stavovima Katoličke Crkve na svim razinama u društvu i u medijima. Dovoljno je prelistati stranice dnevnog tiska da se osjeti „otklon Isusovoga programa i prijezir onih koji slijede Krista i njegovo evanđelje“. Jer, predbacuje im se da „koče razvoj povijest i vraćaju nas u Srednji vijek“. Ponovno slušamo govor „komesara komunizma koji bi religiju stjerati u sakristiju“, a Crkvu spriječili da se očituje na društvenom, odgojnom i kulturnom području. Istina, suvremeni demokrati „ne brane ljudima vjerovati; ali privatno, u prostorima kulta, u obitelji i u krugu istomišljenika; ne na ulici, tribinama, školi, radiju ili televiziji. Tamo, po njihovom sudu „nije primjereno a ni dopušteno unositi svoje opeke“, pogotovu ako su obilježene kršćanskim bojama.
3. U tom kontekstu, dragi krizmanici, shvaćamo zašto Isus na svojoj Posljednjoj večeri onako žarko „moli Oca neka one, koje mu je dao, očuva od utjecaja Zloga“. I zbog čega traži i zahtjeva da „njegove zapovijedi držimo i čuvamo“ ako želimo ostati s njime povezani? Koje su to zapovijedi koje nas s njime povezuju? Davno ih je Mojsije dobio urezane na dvije ploče na brdu Sinaju. A u njima je opisan naš odnos prema Bogu i bližnjemu: Ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga. Eto, to je ono što Gospodin želi, kad nas prijateljima naziva i traži da ljubimo jedni druge i da zapovijedi njegove čuvamo. Po tomu će ljudi prepoznati da smo njegovi i da ga poznajemo. Nije, naime, dovoljno znati što vjerujemo. Potrebno je pokazati da nam je vjera u životu bitna i da bez Isusa ne možemo. Vi ćete, dragi krizmanici, doskora primiti pečat Duha Svetoga. Primit će njegovih sedam božanskih darova: mudrost, razboritost, znanje, savjet, jakost, pobožnost i strah Božji (Iz 11,2). Ovi će vam darovi pomoći da budete sposobni držati Božje zapovijedi i ostati u ljubavi njegovoj. Hoće li ti darovi biti prepoznatljivi u vašem životu? I kako će ljudi moći prepoznati tragove Božjeg Duha u vama i u vašem okruženju?
Evo ti, brate i sestro, u tom pogledu kao pomoć nekoliko usmjerenja: Darova, a ni tragova Duha Božjega neće biti ako se ljudi Bogu ne mole (ujutro, po danu, a ni u večer). Evanđelist Luka opisuje prvu kršćansku zajednicu, koja je bila osnažena darovima Duha Svetoga, kao „zajednicu postojanu u nauku apostolskom, lomljenju kruha i u molitvama“ (Lk 2, 42). Molitva je, dakle, jedan od bitnih i prepoznatljivih znakova Isusovih učenika. Nema plodova Duha ako se Boga prezire ili ne daj Bože vrijeđa ili psuje njegove svetinje. Neće ga biti tamo gdje se na Misu ne ide, u sakramentalnom životu ne sudjeluje, nedjelju i zapovjedne blagdane ne poštuje. Tamo gdje je nedjeljom važnija gostiona i birtija, nego Euharistija. Isto tako nema Duha gdje nema posluha; gdje se ne sluša roditelje, ne poštujemo učitelje i starije. Sigurno je kako ne možemo očekivati darove njegova Duha, ako zavidimo, svađamo se ili tučemo s braćom, sestrama, susjedima. I ne pokoravamo se Božjim zapovijedima, Crkvi i njezinim odredbama. Evo ti, stoga, nekih znakova kako možeš prepoznati imaš li Duha Božjega: Ako voliš Isusa, njegovu majku častiš i njeguješ duh molitve, čitaš Sveto Pismo i opslužuješ nauk Crkve Katoličke; ako si u kući poslušan, u crkvi pobožan, u školi pozoran, na putu pristojan, u vjeri svojoj ponosan i ponizan; ako voliš i slušaš roditelje i svima oko sebe dobro želiš dobro činiš; ako ne sramotiš svoju dušu, svoju kuću i svoju župu, onda sigurno imaš Duha mudrosti i jakosti. Ako poštuješ Božje i crkvene zakone, onda je Duh Gospodnji na tebi. On te maže i šalje biti njegovim vjerovjesnikom i svjedokom. Dragi krizmaniče, Duh Sveti i dobri neka te po takvom putu vodi! Amen.
† Želimir, nadbiskup
Katedrala, 20. svibnja 2018.