Upravo smo čuli nekoliko rečenica iz poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima. Ova poslanica apostola naroda imala je veliki utjecaj u povijesti Crkve. Nju se stoga naziva „katedrom vjere“ i prvim „teološkim sustavom“ u kojoj Pavao teološki razmišlja o „vjeri i slobodi, Božjoj pravednosti i spasenju, ali i svojoj intimnoj drami zbog nevjere njegovoga Izraela“. On ovo pismo piše između 57. i 58. godine iz Korinta prije nego pođe u Španjolsku. A Rim je u to vrijeme mjesto koje po njemu ima „postati novim Jeruzalemom, središtem novoga Božjeg naroda, koji ucijepljen u maslinu židovstva, postaje novo bujno i snažno stablo“. Budući da ono već tada okuplja povijesno, političko, ekonomsko i kulturno blago mnogih naroda, Pavao je uvjeren kako Rim već malo po malo postaje središtem Crkve, pa mu upućuje ovu poslanicu razrađenog „teološkog sustava“.
U svom razmišljanju on povijest čovječanstva dijeli u dva velika razdoblja: vrijeme prije Krista, vrijeme „strpljivosti’ (3, 26) i iščekivanja“, te vrijeme poslije Krista po kome imamo pomirenje s Bogom. Bog koji je odvojio i iz ropstva izveo izabrani narod, sada okuplja i spašava sve: Židove i pogane po vjeri u Isusa Krista. I kao što je Abraham „u nadi, protiv svake nade“, povjerovao da će postati ocem mnogih naroda (4, 18-21), tako sada Bog spašava sve koji „vjeruju u Isusa Krista, Gospodina našega, koji bi predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja“ (4, 24). Zato Pavao uglavljuje povijest čovječanstva u dva lika: u Adamu i u Kristu, „novom Adamu“ po kojem smo postali djecom Božjom i imamo „stvarno dioništvo na božanskoj naravi“. A primili smo ga po krštenju kada smo postali subaštinici Kristovi i zajedničari dobara Oca nebeskoga.
No, Krist nije samo Spasitelj i Otkupitelj čovjeka, nego i svega stvorenja koje „sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih“ (Rim 8, 19), kad će zasjati nova zora čovječanstva, novi svijet ljubavi, ljepote i mira. Zato Pavao u ovom kratkom odlomku kao mahnit dovikuje: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove“? I nabraja sedam gotovo beznadnih stanja koja nas ne mogu od njega rastaviti: nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač. A onda dodaje još deset viših tajanstvenih, nadljudskih sila koje su također nemoćne u tom vidu: „Ni smrt, život, anđeli, vlasti, sadašnjost, budućnost, sile, dubina i visina, niti ikoji drugi stvor. Ništa. Ama baš ništa nas ne može ‘rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (8, 18). Amen. (Čitanje: Rim 8, 35.37-39)
† Želimir, nadbiskup
Zadar, 23. studenoga 2016.