Duhovnu obnovu u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je dr. fra Darko Tepert od četvrtka 16. do subote 18. studenog. Fra Darko je razlagao sadržaj temeljem misli ‘Zaista, zaista kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega“ (Iv 1,51). Trodnevni suset sastojao se od fra Darkovog izlaganja, mise koju je predvodio te euharistijskog klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom. Otvoreno nebo je kad osoba doživi iskustvo susreta Boga, to je Božja blizina, iskustvo Božje prisutnosti, kad vidiš Boga na djelu u svom životu, Bog koji pokazuje svoju moć, kad Bog govori, istaknuo je fra Darko. On je silan Bog – iskusili su to Abraham, Izak, Jakov, Noa, Izabrani narod na izlasku iz Egipta, proroci.
Prorok Izaija se našao u jednom trenutku u svetištu u hramu. Promatra i vidi otvoreno nebo. Vidi Gospodina. „Tako je velik i uzvišen Gospodin u svojoj moći i sili, da hram može obuhvatiti samo skute njegovih haljina. Bog je puno veći. Prorok Izaija vidi i bića koja su kod Boga, serafe u njegovoj blizini i kliču ‘Svet, svet, svet, Gospodin Bog nad vojskama’. Bog koji je toliko drugačiji i uzvišeniji od svega što svakodnevno iskušavamo u svom životu. Toliko je veći od svega što mi možemo obuhvatiti, vidjeti, osjetiti. Pred tim Bogom kažemo, ja sam jadan, grešan čovjek. To iskustvo imamo pred Bogom, pred njegovim otvorenim nebom: iskustvo svoje malenosti, krhkosti, glinenih posuda, iskustvo svoje grešnosti. Proroku Izaiji Bog dolazi i čisti ga da bi ga mogao poslati. To Bog čini i nama. Kad imamo iskustvo njegove blizine, otvorenog neba, Bog kaže ‘Ne boj se. Imaš priliku biti čist. Odazovi se na moj poziv i prihvati poslanje koje ti dajem. Prihvati ići mojim putem’. Bog je veći od svih naših kušnji“ istaknuo je propovjednik.
Jakov, unuk Abrahama je vidio ljestve, anđele koji uzlaze i silaze a gore na vrhu tih ljestvi je Bog. „To je za njega bilo otvoreno nebo. Zato je to mjesto nazvao Dom Božji, kuća Božja, tu je Bog. Božja blizina, Božja prisutnost. Bog koji govori, koji ti daje sigurnost, kao što je tada Bog dao sigurnost Jakovu jer mu je rekao ‘Opet ću ja pokazati da se moja obećanja vrše, da su moja obećanja silna, da se na mene možeš osloniti i biti siguran’. Nakon praotaca, imamo Mojsija koji dolazi pred gorući grm, vidi da grm gori, a ne izgara. Što znači taj grm i čudni prizor? Tu mu se objavljuje Bog, izgovara mu svoje sveto ime, pojavljuje se kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova. To znači Bog obećanja, Bog koji je vjeran svemu onome što je rekao. Taj Bog ne dolazi samo zato da bi rekao ‘Ja sam tu, ja sam kraj tebe, ja ti dajem snagu, spasenje’. Nego Bog dolazi da Mojsiju da neki zadatak, poslanje. Mojsije navodi pet razloga zašto on nije dobar da izvede Izraelce iz Egipta. Kaže, ‘Ne znam tvoje ime. Što ću reći Izraelcima, kad mi kažu ko me šalje?’. Bog mu objavljuje svoje sveto ime. Onda kaže, ‘Ma neće mi povjerovati, tko sam ja da mi povjeruju?’. Pa mu daje štap koji će postati zmija, pa opet štap. Daje mu znakove, potvrdu njegovog poslanja. Zadnje Mojsije kaže, ‘Ja ne znam govoriti. Kako ću doći tamo i nešto njima reći?’. A Bog mu kaže, ‘Eno dolazi tvoj brat Aron, on je brbljavac, on će govoriti umjesto tebe.
Bog daje poslanje i daje sredstvo da se to poslanje izvrši. To je otvoreno nebo. Susret s Bogom koji daje sigurnost, ali susret koji daje poslanje. Taj susret Boga s čovjekom može biti zahtjevan“ rekao je fra Darko, navodeći daljnje primjere: kasnije Mojsije dolazi opet na Sinaj s cijelim narodom, a već je vidio otvoreno nebo. Kad je Bog rastvorio more da Izraelci mogu prijeći, kad je dao da gorka voda postane pitka, kad im je, kad su bili gladni, dao manu, pa prepelicu – sve je to bio znak Božje prisutnosti, znak otvorenog neba. „To je bio trenutak kad je Bog otvorio nebo. Ili kad je Izrael pobijedio Amalečane dok je Mojsije imao uzdignute ruke. I to je bio trenutak otvorenog neba za njih, jer su vidjeli Boga na djelu. Kad dolaze na brdo Sinaj, vide kako se tamo sve trese, izgleda kao vulkan, oluja je bila nad tim brdom. To je za njih bio zastrašujući prizor Božje moći i snage. Bog koji pokazuje svoju moć, to je otvoreno nebo“ rekao je fra Darko.
Trenuci otvorenog neba mogu se dalje pratiti u Božjem izabranom narodu sve do proroka. Jedan od prvih velikih proroka Ilija, doživio je Boga koji mu je potvrdio svoju snagu i moć, da je na njegovoj strani, kad je pobijedio proroke i svećenike krivoga boga, boga Bala. Kad je Bog uzeo svoju žrtvu tako što je sam zapalio tu žrtvu. „S jedne strane, Ilija je vidio Božju snagu, da je Bog na njegovoj strani. A s druge strane, vidio je kako ga i dalje progone, kralj, kraljica i bježi prorok do brda Sinaj jer tu je htio susresti moćnoga Boga. Ilija je htio vidjeti na Sinaju ono što su Izraelci vidjeli nekada – htio je vidjeti Boga koji sve trese, koji je sposoban napraviti potres, koji od tog brda može napraviti vulkan, koji će učiniti da dim suklja i plamen gori. To je očekivao, moćnoga Boga, snažnoga, Boga koji je na njegovoj strani i koji će tu moć upotrijebiti protiv Ilijinih neprijatelja. A kakvog Boga susreće? Dolazi na Sinaj, skriva se u pećinu i Bog mu najavljuje ‘Ja ću proći’. I prolazi potres, oganj, oluja, Bog nije u potresu, ognju ni oluji. Na kraju, Bog je u laganom lahoru, šaptu povjetarca. Ili riječi tihoj i nježnoj. To je Bog koji otvara nebo na iznenađujući način. Mi ne možemo upravljati time i reći mu kako će se pokazati. Bog odlučuje o onome što je i kako potrebno, kad je potrebno i kad je najbolje. Nema jedinstvenog i uvijek istog načina kako se Bog objavljuje. Zato je dobro razmisliti o svom životu i vidjeti kako me Bog dosad iznenađivao, kako nam je dosad pokazao otvoreno nebo“ rekao je fra Darko, potaknuvši prisutne da promisle o svom iskustvu otvorenog neba, gdje je Bog bio prisutan, kad pogledaju unatrag u svoj život. „Da kažemo, pa tu je stvarno bio Bog. To je samo Bog mogao učiniti, tako posložiti, da bude sve dobro. Ovdje me Bog stavio na kušnju, kao Abrahama nekad, ali mi je onda pokazao da je on tu. Možda sam osjetio neki strah, nelagodu, neizvjesnost, ali na kraju sam vidio, Bog je tu. Sjetite se tog trenutka i zahvalite Bogu za njega, jer je u tom trenutku Bog dotaknuo vaš život, promijenio ga i dao vam poticaj da idete dalje“ potaknuo je fra Darko.
Na biblijskim primjerima je pokazao kako su praoci i proroci smatrali da će Bog doći u svojoj velikoj snazi, silan i moćan, što slušamo i u došašću. Prorok Izaija govori ‘Tješite moj narod, govori Bog vaš, govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča. Evo dolazi Spasitelj, sada će doći’. Prorok Hagaj: ‘Ovako govori Gospodin nad vojskama. Zamalo ja ću potresti nebesa i zemlju i more i kopno i potrest ću sve narode da dođe blago svih naroda’. Prorok Malahija kaže ‘Evo, šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. Doći će iznenada u hram svoj Gospodin kojega vi tražite i anđeo saveza koji žudite’. „Sve jake i velike slike. I svi očekuju Boga. A Bog opet iznenađuje. Dolazi kao malo dijete koje se rađa u Betlehemu. Dolazi Bog i stavlja se u čovjekove ruke. Umirovljeni papa Benedikt XVI. u enciklici ‘Svjetlo vjere’ kaže da je Bog prvi vjernik, jer vjeruje čovjeku, kad se daje u njegove ruke kao dijete, čovjek. Ta vjera koju Bog ima u čovjeka na kraju završava loše. On nam toliko vjeruje, da na kraju završi na križu. Jer nam nije za vjerovati. Bog nam dolazi ranjiv, malen, on veliki postao je malen, da mene malenoga učini velikim. To kršćani slave. Velikog Boga koji želi da svatko od nas bude velik jer je prihvatio svoju malenost, krhkost, slabost, grešnost. Tako nam Bog pokazuje otvoreno nebo“ rekao je fra Darko, istaknuvši da je prava munja, grom i potres zapravo malo dijete, kako je Bog došao. „Od trenutka kad je vječna Riječ odlučila ući u tijelo Marije, od tog trenutka nebo nije nikad zatvoreno. Ako su proroci nekad imali iskustvo trenutka otvorenog neba, od Blagovijesti, utjelovljenja, nebo je ostalo otvoreno. Jer je Gospodin tu. On se utjelovio, hodao ovom zemljom. Za učenike on je cijelo vrijeme bio iskustvo otvorenog neba, dok su gledali kako izgoni zloduhe, ozdravlja bolesne, uskrišava mrtve. To je život otvorenog neba. Kad su bili na Brdu preobraženja, to je bilo otvoreno nebo u kojem su poželjeli ostati“ rekao je fra Darko, istaknuvši da je otvoreno nebo i u svakodnevici.
„Petar kaže, ‘Napravimo sjenice’. Želimo ostati u Božjoj blizini, u tom osjećaju da te Bog grli, da ti je Bog blizu, u toj sigurnosti koju ti on pruža. To je otvoreno nebo. A Isus im pokazuje da je otvoreno nebo u njihovoj svakodnevici. Jer kad su čuli glas ‘Ovo je Sin moj ljubljeni, slušajte ga’, cijelog tog spektakularnog prizora je nestalo. I gotovo sa razočaranjem evanđelist kaže, nisu vidjeli nikoga, doli Isusa samog. Samo tog običnog, svakodnevnog Isusa s kojim su hodali svakog dana. Čovjek bi rekao, bili su sretni, hodali su s njime, gledali su njega. Za njih je on bio običan, svakodnevni Isus, njihov učitelj. A ovo je prizor gdje ih je privlačio, bilo je nešto lijepo, bio je znak sigurnosti. A Isus kaže, ‘Ne, otvoreno nebo je sada, u svakodnevici’. Onda, u trenutku kad Isus umire na križu, to je otvoreno nebo. On gleda u nebo i kaže ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine’. Izravna komunikacija između neba i zemlje je u tom trenu. Kad je Isus uskrsnuo i uzašao na nebo, to je otvoreno nebo. Nebo koje je ostalo otvoreno, nije zatvoreno. Silazak Duha Svetoga, čuju šum s neba, jezike kako s neba silaze. To je za učenike i dalje bilo otvoreno nebo. I tu nije stalo. Nije stalo s Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem. Kad je kamenovan sv. Stjepan prvomučenik, on podiže pogled i vidje otvoreno nebo. Vidi Isusa kako stoji s desna Ocu. Nebo je ostalo otvoreno. BDM koja je uznesena na nebo i tako nam je pokazano koji je naš put. Nebo je otvoreno. To nam pruža sigurnost, svakome od nas može dati utjehu u životnim teškoćama, razlog da idem dalje, motivaciju, nebo koje je otvoreno“ naglasio je fra Darko.
„Sve veličanstvene prizore koje su vidjeli proroci ili Mojsije, sve je to ništa prema onome što mi vidimo svakog dana i tjedna, a to je sveta misa. Nema trenutka, iskustva u kojem bi nam Bog bio bliži, u kojem bismo mogli više doživjeti otvoreno nebo. U Poslanici Hebrejima obraća se ljudima koji su žalili za hramom u Jeruzalemu jer više nisu mogli prinositi žrtve, jer kao kršćani više nisu u tome sudjelovali. U toj poslanici im se vraća svijest u čemu sudjeluju i kaže: Krist doista ne uđe u rukotvorenu svetinju. Nije Krist ušao u hram koji je na zemlji. To je samo slika prave svetinje. Ušao je u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi samog sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u svetinju s tuđom krvlju. Sada se pojavio jednom, na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. To slavimo u misi. U svakoj misi zajedno s Kristom ulazimo u nebesku svetinju, u nebo. Nebo je tamo gdje je Krist, gdje je Gospodin, Bog. Na misi smo se okupili u njegovo ime. Isus izgovara riječi evanđelja, to je otvoreno nebo. Ta izgovorena riječ mijenja naš život. Bog je toliko drugačiji i uzvišeniji od svega što možemo iskusiti u životu. Toliko je veći od svega što možemo obuhvatiti, vidjeti, osjetiti. Pred tim Bogom kažemo ‘Ja sam jadan, grešan čovjek’. Iskustvo koje imamo pred Bogom, pred njegovim otvorenim nebom je iskustvo svoje malenosti i krhkosti“ rekao je predvoditelj susreta.
U svakoj misi kažemo ono što je Izaija jednom u životu doživio kao viđenje, ‘Svet, svet, svet, Gospodin Bog nad vojskama’. „Sve što su proroci doživjeli i viđenja koja su imali, svi spektakularni prizori koje su doživjeli Mojsije i narod, Abraham i Noa, ništa su prema onome što mi imamo priliku doživjeti u svakoj svetoj misi“ naglasio je fra Darko, potaknuvši prisutne da, dok slave misu, posvijeste da tada ulaze u nebo. „Nebo koje je otvoreno, koje nikad nije zatvoreno. I neće biti zatvoreno do zadnjeg dana, do posljednjeg suda, do dana našeg uskrsnuća. Bog nam pruža mogućnost da u svakoj svetoj misi uđemo u otvoreno nebo. Kad to posvijestimo i misa će nam biti slavlje, radost susreta nas međusobno i s Gospodinom. To je veliko i ne može se riječima obuhvatiti. Bog je svemoguć, silan, a opet blizak, na tvojoj strani, kad poželiš činiti dobro. I s njime njegova moć i njegova sila“ poručio je fra Darko Tepert, potaknuvši da dovijeka hvalimo Gospodina jer je ostao s nama.
Duhovnu obnovu su organizirali Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru i katedralna župa sv. Stošije.
Ines Grbić