SUKOŠAN: POSLJEDNJI ISPRAĆAJ MONS. DR. EDUARDA PERIČIĆA, CRKVENOG POVJESNIČARA – IN MEMORIAM

Mons. dr. Eduard Peričić, svećenik Zadarske nadbiskupije i hrvatski crkveni povjesničar, pokopan je u subotu 10. ožujka u svojoj rodnoj župi sv. Kasijana u Sukošanu. Misu zadušnicu u crkvi Svih Svetih na groblju u Sukošanu u zajedništvu s brojnim svećenicima Zadarske nadbiskupije, uz sudjelovanje  brojnih redovnica i vjernika laika pristiglih iz svih njenih dijelova, predslavio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Sprovodni obred predvodio je don Domagoj Kelava, župnik Sukošana. Među svećenicima je bio i mo. Šime Marović, don Eduardov rođak.

Tri su velika doprinosa i zasluge mons. Peričića kojima je don Eduard podržao razvoj Katoličke Crkve u Hrvatskoj i to baš u odnosu na Svetu Stolicu i sv. Ivana Pavla II. kojega je osobno poznavao i susretao. Prvo, don Eduard je uvelike doprinio završnoj proslavi svehrvatskog crkvenog i narodnog jubileja ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’ – proslavi Branimirove godine u Ninu 2. rujna 1979. g. Bio je i član Središnjeg odbora te proslave. No, još više, upravo je ideja mons. Peričića bila da se Branimirova godina – 1100. godišnjica vjernosti Hrvata Petrovom nasljedniku proslavi u Ninu, jer se navršavalo 1100 godina od razmjene pisama između hrvatskog kneza Branimira koji je stolovao u Ninu, ninskog biskupa Teodozija i pape Ivana VIII., koji je zauzvrat blagoslovio sav hrvatski narod i zemlju, što se smatra prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske. Drugo, tim povodom, ususret toj proslavi, papu Ivana Pavla II. don Eduard je u osobnim susretima u Vatikanu upoznavao s poviješću hrvatskog naroda i njegovog odnosa prema Svetoj Stolici.

Treće, mons. Peričić radio je nekoliko mjeseci na izradi pozicije u Rimu za proglašenje Alojzija Stepinca blaženim i svetim, tako pomogavši postulatoru  dr. Juraju Batelji u izradi Stepinčeve pozicije. Mons. Peričić bio je među rijetkima koji je mogao ući u Vatikanski tajni arhiv i tamo istraživati, a to je bila posljedica njegovog  prijateljavanja s Ivanom Pavlom II., papinog povjerenja. Mons. Peričić je posredno povezan i s inicijativom utemeljenja Doma hrvatskih hodočasnika u Rimu.

Prema svjedočanstvu zadarskog svećenika don Tomislava Sikirića, poznavatelja don Eduardovog života s kojim je don Tomislav surađivao te je bio primatelj don Eduardovih poruka kojima se mons. Peričić nije javno i na širim razinama hvalio, činjenica je da je papa Ivan Pavao II. upravo zahvaljujući mons. Peričiću hrvatski narod počeo zvati ‘Dragi moji Hrvati’. Upravo je don Tomislav nekoliko mjeseci zamijenio don Eduarda u službi župnika u Petrčanima, dok je don Eduard u Rimu radio na poziciji Stepinčeve beatifikacije. „Želiš li ti da se kardinal Stepinac proglasi blaženim i svetim? Onda ga kao župnik zamijeni“ rekao je nadbiskup Oblak don Tomislavu Sikiriću, ususret Peričićevog višemjesečnog rimskog istraživanja o Stepincu u tajnim vatikanskim arhivima gdje je moguće doći samo ‘odabranima’.

Poznato je, naime, kako je prvotna ideja zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, ujedno i tadašnjeg predsjednika BKJ, bila da se završni dio obilježavanja trostrukog jubileja ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’, Branimirova godina kao općenacionalna svečanost, proslavi u Mariji Bistrici, odnosno u Zagrebačkoj nadbiskupiji, kao glavnom vjerskom središtu Hrvata. No, taj trostruki jubilej u svoja prva dva dijela proslavio se na mjestima gdje se zaista povijesno i dogodio. Proslava je počela na Gospinu otoku u Solinu kod Gospe Velikoga Zavjeta 1976. g., uz tisućugodišnji jubilej povezan s kraljicom Jelenom, iznad ruševina prve poznate Gospine crkve u Hrvata, u kojoj je Jelena 975. g. bila pokopana. Drugi dio 13-stoljetnog spomena kršćanstva u Hrvata nastavljen je 1978. g. u Biskupiji kod Knina, povodom 900-godišnjeg jubileja povezanog s kraljem Zvonimirom, a slavio se na mjestu gdje je nekad bila srednjovjekovna Zvonimirova bazilika posvećena sv. Mariji u čijim je ruševinama potkraj 19. st. pronađen najstariji Bogorodičin lik u hrvatskoj umjetnosti, pralik Gospe Velikoga Zavjeta.   

Tom logikom obilježavanja na izvornim mjestima povijesnih događaja, sljedeće odredište 1979. g. trebao je biti Nin, gdje je stolovao vladar hrvatske države, knez Branimir koji je s papom Ivanom VIII. razmijenio tri pisma. God. 879. Nin je bio glavni grad Hrvata gdje se nalazilo i sjedište tadašnje Crkve. Naime, jurisdikcija Ninske biskupije na čelu s biskupom Teodozijem obuhvaćala je cijelu Hrvatsku, osim dalmatinskih primorskih gradova. Mons. Peričić je ideju da se Branimirova godina 1979. g. proslavi na proplanku Grgur u Ninu, gdje se bilo okupilo 200 000 Hrvata, argumentirano predstavio nadbiskupu Oblaku koji je o tome govorio na zasjedanjima BKJ u jesen 1978. i u proljeće 1979.

Za tu je ideju Peričić pridobio i don Živka Kustića, tada glavnog urednika Glasa Koncila, koji je s Peričićem tim povodom objavio i razgovor u kojem je don Eduard afirmirao tu ideju. Mons. Peričić je o Ninu kao sjedištu Branimirove proslave osobnim pismom upoznao i papu Ivana Pavla II. Na proljetnom zasjedanju BKJ u Zagrebu 23. i 24. travnja 1979. g., odlučeno je da se središnja domovinska proslava Branimirove godine održi u nedjelju 2. rujna 1979. g. u Ninu. Svi biskupi, sa svojim predsjednikom BK Kuharićem, shvatili su opravdanost potrebe da se 1100. godišnjica vjernosti Hrvata Petrovom nasljedniku proslavi u mjestu koji je s time direktno i povezan – u Ninu koji je u 9. st. bio središte političke vlasti i hrvatskih vladara, a osnivanjem Ninske biskupije 864. g. postaje i sjedištem crkvene vlasti. Teodozije je biskup u Rimu, Branimir stoluje u Ninu, a razmjena pisama između pape Ivana VIII., ninskog biskupa i hrvatskog kneza, za blagoslov cijelog hrvatskog naroda i zemlje, odvijala se između Rima i Nina.

Kad su hrvatski biskupi predali molbu da papa Ivan Pavao II. bude pokrovitelj proslave Branimirove godine 1979. g. u Ninu, nadbiskup Oblak, domaćin proslave i prijatelj Wojtile s koncilskog zasjedanja, rekao je papi: „Ja ću Vam osigurati profesora koji će Vas upoznati s poviješću hrvatskog naroda i povezanosti Hrvatske sa Svetom Stolicom“. Tako je mons. Peričić osobno u tri susreta Ivanu Pavlu II. održao predavanje i predstavio mu povijest Hrvata, pojasnivši kako je hrvatski narod na svoj sadašnji prostor došao iz Bijele Hrvatske, s područja Karpata. Papa je na to rekao: „Ja sam iz Krakova, iz Karpata. Onda sam ja Bijeli otac iz Bijele Hrvatske“. Papa je bio radostan i zbog povezanosti Hrvata i Poljaka po poljskoj kraljici Hedvigi koja ima hrvatske korijene. Hedvigina majka je bila Elizabeta Kotromanić, kćer bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i poljske princeze Elizabete Pjast.

Upravo su ti bliski i duboki susreti pape i don Eduarda bili poticaj da je papa Ivan Pavao II. na samom početku svog pontifkata, 30. travnja 1979. g., odlučio na grobu sv. Petra slaviti misu na jednom od narodnih jezika, na hrvatskom, a ne na latinskom, kako se to činilo do tada, kaže don Tomislav Sikirić. Bila je to misa na hrvatskom jeziku na grobu sv. Petra, prvi put u povijesti. Uz Branimirov jubilej, proslavu 1 100 godina vjernosti Hrvata papi, nasljedniku sv. Petra, 1979. g. papa Ivan Pavao II. prvi put u povijesti u bazilici sv. Petra služio je misu i održao govor na hrvatskom jeziku, u nazočnosti svih hrvatskih biskupa i desetak tisuća hrvatskih hodočasnika. Istaknuvši u svom obraćanju Hrvatima: „Vi se spominjete Bijele Hrvatske, vaše pradomovine, koja se nalazila baš tamo gdje je i moj rodni zavičaj“, Ivan Pavao II. je pred hrvatskim hodočasnicima u vatikanskoj bazilici sv. Petra, prije 39 godina dotaknuo i danas aktualnu stvarnost: „Naš očinski blagoslov zazivamo i na brojne radnike koji su danas došli ovamo iz drugih zemalja. Znamo da velik broj Hrvata živi i radi izvan domovine, po cijelom svijetu. Poznate su nam radničke brige i teškoće, pa vas stoga molimo da nikada ne zaboravite svoje vjere, da ljubite svoje obiteljsko ognjište, svoju Crkvu i svoju domovinu. Dragi moji Hrvati! Hvala vam na ovom susretu… Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja!“.

Koliko je papa Wojtila bio upućen u povijest ovih prostora i hrvatsku samobitnost, potvrđuje i činjenica da papa u susretima nije dopuštao da se za Hrvate kaže da su Jugoslaveni. Don Tomislav podsjeća na jednu situaciju: kada je rektor Papinskog Hravtskog zavoda sv. Jeronima za zadarskog bogoslova Marija Sikirića na studiju u Rimu rekao ‘E un Jugoslavo’, Ivan Pavao II. je uzvratio: „Non e Jugoslavo, ma un Croato“ (On nije Jugoslaven, nego Hrvat). Mons. Peričić je pokrenuo vjeronaučne susrete za mlade u crkvi sv. Šime u Zadru 1973. g. te je više puta predvodio hodočašća mladih u Rim. Zbog osobnog poštovanja i poznavanja don Eduarda, papa Ivan Pavao II. te je hodočasnike uvijek primao u svoju privatnu audijenciju, s njima je imao susrete u svojoj bibilioteci gdje su razgovarali, uz izmjenu darova. Potvrđuju to i fotografije s tih susreta i mladi koji su u tome sudjelovali, od kojih su mnogi ispratili don Eduarda na sprovodu.

Papa je predvodio misu u privatnoj kapeli s don Eduardom i još trojicom hrvatskih svećenika 14. prosinca 1985. g. na hrvatskom jeziku. Tada je već peti put Ivan Pavao II. predslavio misu na hrvatskom jeziku. Papi  je bilo drago čuti da većina studenata studira slavistiku i da dobro  poznaju poljsku književnost i jezik. Svakomu je poklonio krunicu i spomen-knjigu Svete godine Otkupljenja. Potaknuo ih je da kažu kod kuće da Hrvati češće dolaze u Rim kako bi on mogao naučiti bolje hrvatski jezik. Pozvao je mlade da dođu ljeti u Castel Gandolfo. I zaista, zadarski hodočasnici predvođeni mons. Peričićem susreli su Ivana Pavla II. u Castel Gandolfu 25.  srpnja 1986. g. Tada su pred njim izveli recital autora mons. Peričića  ‘Bijelom Papi iz Bijele Hrvatske’, uz pjevanje starih zadarskih  koralnih i pučkih napjeva. Dr. Peričić je i glavni urednik monografije ‘Branimirova godina od Rima do Nina’ u kojoj je tekstovima, službenim porukama i govorima te brojnim fotografijama prikazana proslava Branimirove godine u Ninu. Mons Peričić je i autor scenarija za dokumentarni film o Branimirovoj godini i autor recitala ‘Vjera roda moga’ koja je izvedena na Svečanoj akademiji u zadarskoj katedrali sv. Stošije uoči proslave u Ninu, 1. rujna 1979. g., pred mnogim domaćim i stranim crkvenim službenicima i predstavnicima bivše države. U to vrijeme komunizma,  Akademija na kojoj je narator bio i don Eduard, završena je izvođenjem himne Lijepa naša.

U spomen na 14. prosinca 1985. g., kad je Ivan Pavao II. u privatnoj kapeli u Vatikanu slavio misu sa zadarskim hodočasnicima koje je predvodio don Eduard, 14. prosinca 2015. g. slavljena je svečana misa zahvalnica u Domu hrvatskih hodočasnika u Rimu, povodom 30. obljetnice pokretanja inicijative osnivanja tog Doma. Naime, upravo je na taj datum, 14. prosinca 1985. g., papa Ivan Pavao II. podijelio prvi blagoslov za utemeljenje Doma hrvatskih hodočasnika u Rimu. Nakon te mise 1985. g., prema svjedočanstvu i zapisu dr. Božidara Nagyja, o. Nagy, tadašnji urednik hrvatskog programa Radio Vatikana koji je također koncelebrirao u misi, papi je prvi put predstavio ideju o osnivanju hrvatskog hodočasničkog doma u Rimu. Sveti Otac je rekao da je to dobra ideja i dobra inicijativa i odmah je udijelio svoj blagoslov tom projektu koji je pokrenula skupina hrvatskih redovnika i svećenika koji su tada živjeli u Rimu. Nakon tri tjedna, Ivan Pavao II. je i u pisanom obliku poslao Incijativnom Odboru Doma blagoslov i svoj novčani dar za budući Dom, te je tako sv. Ivan Pavao II. postao prvi dobrotvor Doma i tako je upisan u Knjigu darovatelja. Kroz Dom je u 33 godine njegovog djelovanja prošlo više od 50 000 hrvatskih hodočasnika.

Iako je zadnje godine života proveo u invalidskim kolicima, don Eduard se nikad nije žalio na poteškoće i trpljenja. Na pitanje kako uspijeva biti djelatan i u takvom stanju, don Eduard bi rekao: „Ja želim, a Bog daje snage“. Darovao se drugima, bio otvoren za razgovore s ljudima te su kod njega mnogi učinili svoju životnu ispovijed. Vjerovao je da se molitvom mogu prebroditi sve životne poteškoće i sve je poticao na molitvu. Studente na VTKŠ-u u Zadru kojima je predavao htio je potaknuti da mole krunicu te se molitva krunice studenata s fakulteta nastavila subotom na susretima u privatnoj kući tadašnjeg studenta, a sada zadarskog svećenika Tomislava Dubinka.

Mons. Peričić krajem studenoga 2004. g. pokrenuo je molitvenu inicijativu ‘Suradnici Kraljice mira’, u želji da ljudi barem pola sata dnevno izdvoje za molitvu. Inicijativa okuplja 700 članova i izvan granica Hrvatske te se po molitvi članova te inicijative krunica moli 24 sata dnevno. Mons. Peričić je bio predavač crkvene povijesti na Visoko teološko-katehetskoj školi u Zadru od 1992. do 2009. g. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1963. g. u Zadru. Svećeničko geslo don Eduarda bilo je: ‘Da svi budu jedno‘, a na mladomisničkoj sličici za simbol je odabrao golubicu mira. Osobito se bavio proučavanjem srednjovjekovne crkvene i političke povijesti i u tom je području objavio mnoge znanstvene radove. Od 1971. g. bio je član Hrvatskog mariološkog društva, a od 1985. g. redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije te je sudjelovao na mnogim međunarodnim mariološko-marijanskim kongresima. Na njima je izlagao i obradio i povijesni aspekt štovanja Bogorodice u Hrvata od 7. st. do danas.

U propovijedi mise zadušnice u crkvi Svih Svetih na sukošanskom groblju, nadbiskup Puljić je rekao da je don Eduarda nosila vjera da slavi otajstvo mise koju za njega prikazujemo, s tom vjerom pratimo ga i s ovoga svijeta, „u zahvali Providnosti za njegovo služenje Crkvi, osobito u pisanju o temama iz povijesti Crkve Zadarske koju je volio, s interesom i zauzetošću istraživao“. Mons. Puljić je izrazio suosjećanje don Eduardovoj nevjesti i njenoj djeci te svima s kojima je surađivao. Osobita zahvalnost upućena je sestrama milosrdnicama koje u Svećeničkom domu skrbe o životu starijih svećenika, te su brinule i o don Eduardu. „Pratimo pokojne s vjerom da su njihove duše u ruci Božjoj. Don Eduard je slavio misu i propovijedao da smrt nije kraj nego početak novog života. Ovozemni život je dijelić vječnoga koji nakon prolazne smrti vječno traje. Blago čovjeku kad u tom prolazu i prijelazu ima svjetlo vjere koje mu obasjava životnu putanju. Don Eduard je prinosio svetu i savršenu žrtvu i navješćivao svjetlo vjere kroz 55 godina svoga svećeničkog služenja. Istim svjetlom vjere i mi njega pratimo, jer znamo da njegov i naš Izbavitelj živi“ rekao je mons. Puljić, zahvalivši don Eduardu „za dobro koje je učinio, za sve vrijedno što je napisao i propovijedao. Bio je svjestan da je život koračanje prema kući Očevoj. Euharistija, predokus vječne gozbe, neka i don Eduardu bude zalog vječnog spasenja. Zahvalni za tu njegovu posljednju propovijed kojom nas jača u vjeri, ponavljamo da se njegovim vjernima život mijenja, a ne oduzima. Bog nas tješi u svakoj našoj nevolji, on će privesti i don Eduarda u prostranstva gdje tuge, boli i jauka više neće biti, nego mir i radost u Gospodinu“ poručio je nadbiskup Puljić u propovijedi mise zadušnice.

Na kraju mise, don Zdravko Katuša, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru gdje je don Eduard dugo godina živio, predstavio je Peričićeve biografske podatke. Rekao je da je „don Eduard u oporuci napisao da zahvaljuje Bogu za milosni dar svećeništva njemu na slavu i duhovnu pomoć vjernicima te da moli Boga i ljude za oproštenje za sve pogreške i propuste“. „Hvala i Oprosti trebaju biti prisutne riječi u našem govoru i životu. Kajati se i moliti oproštenje od Boga i ljudi je spasonosan put za svakog vjernika. U korizmenom vremenu intenzivnije promišljamo Kristovu Pashu, muku, smrt i uskrsnuće“ rekao je don Zdravko, u tom kontekstu istaknuvši da je don Eduard suobličavao svoje patnje s patnjama Krista patnika, jer one tako postaju plodonosne. Don Eduardu je bila potrebna svakodnevna pomoć sestara koje su se brinule za njega te je don Zdravko zahvalio svima koji su se brinuli, osobito sestrama milosrdnicama u Svećeničkom domu kojima i don Eduard zahvaljuje u svojoj oporuci.

Don Dario Tičić je rekao da su brzojave sućuti uputili vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, koji je rekao da se rado sjeća don Eduarda iz njihovih susreta i razgovora, posebno kada je bilo pitanje povijesti BiH. Sućut su izrazili i zadarski gradonačelnik Branko Dukić, bivši gradonačelnik Zadra Božidar Kalmeta i Društvo vodiča za hodočasnike u župi Međugorje.

Don Eduard je bio prvi svećenik rodom iz Sukošana nakon don Andrije Raspovića, Sukošanca koji je bio i župnik u Sukošanu, a kojem je don Eduard bio ministrant.

Don Eduard je rođen 31. prosinca 1935. g. u Sukošanu, u obitelji Branka i Anke rođ. Dijan. Don Eduard nije imao niti godinu dana kad mu je umro otac, te je majka Anka sama odgojila dvojicu sinova. Ljudi se sjećaju potresnog prizora majke Anke kako je s niti jednogodišnjim djetetom Eduardom u naručju, išla u sprovodnoj povorci za lijesom svoga supruga.

U Gospin dan kojoj je bio osobito posvećen, u subotu, u korizmenom vremenu koje je znak trpljenja, a za života ga je kreposno podnosio i don Eduard, za njegovim lijesom, prema grobu don Eduardovih roditelja, hodilo je mnoštvo vjernika svih staleža iz cijele Zadarske nadbiskupije, sa sviješću – otišao je dragi, skromni čovjek i veliki svećenik – Eduard Peričić, istinski promicatelj svekolike zadarske povijesti i baštine, zaljubljenik u cijeli zadarski kraj, njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost.

Okrijepljen otajstvima vjere, mons. Peričić je preminuo u četvrtak 8. ožujka u Općoj bolnici Zadar, u 84. godini života i 56. godini svećeništva.

Ines Grbić