(Klanjanje združenih zborova „Ivan Pavao II.“, katedrala, 22. 10. 2016. u 19 sati)
Danas obilježavamo spomendan svetoga Ivana Pavla II. Kongregacija za proglašenje svetih, naime, odredila je neka se na godišnjicu njegovoga službenog nastupa, 22. listopada, slavi njegov liturgijski spomen. Sutra se kalendarski spominje sv. Ivan Kapistranski (1386.-1456), franjevca, rodom iz talijanske pokrajine Abruzzo, poznatoga pučkoga propovjednika koji je obišao Europu, od Italije, Austrije i Njemačke do Poljske, Mađarske i Hrvatske. Posebice je revnovao u borbi za oslobođenje kršćanskih krajeva od Turaka. Njegovoj hrabrosti pripisuje se pobjeda kršćana nad turskom vojskom kod Beograda 1456. Netko je zapisao kako mu je životni moto bio: „proeliare proelia Domini“ = voditi Gospodnje bitke.
Kao što je Ivan Kapistranski imao životni moto „voditi Gospodnje bitke“, tako je nekako i blaženi Ivan Pavao II. bio dušom i tijelom zauzet za ostvarenje Božjih planova na zemlji. Zbog toga se onako umješno i uspješno približio suvremenom čovjeku: Od djece i mladih, do starih i bolesnih. A bio je blizu sportašima i umjetnicima, političarima i znanstvenicima; biskupima, svećenicima i Bogu posvećenim osobama, radnicima, obrtnicima i težacima. Svojim brojnim pohodima, pojavom i čudesnom aktivnošću postao je zapravo osobitim „građaninom svijeta“.
Ivan Pavao II. bio je strastveni športaš i planinar. Svake je godine odlazio nekoliko dana u visoka brda kako bi na čistom zraku u planinskoj tišini osjetio Božju blizinu. Šport i planinarenje traže žrtvu, borbu i zalaganje. Zbog toga ne treba čuditi što je posebice bio drag mladima koji su ga nazvali „novim Mojsijem“ koji je došao otkriti „obećanu zemlju“. Ne smijemo međutim smetnuti kako je njegov „športski mač“ bio je uperen protiv idola našeg vremena, protiv svijeta koji bježi od Boga. I on je poput Ivana Kapistranskoga osjećao potrebu „voditi Gospodnje bitke“. Zato su mu misijska putovanja bila natrpana, a molitva i vapaji za spasenjem vrlo jaki i uočljivi. Djelovao je ponizno i skromno, ali i snažno i zauzeto. Bio je čovjek istinske osobne molitve i pobožnosti, tišine i samoće, ali i voditelj i organizator javnih nastupa i velikih masovnih okupljanja. U športskom ringu ponašao se kao pravi otac s razvijenim sluhom i manirama svetog svećenika.
Još kao dijete ostao je bez majke, a oca i brata izgubio je u ranoj mladosti. Osjetio je, dakle, što znači rasti bez roditeljske skrbi i ljubavi. Zato je postao dragi otac, Sveti Otac, brat, prijatelj, skrbnik i odvjetnik, posebice ugroženih, napuštenih i ostavljenih. No, on nije samo skrbnik koji vodi brigu o djeci svojoj, voli ih i štiti, nego je i mudri otac koji savjetuje, opominje, ukorava i potiče. Ljutio se što je „grijeh je stekao pravo građanstva“, a otpisivanje Boga ušlo u „program ljudskog umovanja“. Stoga je bio vrlo kritičan prema suvremenim filozofskim zastranjenjima, odvažan u susretima sa svjetskim moćnicima, apostolski zagrijan za navještaj istine, neustrašiv i nepopustljiv prema svim vrstama lažnih ideologija i zavođenja ljudi. A posebice prema dva sustava, koja su vladala i još vladaju svijetom: onom koji je Boga prekrižio i odbacio (marksistički ateizam), kao i onom koji gradi svijet bez Boga (kapitalizam). Boga se otpisalo i skinulo s njegova prijestolja pa je „zapuhnuo ledeni vjetar“.
Kao neumorni apostol nije išao nikomu „niz dlaku“, već otvoreno i jasno tražio žrtvu i borbu s idolima našeg vremena. Pozivao je sve, posebice mlade, neka se ne daju zavesti; neka vjeruju Isusu, njihovom pravom prijatelju, bratu i otkupitelju. Bio je, dakle, pravi otac koji skrbi o svojoj djeci, koji ih miluje i kara, potiče i opominje, prijeti i upozorava. Jer im dobro želi. Braćo i sestre, zahvalimo Bogu što smo imali takvoga oca, Svetoga Oca koji se nije plašio sukobiti s idolima našeg vremena.
Molimo ga neka nam pomogne voditi poput njega Gospodnje bitke. Otvorimo mu vrata svoje duše i učimo kako ljubiti Boga i čovjeka, kako moliti za potrebe svijeta, Crkve i Domovine. Blaženi Ivane Pavle, pomozi nam u tome i moli za nas!
† Želimir Puljić, nadbisikup