1. Dvije su stvari odredile tijek Franjinog života: Glas koji ga je pozvao neka ide popraviti crkvu koja je u ruševnom stanju, te rečenica evanđelja ‘ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina..’ (Mt 10, 9-10). «To je ono što tražim, to je ono što svim srce želim», bila je reakcija mladog Francesca. Nakon što je svojim rukama obnovio tri crkvice u asiškoj okolici (sv. Damjana, sv. Petra i Marije od Anđela), shvatio je kako je onaj glas mislio na obnovu Crkve koja je Božja građevina.
Zahvaćen citiranim evanđeoskim riječima odlaže sandale, oblači grubu tuniku te kao svoju zaručnicu izabire sestricu siromaštinu, što će genijalnom piscu Božanstvene komedije dati povoda da ga opjeva u XI. poglavlju Raja. Naime, uz sv. Benedikta, Bernarda, Tomu i Dominika, Dante će osobite riječi divljenja posvetiti ovom Božjem trubaduru iz Asiza. A kao dobar vjernik, pjesnik i teolog zaključit će kako je sv. Dominik znanjem i borbom protiv krivovjerja Crkvu učinio sigurnijom, a sv. Franjo ljubavlju, jednostavnošću i siromaštvom vjernijom svome misijskom poslanju.
2. Kad na kraju dana kod večernje molimo «Veliča duša moja Gospodina», ponavljamo Marijinu zahvalnu pjesmu što je Jahve «pogledao na neznatnost službenice svoje». Ova molitva pokazuje Marijinu skromnu dušu i njezino uvjerenje kako čovjek postaje velikim tek kad ga Bog “zagrli”, uzvisi, obogati i ispuni svojim dobrima. I sveti je Franjo nakon obraćenja postao toga svjestan pa će s radošću, uvjerenjem i ljubavlju obući grubu tuniku i izabrati kao svoje trajne družice skromnost, služenje i siromaštvo. I dok o tomu prebiremo misli u svojoj duši, pitamo se što je s tim krijepostima u ovom našem vremenu silnog napretka? Gdje su nestale krotkost i neznatnost, služenje i poniznost? Čini se, nažalost, kako su odbačene i nema ih u upotrjebi. A kad ih netko negdje preporuči, gleda ga se u čudu, ako ga se u međuvremenu ne proglasi «čudakom». I osjeća se živa potreba vratiti u upotrjebu ove krijeposti. Jer, nedostatak služenja i skromnosti rađa sebičnošću koja onda nagriza ljudsko zajedništvo. Pretjerano pak blagostanje stvara ovisnike i robove. I ono nije znak napretka i progresa, nego prava zamka suvremenom čovjeku.
Ima jedna priča iz apokrifa kako je neki prorok hodao i nosio sa sobom samo češalj i čašu. A kad je u nekoj prigodi vidio čovjeka kako prstima češlja bradu, a drugog kako rukama grabi i pije vodu, bacio je i češalj i čašu. To pokazuje da je prorok imao visoki stupanj nutarnje slobode. I Majka Terezija je ponavljala kako «ono što joj ne služi, samo je opterećuje». Potrebno je stoga vratiti vrjednote skromnosti i služenja u naš dnevni život, staviti ih na visoku cijenu i ne umarati se u tomu odgajati djecu i mlade. Služiti drugome i biti skroman ne znači biti jadnik siromah, nego biti zadovoljan s onim bitnim i osnovnim, te biti sretan kad se drugomu služi. A to se onda lako prepoznaje po stilu života, a ne po životnom standardu, namirnicama i manirama odijevanja.
3. Blagdan svetoga Frane slavimo u Marijinom mjesecu krunice, u listopadu neposredno pred Gospu Ružaricu. Pozivajući vjernike neka mole krunicu i razmatraju Kristovo lice, sveti Ivan Pavao II. je poželio neka da im na tom putu učiteljicom bude BD Marija. Papa Pio V. ustanovio je ovaj liturgijski spomen kao uspomenu na pobjedu kršćanske vojske nad Turcima kod Lepanta 7. listopada 1571. Pučka je pobožnost, naime, pripisala tu pobjedu zagovoru Djevice koju se molilo i zazivalo molitvom krunice. U blagdan svetoga Ružarija uklapaju se i godine naše molitve iz nedavnog Domovinskog rata kad su naši branitelji, goloruki i s krunicom oko vrata ustali u obranu slobode i narodnog identiteta. I dogodilo se čudo slobode zahvaljujući moćnom zagovoru Presvete Djevice (kard. Kuharić). Krunica je ne samo bila draga molitva naših roditelja i brojnih svetaca, već je postala i simbolom obrane naših ognjišta i naših svetišta. Marija je, naime, duša i srce Crkve, jer ona s Crkvom moli. Ali, moli i za potrebe Crkve. Na vjetrometini vječitih sukoba s Marijom smo uspijevali prebroditi sve povijesne krize i kušnje jer su se po domovima naših obitelji prebirala zrnca krunice, molilo i hodočastilo u Gospina svetišta.
Crkva Isusovih učenika započela je svoj ovozemni hod s Marijom na Duhove u dvorani Posljednje večere. S Marijom će završiti i svoj hodočasnički put prema eshatonu. Marija je, dakle, uz Isusa u središtu Crkve. Stoga je pozdravljamo riječima i hvalospjevom njezine rođakinje Elizabete koja ju je prepoznala kao ženu vjere: ‘Blagoslovljena si među ženama jer si povjerovala da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina’. Ustani Gospe i pohiti k nama, u naše obitelji, sela i gradove. Gospo od Ružarja, moli za nas. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Pristeg, 4. listopada 2017.