ZADAR, DUŠNI DAN: PROPOVIJED mons. ŽELIMIRA PULJIĆA

Spomen svih vjernih mrtvih

(Mudr 4, 7-15; 1 Sol 4, 13-18; Iv 11, 17-27)

1. Uz spomen svih vjernih mrtvih, za koje Crkva danas upućuje žarke vapaje i moli pokoj vječni, čuli smo i neke odlomke iz Svetoga Pisma koja nam tumače otajstvo smrti i umiranja. Ponajprije ovaj događaj iz Betanije gdje se Isus očituje kao gospodar života i smrti i predstavlja kao ‘uskrsnuće i život’. I nastavlja da ‘tko god bude vjerovao u njega, neće umrijeti nikada’. U odlomku poslanice Solunjanima Pavao veli kako ne želi ‘da budu u neznanju glede onih koji su usnuli’. Pavao ih hvali zbog njihove ustrajnosti i odgovara na pitanja u svezi sudbine “usnulih”? Pavao odgovara na njihova pitanja i poučava ih kako ne znamo točno vrijeme Kristova dolaska: “I sami znate, da će dan Gospodnji doći kao kradljivac u noći” (5,2). Pa dodaje kako zapravo i nije važno znati vrijeme Kristova dolaska, nego živjeti “kao djeca svjetla” i “ne pripadati noći i tami” (5,5).

Euharistija koju slavimo, braćo i sestre, nagovještaj je toga dolaska o kojem Pavao govori: “Kad god blagujete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodnju naviješćujete dok on ne dođe” (1 Kor 11,26). Misa je, dakle, spomen Kristove smrti, njegovo stvarno uprisutnjenje. Stoljećima je Crkva ispovijedala vjeru u njegovu stvarnu nazočnost u Misi. Euharistija tako biva otajstvom u koji se vjeruje i po njemu živi. Na oltaru se odvija Kalvarijska žrtva Isusove smrti i uskrsnuća. Zato je oltar sveto mjesto koje se poštuje i cjeliva i na početku i na koncu slavlja. Za njega se može parafrazirati Jahvine riječi: “Mojsije, izuj obuću, jer mjesto na kojem stojiš sveto je”. Na tom svetom mjestu i u tom svetom času Crkva moli da Bog primi žrtvu Kristovu koju prikazujemo na oltaru. «Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu» (Iv 6,56). Otajstvom euharistije povezani smo s Kristom, u zajedništvu s Crkvom i njezinim problemima, teškoćama, potrebama i nadama. Sudjelujemo, dakle, u zajedništvu svih ljudi, a posebice onih koji pate.

2. Crkva slavi euharistiju kao anticipaciju onoga što će se dogoditi na kraju vjekova kad on ponovno dođe. Svako euharistijsko slavlje usmjereno je tom dolasku. U prva vremena slavlje se zaključivalo riječima: «Dođi, Gospodine Isuse, maranatha» (1 Kor, 16, 22). Euharistija je spomen Posljednje večere i navještaj onoga što se ima dogoditi. Ona je eshatološka anticipacija novog neba i nove zemlje. Sveti Ignacije Antiohijski je govorio kako je euharistija «lijek besmrtnosti» i predujam uskrsnuća. Jer, Krist je obećao kako će sve «koji blaguju njegovo tijelo i piju njegovu krv, uskrisiti u posljednji dan» (Iv 6, 54). Po euharistiji se događa preobrazba ljudi i svih stvorenja koja «sa svom žudnjom iščekuju objavljivanje sinova Božjih» (Rim 8, 19-21). Tako u tami ljudske povijesti euharistija navješćuje uskrsno svjetlo i postaje sigurnim obećanjem ostvarenja Božjeg kraljevstva. I nama večeras kao i Solunjanima Pavao poručuje kako ne želi ‘da budemo u neznanju glede onih koji su usnuli’. I dok se večeras posebice sjećamo naših pokojnih nadbiskupa i svećenika, te njihove duše preporučujemo Božjem milosrđu, preporučimo sve žive Božjem milosrđu. Posebice naše obitelji i mlade, radnike i mornare, ribare i putnike, kao i naše sjemeništarce, bogoslove, svećenike i Bogu posvećene osobe neka ih Gospodin blagoslovi i čuva. Zahvalni Bogu za dar vjere u život vječni, molimo i za naš narod neka ostane vjeran Crkvi i njezinim pastirima, te urešen kršćanskim krjepostima napreduje ovdje na zemlji dok ne prispije u vječno blaženstvo, amen.

† Želimir, nadbiskup

Katedrala sv. Stošije, 2. studenoga 2017.