SVETKOVINA KRISTA KRALJA – ZAVRŠETAK GODINE MILOSRĐA – Propovijed mons. Želimira Puljića

Braćo i sestre u Kristu!

  1. Na svetkovinu Bezgrješnog Začeća BDM prošle godine Papa Franjo je otvorio izvanredni jubilej milosrđa. Izabrao je svetkovinu Bezgrješne zbog „bremenitosti značenja toga dana za noviju povijest Crkve“. Naime, prije pedeset godina toga je dana završio radom Drugi vatikanski sabor na kojem je Crkva osjetila „potrebu govoriti o Bogu razumljivijim jezikom i biti živim znakom Očeve ljubavi“. Upravo onako kako je na otvorenju Koncila (1962.) starac sveti Ivan XXIII. naznačio kad je najavio da će u radu Sabora „koristiti više lijek milosrđa, nego oružje strogoće“ kako bi se Crkva očitovala kao „ljubazna majka koju pokreće dobrota, strpljivost i milosrđe“. U prigodi zatvaranja Sabora (1966.) Pavao VI. je objasnio kako je „pripovijest o milosrdnom Samarijancu bila paradigma duhovnosti sabora. Zato su mjesto tjeskobnih dijagnoza ponuđeni ohrabrujući lijekovi; a mjesto kobnih slutnji odaslane poruke povjerenja“. Poput ove dvojice svojih predšasnika, koji su otvorili i zatvorili Vatikanski Sabor, papa Franjo je naglasio da „s osjećajima zahvalnosti i odgovornosti otvara jubilarnu Godinu milosrđa s vjerom i punim pouzdanjem da nas uskrsnuli Gospodin prati svojom moćnom rukom“ (Lice milosrđa, br. 4).

U ovoj Godini milosrđa mi se u Hrvatskoj spominjemo 40. obljetnice početka devetogodišnjeg hoda naše zahvalnosti za trinaest stoljeća kršćanstva. A taj je hod započeo u Solinu 1976. uz grob kraljice Jelene, žene kralja Mihajla Krešimira II., rodom iz zadarske obitelji Madijevaca. Ona je bila vrlo omiljena u narodu ps su je prozvali „Jelenom Slavnom“. Naša okupljanja i hodočašće završila su nacionalnim euharistijskim kongresom (NEK) u Mariji Bistrici 1984. godine. Odluka tadašnjih hrvatskih biskupa da se kroz devet godina zahvaljuje Bogu za dar krštenja, vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi, bila je providencijalna. Jer, nakon višegodišnjeg „zatiranja katoličkog i hrvatskog imena“ u vrijeme komunizma, trebalo je učiniti sve da ljudi otkriju i prepoznaju korijene svoje kršćanske baštine i narodnoga stabla. Tako su započela okupljanja u Solinu (1976.), u Biskupiji kod Knina (1978.), te u Nina (1979.) gdje se spominjalo veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom. Posebice s papom Ivanom VIII. koji je na „Spasovdan 879. podigao ruke prema nebu i blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod, i svu zemlju njegovu“. Vrhunac devetnice bio je na euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici 1984. gdje se okupilo silno mnoštvo ljudi. S vjernom odvjetnicom Marijom u znaku krunice i s krunicom naši su ljudi prepoznali pravu snagu i osvojili slobodu koju smo ovih dana spominjali i zahvaljivali.

  1. S našim devetogodišnjim hodom od Solina do Marije Bistrice umrežena je naša bližnja i daljnja povijest, koja je protkana vjernošću Bogu, Crkvi, Papi i narodnim korijenima. A obilježila je i naš stoljetni vrijednosni sustav, identitet, jezik, kulturu i našu posebnost u zajedničkoj europskoj kršćanskoj uljudbenoj baštini. I kad danas s određene povijesne distance razmišljamo o planu i programu spomenute devetnice, osjećamo kako je to bio hrabar čin tadašnjih pastira Crkve čije plodove još uvijek žanjemo. A započeo je prije četrdeset godina kod Gospe od Otoka u Solinu, te postupno i dosljedno ostvarivao se „hodočasnički“ po našim svetištima u vrlo složenim okolnostima ondašnje komunističke vladavine. Stoga, kao duhovni slijednici vjerničke, narodne i kulturne baštine večeras se u duhu priključujemo onim tisućama Marijinih štovatelja koji su srcem i vjerom klicali, molili i pjevali „Do nebesa nek’ se ori“ i zahvalno ponavljali Gospin hvalospjev „Velika nam djela učini Gospodin“. Stoga, na kraju Godine milosrđa zahvaljujem Božjoj Providnosti što smo mogli biti dionici velikih duhovnim milosti, darova i oprosta koje smo u toj godini mogli iskoristiti. Posebice što smo mogli spoznati i vjerom prihvatiti kako naš Otac nebeski „svoju svemoć očituje najviše praštanjem i milosrđem“. Pa je i nas potakao biti „milosrdni poput Oca koji je na nebesima“.

U tom vidu Papa Franjo nas je pozvao da uz izvanjsko hodočašće do Svetih vrata učinimo i ono unutarnje „oprosničko hodočašće“ koje je vrlo slikovito objasnio u svom pismu. Gdje to „oprosničko hodočašće“ započinje, kako se odvija i gdje završava. Papa piše da ono započinje u odluci „ne suditi i ne osuđivati“. Posebice kad se radi o „našem bratu koji je zbog prepušten na milost i nemilost raljama ogovaranja“ (Lice milosrđa, 14). Papa je uvjeren da će ljudi, kad odustanu od osuđivanja drugih, biti kadri „otkrivati kod njih pozitivne stvari, pa bližnji tada neće trpjeti zbog našega pristranoga suda“. A kad se uspješno prebrodi ove dvije etape (ne suditi i kod drugih otkrivati pozitivne stvari), čovjek biva kadar učiniti završni „hodočasnički korak, pa darovati i moliti oproštenje“. To je vrhunac toga un unutarnjeg „hodočašća u Godini milosrđa“.

  1. A ono je u prvom redu dar neba koji nam je Otac udijelio po Isus Kristu koji je svojom smrću i slavnim uskrsnućem otkupio svijet, a čovjeku povjerio neka u njegovo ime upravlja ovom zemljom. Zato, uz svetkovinu Krista Kralja neba i zemlje, kojom završava ova sveta jubilarna godina, upravljamo svoju zahvalu i kličemo: Hvala ti, Kriste, što si nam došao, utjelovio se i čovjekom postao kako bismo i mi mogli postati djecom Božjom. Hvala Ti što i nas činiš dionicima svoje božanske naravi preko svetih sakramenata koje si nam ostavio kao našu poputbinu i hranu. Mi te slavimo kao kralja i vladara, zakonodavca i suca. Ti si pobjednik nad smrću i grijehom. Ti si naš Put, Istina i Život. Ti si učitelj naš, pastir, liječnik i svećenik.

Mi te častimo kao svoga Stvoritelja, Spasitelja i Otkupitelja. I dok silaziš na naš oltar kao hrana duši našoj, zahvalna ti srca pjevamo: „Klanjamo ti se smjerno Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš“. Ljubimo te svim svojim bićem, jer ti si nas prvi uzljubio. Ti si utjelovljena ljubav Očeva. Ti si kralj i središte sviju srdaca kojemu se i mi povjeravamo punim umom i srcem, voljom i svim svojim moćima. Predajemo ti svoju prošlost i sadašnjost. Izručujemo Ti svoju budućnost, vrijeme i vječnost. Vodi kud hoćeš nas!  – Ovo razmišljanje o Tebi kao našem kralju završavamo onom prekrasnom pjesmom koju je sročio mučenik s Dakse, p. Petar Perica, prije 116 godina (1900.) za posvetu  hrvatske mladeži Srcu Isusovu: „Isukrste, Srcu tvom s nama naš se kune dom: dušom, tijelom vijek sam tvoj za krst časni bijuć boj!“  Slava Ti kralju, slava Ti Kriste. Pred tobom sve je pepeo prah. Dokle smo tvoji tko nam što može; ti si nam snaga, ljubav i strah. Trajna ti slava, kralju naš. Amen

† Želimir Puljić, nadbiskup

Zadar, 20. studenoga 2016.