Škabrnja, župna crkva Uznesenja blažene djevice Marije, Sv. misa za poginule (Tuž 3, 17-26; Ps. 27 (26), 1,4.7 i 8b i 9a. 13-14; Otk 14, 6-13; Mk 15, 33-39; 16,1-6.)
Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, braćo svećenici, draga braćo i sestre u kršćanskoj vjeri!
1. Mještani Škabrnje i čitavog ovog kraja, stariji i mlađi, prijatelji i poznanici u Domovini i po svijetu, danas dijele iste osjećaje: sjećanje na okrutna ubojstva, dvadeset i šest branitelja i pedeset i osam nedužnih civila, te rušenje i neshvatljivo uništavanje ovog kraja. Zločin se dogodio, na današnji dan prije 26. godina, kad su neprijatelji hrvatske slobode i neovisnosti, opijeni ideologijom „Načertanija“ sijali smrt te nemilosrdno pustošili i ubijali posvuda gdje su stigli u Hrvatskoj. Bilo je to na isti dan kad je i herojski Vukovar pao u ruke okrutnoga zla i mržnje koja je provalila nerazumljivom silinom. Sve nas je to duboko potreslo i ostavilo velike rane na tijelu i duši. Zatečeni smo i zbunjeni provalom mržnje koja je progovorila svom ubojitom silinom i koja ostavlja tragove dubokog mraka, pomračenja ljudske savjesti, srca i čovječnosti. Ovdje se danas svima nama nameće teško pitanje, otkuda i zašto zlo u svijetu? Ono se ovdje nameće iz grča strašne nevolje i zla koje se dogodilo u Škabrnji, u Vukovaru, u zemlji Hrvatskoj.
Pitamo se također, i ne možemo razumjeti, kako su počinitelji mogli povjerovati da će zlom i ubijanjem nešto postići? Što u svojim glavama proživljavaju kreatori osvajačkih ideologija, koji odlaze u tuđu zemlju, krasti, paliti, silovati, ubijati, osvajati? O kakovoj to budućnosti snivaju za sebe i svoju djecu oni koji ju grade na zločinima? Kako razumom protumačiti svu nerazumnost i okrutnost zla koje se dogodilo u ovome mjestu? Jesu li oni koje je mržnja pogubila jednostavno žrtve mržnje, ili njihovu konačnu sudbinu određuje netko drugi? Ima li ova patnja neko značenje ili je i ona sastavnim dijelom besmisla koje je zlo stvorilo? Dok promatramo čudesno Božje djelovanje u prirodi koja se priprema za zimsko mirovanje i odmor kako bi se na proljeće pokrenuo novi život u svom sjaju i ljepoti, dok se kao kršćani u posljednjim tjednima liturgijske godine usredotočujemo na svetkovinu Krista Kralja koji uskrsnućem pobjeđuje zlo i smrt, i dvadeset i šest godina poslije zločina u Škabrnji, ljudski i vjernički, zbunjeni smo: Bože gdje si Ti tada bio?
2. Emotivno negativan pristup stradanjima naših milih i dragih, s mišlju na mržnju i osvetu nije primjeren onome što se dogodilo. Ovdje, kao i u svim sličnim situacijama razbojstava i ubojstava, vrijede kršćanska načela i valja ih poštovati: Ne može se mržnjom pobijediti mržnju! Ne može se osvetom pobijediti zlo! Ako li na zlo pokušavamo odgovoriti istom mjerom, istim zlom, onaj koji nam je nanio zlo je uspio. I nas je uveo u labirinte mržnje i sunovratio u ponore zla. Doveo nas je na svoju neljudsku razinu. Mržnja je uvijek mrak iz kojeg se ne vidi cjelovita istina. Osveta je nemoć izazvana zlom! Promašen je također pokušaj onih koji duboke rane, poznate i manje poznate iskorištavaju za vlastite interese bez poštovanja i samilosti prema poginulima. Poigravati se s dostojanstvom poginulih žrtava i s patnjom živih je veliko zlo. U trenutcima boli i patnje, želimo odgovoriti dostojanstvenom šutnjom, poštovanjem prema žrtvama, vjerničkom molitvom, ljudskom blizinom, ljubavlju i pažnjom prema svima koji su pogođeni ovom tragedijom u Škabrnji. Svijesni smo da ovoj i sličnim tragedijama ne možemo i ne smijemo pristupiti stoičkom hladnoćom kao da se ništa nije dogodilo. Ne olakšavaju patnju promišljanja o svemu što se dogodilo da je potrebno što prije zaklopiti ove ružne stranice i okrenuti se budućnosti. Bijeg je to od teške stvarnosti i to nas ne oslobođa od posljedica zla.
3. Svi naši ljudski pokušaji govora i odgovora na Škabrnjsku tragediju nisu u stanju prodrijeti u dubinu i misterij zla, otkriti smisao patnje i nasilnog umiranja, smiriti dušu i utješiti srce onih koji su zlom izravno pogođeni. Ovdje nam je danas potrebna nadljudska riječ koja otvara nova obzorja, daje snagu i ne truje naše srce osvetom i mržnjom. U prvome čitanju iz knjige tužaljki objavljen nam je Božji pristup ljudskim stradanjima. Izvor je ove tragedije u duhovnoj dimenziji, u ljudskoj slobodi zahvaćenoj na neshvatljivi način zlom, koje je pomračilo savjest i um. Starozavjetni sveti pisac se ne bavi počiniteljem zla nego usredotočuje svoju pažnju, ljudskom i vjerničkom solidarnošću prema onima kojima je naneseno zlo te svjedoči Božju blizinu i solidarnost s njima. To nas sve potiče, da u ovakovim i sličnim kušnjama i situacijama, mi svoju pažnju prvenstveno usredotočujemo na Vas rodbinu i prijatelje preminulih i ubijenih, i očitujemo svoju solidarnost s Vašom patnjom i ranama. Svojim dolaskom danas u Škabrnju mi želimo svetopisamskim riječima biti blizu vašoj duši „kojoj je oduzet mir”, koja „sahne u vama”, osjetiti vaš „dotrajali život” pridružiti se Vašoj bijedi i stradanju, pelinu i otrovu (Tuž 3, 17-19). Poput pisca knjige tužaljki želimo s Vama to Vaše stanje povjeriti Bogu te s njime i s Vama vjernički ponavljamo: „Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo (…) Tvoja je vjernost velika! Gospodin je dio moj, veli mi duša, i zato se u nj pouzdajem, i gojim nadu u sebi. (…). Jer dobar je Gospodin onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži” (Tuž, 22-26). Predati Bogu sve terete svoje duše, vjerovati mu i u zlu, znati da postoji svjetlo iako smo trenutno u mraku, to je put oslobođenja od zla koje iznutra pritišće, osjećaj je to smirenosti u iščekivanju da Bog na nama ostvari ono što može samo njegova ljubav.
Braćo i sestre, otvorite mu svoje izranjeno srce, pružite mu ruku, usmjerite prema njemu svoje korake, kako biste postali slobodni i jaki u Bogu, i kako biste vidjeli naše stradale u svjetlu njegove ljubavi koja ih se ne odriče. Što nam još veli glas s neba? Čuli ste u drugome kratkom čitanju, Ivan je primio nalog: «Piši! (…) Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu!» (Otk 14,13). S osjećajima duboka poštovanja i iskrene zahvalnosti svoj pogled usmjerujemo na živote naših preminulih, na njihov rad i muku, plemenitost i dobrotu, ljubav prema svojoj obitelji, svome domu i Domovini….
4. Braćo i sestre. Iz naše tjeskobne situacije, jedna snažna Isusova tvrdnja u evanđelju želi nas božanskom snagom podići: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu!” (Mt 10,28). Ovaj “Ne bojte se!” izgovorio je Sin Božji, koji je i sam “ubijen u tijelu” – kako veli sv. Petar – a “oživljen u Duhu” (1 Pt 3,18). On zna da čovjek može ubiti čovjeka, i obznanjuje da to ubojstvo ne određuje njegovu konačnu sudbinu. Što nam može zlo ako smo Božji? Može slomiti naše prolazno i smrtno tijelo, ali dušu ne može ubiti. Tu moć ima Zli, đavao, čije zlodjelo se suptilno očituje u svakoj maloj i velikoj opačini, malome i velikome grijehu, zlu. Čvrsto vjerujemo da su duše naših pokojnih vjerničkom ukorijenjenošću u živoga Boga i u snagu njegove ljubavi, pobjednice nad smrću koja se očitovala u Isusovu križu i uskrsnuću o čemu nam govori pročitano Evanđelje.
Dok tako razmišljamo o našim pokojnicima upravljamo Bogu molitvu da nam očuva Škabrnju i cijelu Hrvatsku od svakoga zla. Neka nas On, dobri Bog, snagom svoga Duha osposobi da i u najtežim životnim okolnostima budemo njegovi vjerni suradnici na izgradnji svijeta utemeljenog na ljubavi. Amen.
Škabrnja, 18. studenoga 2017., 11.00 sati,
Jure Bogdan, Vojni ordinarij