Kroz mnoge nam je nevolje ploviti ovim svijetom!
Čitanja: Dj 22, 3-16; Ps 117, 1-2; Mk 16, 15-18
1. U Biskupskom ceremonijalu, u kojem se prikazuju obredi što ih biskup ‘urešen puninom sakramenta svetoga Reda i kao Kristov zamjenik u partikularnoj Crkvi’ (br. 5) ima obavljati, stoji odredba neka se ‘prema časnoj predaji svake godine slavi godišnjica posljednjeg pokojnog biskupa’, te dodaje kako treba ‘poticati vjernike i posebice svećenike da se spominju u Gospodinu svojih predstojnika koji su im Riječ Božju naviještali i euharistiju slavili (br 1168). Zbog toga vjerni puk sa svećenicima i Bogu posvećenim osobama moli za svoga biskupa. Kako u euharistijskom slavlju i Božanskom časoslovu, tako i u osobnim dnevnim preporukama. Biskup, naime, nije ‘privatni vjernik, već javni svjedok vjere’, koji je dužan ne samo svjedočiti i njegovati ono što vjeruje, već prosuđivati i na primjeren način nalagati što se ima vjerovati. Njegova je dužnost promicati zajedništvo u klera i biti otac i brat svojih svećenika. Stoga bi prezbiterij jedne biskupije imao biti ‘kuća i škola zajedništva’. Pokojni nadbiskup Ivan, pastir Crkve zadarske, trudio se služiti evanđelju nade.
Slušali smo večeras dva teksta iz Biblije. Prvo čitanje donosi ispovijed apostola Pavla o početcima njegova obraćenja. Pisac u kratkom odlomku dva puta upotrebljava glagol „ustati i poći“. Kao da je s ova dva glagola htio intonirati dinamiku Pavlovoga djelovanja. Naime, otkada se digao pred Damašćanskim vratima, on se nije zaustavljao. Ni onda kada su ga kamenovali i polumrtva izbacili izvan zidina. U svoja tri velika misijska putovanja, on je obilazio i učvršćivao braću u vjeri. A gdje nije stigao osobno doći, pisao je svoja nezaboravna pisma koja su i danas glavna teološka podloga onomu što se na učilištima uči i produbljuje. Zahvalni smo mons. Prenđi što je Zadarsku zajednicu Božjeg naroda oko stola Gospodnjeg okupljao, s njom pjevao i molio, slušao i razmatrao. I kad je uzeo kao biskupsko geslo „ljubiti Crkvu“, htio je naglasiti koga želi zastupati, te istaknuti kako je spreman za nju i s ljubavlju trpjeti ako bude trebalo. Posebice zbog radikalnoga sekularizma u obavijesnim sredstvima: na radiju, televiziji, kinu i kazalištu gdje se želi i najavljuje vrijeme „kada će religija iščeznuti“, a moral prestati biti društvenom potrebom i stvarnošću.
2. Arhitetkti kulture smrti, o čemu su studiozno pisali dvojica američkih znanstvenika, žanju obilne plodove „Francuskoga veleprevrata (1789.), Marksovoga materijalizmu, Nietzscheovoga nihilizma, Freudove psihoanalize, Staljinova komunizma i Hitlerova rasizma na području kulture, odgoja, obiteljskoga i društvenoga života. Šire i uvjeravaju ljude kako je religija nešto „iracionalno, mitsko i paznovjerno“, te da šteti ljudskom napretku. I dok se stoljećima civilno zakonodavstvo trudilo usklađivati se s deset Božjih zapovijedi, pa su moral i zakonodavstvo bili u kakvom takvom skladu, danas su, ne samo u neskladu, već se na Boga, njegove zapovijedi i Crkvu koja ih naviješta „gleda preko nišana“. Često čitamo, slušamo i gledamo, kako na europskoj, tako i našoj domaćoj sceni, da prijepori i rasprave, članci i kulturna skazanja prelaze granice lijepoga i ukusnoga. Zato se francuski Židov i agnostik, Bernard-Henri Levy, „pobunio protiv govora mržnje u medijima koji s plimom antikatolicizma optužuju Crkvu za sva zla u svijetu“ (Corriere della sera, 24. 05. 2006.).
Spomenuta „sekularistička netolerantnost“ posebice je uperena protiv odgojnih stavova i principa Crkvenog Učiteljstva. U tom vidu papa Benedikt XVI. je na ređenju biskupa (6. 01. 2013.) naglasio da se „vjera Crkve nerijetko nađe u sukobu s vladajućom pameću“. „Crkveni nauk, naime, ne podudara se s javnim mnijenjem“. A na upit „koja je ulogu Crkve u takvim vremenima i okruženjima“, on odgovara: „Odvažnost usprotiviti se destruktivnim i totalitarnim stavovima i razmišljanjima“, jer to je „trajna konstanta Kristovih učenika koji se ne boje nikoga osim Boga“. Svoju je homiliju zaključio praktičnim savjetima kako se takvom svijetu usprotiviti: „Ne očitovati svoju snagu agresijom i nasiljem, nego uspravnim držanjem i poštivanjem ljudskih, humanih i vjerničkih načela; a ako treba i strpljivim podnošenjem udaraca“. Iako smo žalosni što u našem društvu, koje pod zdravim sekularnim ustrojem Ustava i zakona ima obvezu štititi sve svoje građane od vjerske, nacionalne i svake druge diskriminacije, nasilja i uvreda često čitamo i slušamo da su predstavnici Crkve i vjernici, kao i njihovi vjernički osjećaji i dostojanstvo izloženi uvredama, preziru i omalovažavanju. A upravo su vjernici svojom žrtvom i molitvom dali neizmjerljivi doprinos stvaranju slobodnoga i demokratskoga društva.
3. Tužno je ovih dana čitati da su napr. biskupa Bogovića izrugali tako što su mu „stavili svinjsku masku pa prikazali kako kokainom pričešćuje glumce na pozornici“. A još je tužnije slušati pohvale i aplauze na račun takve blasfemije i povrjede vjerničkih osjećaja. Kao da se vraćamo u vremena Neronovih progona kad je okupljena svjetina klicala lavovima koji su bili puštani da unište okupljene kršćane u Koloseumu. Stoga, uljudno se moli odgovorne za javni red i poredak, neka nas zaštite od uvredljivih uradaka, komentara, te nekulturnih i blasfemičnih skazanja. Bilo bi lijepo kad bi se u tom „odvjetničkom poslu“ zaštite vjerničkih prava i osjećaja uključili i drugi. Jer, u ovom teškom poratnom vremenu posebice je potrebno stvarati pozitivnu klimu u društvu, širiti toleranciju, zajedništvo i mir. Svemu tomu usprkos vjernici, koji vole Crkvu i hrane se euharistijom koja izgrađuje Crkvu, ne osjećaju se ugroženima. I ne kane se „povlačiti u sakristiju“ zbog navedenih uvrjeda i napada.
Nadahnuti misionarskim duhom apostola Pavla oni će nastojati i nadalje svojim životom i svjedočanstvom biti „kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta“. Dok se večeras u molitvi sjećamo biskupa Ivana, koji je svojim geslom dao do znanja koliko je ljubio Crkvu, molimo neka nam Gospodin udijeli duha hrabrosti, savjeta i jakosti, a nadasve pobožnosti i straha Božjega kako bismo odgovorno ispunili ono što nam je Gospodin dodijelio na našem krštenju. Uvijek svjesni Pavlovih riječi koje uputio vjernicima u Antiohiji kako nam je „kroz mnoge nevolje“ ploviti ovim svijetom i „propovijedati evanđelje svakom stvorenju“ (Mk 16, 15). Zahvalni za to poslanje vjernici koji vole Crkvu i hrane se svetom euharistijom osjećaju se poput prvih kršćana i u ovo naše izazovno vrijeme pozvanima „pružati svima razloge nade koja u njima“, te u ime Kristovo biti subjektom povijesnih zbivanja.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 25. 01. 2018.