Govoriti o Bogu vrlo je odgovorna i opasna zadaća jer je posrijedi govor o Bogu kojega nitko nikada nije vidio i kojega čovjek može dokučiti samo ukoliko se Bog sam objavio i tako dao da ga ljudi upoznaju. No i te spoznaje su uvijek nepotpune, ograničene iskustvima pojedinaca i vrlo često iskrivljenih slika i predodžbi o Bogu kakvog ga se u svojoj glavi zamišlja i na vani projicira. Posljedica takvoga često „profesionaliziranoga“ govora o Bogu nosi opasnost da se – biblijski rečeno – umjesto ribe drugima ponudi zmija, umjesto prave hrane ponudi ona otrovana. Doista, o slici o Bogu ovisi i slika o čovjeku, a sve to što može imati nesagledive učinke i na život pojedinca ali i cijele zajednice. Zbog toga je potrebno uvijek iznova vršiti detoksikaciju i pročišćavanje vlastite slike o Bogu kako bi se u njezinome ispravnome svjetlu mogla vidjeti i pročistiti i vlastita slika o čovjeku.
Na tragu ovih misli može se razumjeti i odluka pape Franje da godinu koja teče od 8. prosinca 2015. do 20. studenoga 2016. proglasi godinom Božjega, a onda i ljudskoga milosrđa. Zašto je to bilo potrebno? Zar se i prije nije znalo da je Bog milosrdan i da ljudi također trebaju jedni prema drugima iskazivati milosrđe? Zar je trebalo nešto proglašavati što je već davno obznanila Biblija i Isus svojim životom i djelovanjem? Naravno da je bilo potrebno, jer puno toga što je sadržano u biblijskim spisima ili izrečeno u Isusovim govorima ostalo je tijekom stoljeća prekriveno prašinom zaborava. Papa Franjo je jednostavno – rečeno biblijskim rječnikom – razgrnuo naslage prašine i iznio na svjetlo dana takvu važnu temu kao što je lice Boga milosrđa kao izvorište i princip Božjega ali i ljudskoga djelovanja.
- Biblijski pojmovi za zbilju milosrđa
U biblijskim jezicima Staroga i Novoga zavjeta, hebrejskom i grčkom, postoje različiti pojmovi kojima se označava Božje milosrđe. Prije svega može se zamijetiti da se u hebrejskom jeziku rabe glagoli koji izražavaju radnju i time pokazuju da je milosrđe stvarnost koja nastaje djelovanjem koje proizlazi iz subjekta koji djeluje – Boga ili čovjeka.
Jedan od vrlo važnih pojmova koje treba spomenuti jest hebrejski glagol hānan sa značenjem smilovati se, biti milostiv, pokazati milosrđe gotovo u svim hebrejskim glagolskim konjugacijama, i to 78 puta. Glagol se osobito često rabi u Psalmima gdje ga se susreće gotovo polovicu puta (30 puta): „Zar Bog je zaboravio da se smiluje, ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?“ (Ps 77,10).
Iz glagola je nastala izvedenica hēn – milost (69 puta) vrlo česta u sintagmi tražiti i naći milost ili naklonost u nečijim očima (māsā’ hēn beʻānāv). Navedena sintagma više izražava načelan stav prema nekome nego što se odnosi na neka konkretna djela i redovito se susreće kod onih koji traže milost ili onih koji tu milost pokazuju. Posrijedi je obostrani odnos gdje se milost odnosi i na subjekt i na objekt i izražava odnos nadređenih prema podređenima. Vrlo često je na jednoj strani bio kralj (1 Sam 16,22), prestolonasljednik (1 Sam 20,3), knez (Post 47,25), a na drugoj podanici, ugroženi i slabi ljudi koji su od njih gore očekivali milost. Odatle je ovaj izričaj dobio semantičke nijanse: pokazati nekome milost, naklonost, opraštanje, čin dobrote, prvenstveno onim potlačenima.
U vezi s glagolom hānan je i pridjev hannûn sa značenjem milostiv. Tako u Izl 22,26 stoji: „Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!“ Pridjev se odnosi na Boga kojim se označuje Božja naklonjenost onome koji mu pristupa i moli ga za konkretnu pomoć. Tim se atributom želi izraziti kako Bog ima otvoreno uho za onoga koji moli ali i ne samo uho nego i srce. Takvo obilježje Božje milostivosti može se protegnuti i na čovjeka i na njegovo svekoliko ponašanje i djelovanje.
U Hebrejskoj Bibliji postoji još jedan glagol sa značenjem smilovati se, to je glagol rāham, osobito čest u konjugaciji piela. Evo onoga poznatoga retka o Bogu kao majci iz Iz 49,15: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti ( rhm) za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“ Redak želi snažno poručiti da Božja ljubav nadmašuje sve ono što se doživljava na prirodnoj razini. Četiri petine uporabe ovoga glagola u biblijskim tekstovima ima za subjekt samoga Boga.
Iz ovoga glagola izvedena je imenica rehem koja označava utrobu, majčinsko krilo, nutrinu (usp. Izl 13,2.12.15). Povezivanje glagola smilovati se s pojmom nutrina, majčinsko krilo, utroba vjerojatno dolazi od toga što se željelo istaknuti da život nastaje u majčinskoj utrobi, te da je Bog gospodar života u punom smislu te riječi. Zbog toga bi trebalo biti odgovoran za život drugoga. Briga i skrb za drugoga povezani su, dakle, sa snažnim emocijama koje sežu duboko u čovjekovo biće, u njegovu utrobu, ondje gdje je zapravo i nastao život. Osim toga, majčinska utroba i uopće čovjekova nutrina su meka i osjetljiva mjesta, pa i u tom smislu sugeriraju značenje ovoga pojma kao smilovanje ili milosrđe, kao osjetljivost ili nježnost.
Uz pojam rehem postoji i imenica rahamîm koja označava osjećaj smilovanja, a izvorno i mjesto iz kojega dolazi osjećaj (1 Kr 3,26). Imenica rahamîm izražava privrženost jednoga bića drugome, osjećaj nježnosti, sućuti, a prevedeno u jezik prakse može značiti i praštanje upravo iz tog osjećaja. Možda bi se moglo reći da je u tom pojmu sadržano sve ono što se naziva srce kao središte čovjekova bića u Bibliji. I ovaj pojam polazi ne samo u svome značenju nego također i u svojoj praktičnoj primjeni od onoga višega prema nižemu, od Boga prema čovjeku, od onoga koji je u boljem položaju u najširem smislu riječi prema drugome koji očekuje pomoć i zaštitu.
Tu je također i pojam hesed koji se prevodi kao: milosrđe, vjernost, ljubav, dobrota (Izl 15,13: „Milošću svojom vodio si ovaj narod, tobom otkupljen…“). Ovaj pojam u svome izvornome smislu uvijek pretpostavlja drugoga pa se stoga njegovo značenje može ispravno shvatiti samo kao odnos prema drugome, jer drugoga uključuje i uvažava. Hesed je vrijednost koja se ostvaruje u zajednici i u njoj dobiva svoje pravo značenje. Milosrđe, uostalom, pretpostavlja drugo biće, povezanost s tim bićem – i to ne samo onu izvornu, »nagonsku« povezanost, nego i onu koja proizlazi iz čovjekove volje ili htijenja.
U Novome zavjetu postoji cijeli niz pojmova koji označavaju zbilju Božjega i ljudskoga milosrđa, a usko su povezani s glagolom elēin – biti milosrdan, smilovati se. Iz tog je glagola izvedena i imenica eleos – milosrđe i eleēmosynē – milostinja, te pridjevi eleēmōn – milosrdan te pridjev oiktirmōn (Lk 6,36: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan«). U Novome zavjetu pojam milosrđe rabi se 27 puta, a samo za Boga se upotrebljava 14 puta, a za ljude 13 puta. Sve to leksički pokazuje da je milosrđe gotovo jednako razdijeljeno i na Boga i na ljude.
Božje se milosrđe u novozavjetnim tekstovima objavljuje kao motiv Božjega djela spasenja ljudi, osobito onih rubnih, ugroženih, odbačenih, grešnika. U Pavlovim spisima pojam milosrđe često se nalazi na početku njegovih poslanica u uvodnom pozdravu: milost, milosrđe i mir, čime je Pavao očito želio naglasiti važnost naznačenih vrijednosti za kršćansku zajednicu i njezine unutarnje odnose koji bi se trebali zasnivati upravo na Božjem i ljudskom milosrđu. U evanđeljima se mogu naći također i mjesta koja se odnose također i na ljudsko milosrđe (Mt 9,13; 12,7; 23,23). Navedena mjesta iz Matejeva evanđelja pojavljuju se u kontekstu rasprava između Isusa i farizeja u povezanosti s njegovim odnosom prema ljudima, prije svega grešnicima koji su općenito smatrani ljudima bez nade i otpisanima.
U tim raspravama Isus opravdava svoje djelovanje pozivajući se na Božje milosrđe i istodobno kritizira nedostatak milosrđa kod farizeja. S druge pak strane, farizeji se sablažnjavaju što se Isus druži i jede s carinicima i grešnicima (Mt 9,10–13). Braneći se od takvih optužbi, Isus ih upućuje na starozavjetnoga proroka Hošeu (Hoš 6,6): »Hajdete i naučite što znači: milosrđe hoću, a ne žrtve.« Isus isto tako odbija kritike koje su upućene njegovim učenicima koji subotom trgaju klasje i jedu: »I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive« (Mt 12,7).
Rasprave s farizejima ukazuju samo na to koliko je Isusu bilo stalo do milosrđa i koliko je ustrajavao na milosrđu kao ispravnom odnosu prema ljudima. Treba znati da su i carinici i grešnici bili isključeni i ostavljeni na rubu društva, a opet da su njegovi su učenici bili umorni i gladni. I jedni i drugi nalaze se u stanju slabosti i potrebi pomoći. Isus traži da se oni ne osude, nego da im se izađe u susret, da ih se razumije i, konačno, da im se pomogne. U tome je Isus svakako najbolji primjer kako postupiti prema onima u nevolji i kako prema takvima biti milosrdan.
Na taj način Isus pokazuje da u potpunosti stoji na putu svoga Oca, ali i da isto tako poziva i druge da se konkretno postave na taj put Božjega milosrđa. Za vršenje milosrđa je od bitne važnosti: ni u kojem slučaju ne biti ravnodušan prema bijednima, potrebitima, ljudima u bilo koje vrste nevolje, nego imati samilosti i empatije te im pružiti pomoć u njihovoj konkretnoj situaciji i prema vlastitim mogućnostima. Božje se milosrđe prvenstveno i najbolje pokazuje prema čovjeku grešniku, koji je nesposoban sam sebi pomoći i koji bi zbog toga mogao propasti. Bog, očito, ne postupa prema njemu po čovjekovim zaslugama, nego mu se smiluje, oprašta mu grijehe i u konačnici daruje mu spasenje.
- Lice Boga milosrđa u Starome zavjetu
Klasični tekst u Starome zavjetu koji se odnosi na lice Boga milosrđa nalazi se u Izl 34,6-7: „Jahve! Jahve! Bog milosrdan (’ēl rahûm) i milostiv (vehannûn), spor na srdžbu (’erek ’appajim), bogat ljubavlju i vjernošću (verab hesed ve’emet), iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup…“ Razvidno je iz teksta da je Bog nosivi stup svih drugih oznaka koje ističu i opisuju upravo ono što je vezano uz njegovo milosrđe i donose gotovo opisnu definiciju Boga kao onoga koji je milosrdan.
Bog se, istina, pokazuje i kao Bog koji je pravedan i ljubi pravo i pravdu, ali Božje milosrđe nadilazi – ne dokida – pravo i pravdu i integrira ih u novi svijet koji se u Starome zavjetu najavljuje za neko buduće vrijeme. Milosrđe uključuje također i strpljivost koju Bog pokazuje u odnosu prema grešnim ljudima. Na tragu tog iskustva Boga stoji i Hošeina knjiga: „Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe – neću više gnjevan dolaziti!“ (Hoš 11, 8-9). Hošea vidi kako se u Bogu, točnije u njegovu srcu, bore srdžba i ljubav te kako na kraju pobjeđuje ljubav, što onda otvara nadu za budućnost narodu. Narod koji je bio postao Nemila ponovno će, zahvaljujući Božjoj ljubavi i milosrđu, postati Mila u zaručničkom odnosu prema Bogu (usp. Hoš 2,17-25).
Postoji opće suglasje kod biblijskih teologa da je u poimanju praštanja i milosrđa u Starome zavjetu najdalje otišla Knjiga proroka Jone sa svojom dalekosežnom porukom. Cijela poruka navedene knjige kruži oko Jone, Gospodinova proroka, koji ni po cijenu života ne želi ići propovijedati obraćenje zakletim neprijateljima vlastitoga naroda Ninivljanima. To je osobito jasno izrečeno u 4,2 gdje Jona otvoreno priznaje da je razlog njegova bijega od Boga znanje da će se Bog smilovati čak i okrutnim Ninivljanima, što Jona ne bi nikako želio. Jona obrazlažući svoj bijeg od Boga milosrđa izjavljuje: „Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš, jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem (ljubavlju) i da se nad nesrećom (zlom) brzo sažališ.“ (Jon 4,2).
Tekst je istovjetan onome tekstu iz Izl 34,5-7), samo je kontekst posve drukčiji. Jona zapravo želi pobjeći od opraštajućega i milosrdnoga Boga kojega je iskusio u povijesti vlastitoga naroda samo zato jer ne bi želio imati posla s Bogom koji oprašta i smiluje i neprijateljima njegova naroda. Jona, uvrijeđen do smrti, prosvjeduje protiv opraštajućega i milosrdnoga Boga kakav su tu pokazuje. U svojoj jogunastoj ljutnji prorok priziva Boga osvete, krute pravde i posve nemilosrdnoga, naravno kad su posrijedi neprijatelji Izraela.
No ne samo da se Bog pokazuje kao Bog milosrdnoga lica i milostiva srca nego se i ljudi trebaju međusobno vladati kao što se ponaša i sam Gospodin i tražiti milosrđe i opraštanje od samoga Boga. U tom smislu u Psalmima odjekuju vapaji grešnih ljudi prema Bogu: »Smiluj mi se, Bože!«, ili pozivaju na zahvaljivanje Bogu koji uvijek iznova prašta ljudima, osobito onima koji se nalaze u nevolji i obraćaju njemu, a Bog se pokazuje kao zaštitnik siromaha, udovica, potlačenih, odbačenih i ugnjetavanih. „Gospod je milostiv i pun milosrđa, strpljiv i bogat ljubavlju! Gospod je dobrostiv svima, milosrdan svim svojim stvorovima“ (Ps 145,8-9).
Biblijsko je iskustvo također da Bog vidi nevolje, čuje vapaje i dolazi ljudima u pomoć. Na tom je tragu vrlo snažan tekst o Božjoj spasiteljskoj djelatnosti u Izl 3,7–8: »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu, nastavi Jahve, i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko.« Bog vidi, čuje i poznaje čovjekovu situaciju, što samo upućuje na blizinu Boga prema ljudima. Treba skrenuti pozornost da je Božja blizina uvijek blizina koja pomaže, oslobađa, spašava. Moći čuti nekoga, moći vidjeti nekoga, znači doista biti mu blizu i htjeti mu pomoći. Zato se Božje milosrđe u raznim biblijskim tekstovima uvijek iznova veže uz Božje spasiteljsko djelovanje. Prema enciklici Ivana Pavla II „Bogat milosrđem“ smije se zaključiti: „Čitavoj starozavjetnoj predaji o milosrđu Božjem Krist daje konačno značenje.“
Ono što je potrebno da učini grešnik jest ne dopustiti da mu otvrdne srce i da na taj način da ne bude u stanju prihvatiti Božji poziv. Prema biblijskom svjedočanstvu, Bog nikad ne želi smrti grešnika. To je temeljna poruka svih starozavjetnih tekstova. Na tragu te spoznaje može se tvrditi da je Bog uvijek spreman prihvatiti ruku čovjeka grešnika i čuti njegov vapaj za pomoć. To se može uočiti dobro iz brojnih psalama iz kojih odjekuju ljudski krikovi tražeći Božju blizinu. Iznenađuje kako su pojedinci osjetili Božju pomoć kao promjenu stanja i konkretno kao osobno spasenje. Uvijek se iznova čak i u Starome zavjetu pokazuje da je Božja ljubav veća od bilo kakva čovjekova grijeha i zla.
- Lice Božjeg milosrđa u Novome zavjetu
Cijeli Novi zavjet, u kojem se izdiže osoba i djelo Isusa Krista, obasjan je veličanstvenim svjetlom Boga milosrđa. Već sama činjenica da je Bog odlučio ući u ovaj svijet odozdo kao i svi drugi obični ljudi, živjeti običan ljudski život, govoriti čovjekovim jezikom, osjećati sve nedostatke ljudske egzistencije, uzeti na se čovjekove slabosti i zloće – zar to sve ne upućuje na milosrdno lice Boga Isusa Krista.
Bilo bi nemoguće bilo što reći o Isusu a ne vidjeti kako iza toga stoji milosrdno lice njegova i našega Boga. A čini se da je Pavao načelno opisao Isusovu poziciju u onom poznatom Himnu u Poslanici Filipljanima: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6-8). Zato će na ovome mjestu bili izdvojeno nekoliko najuočljivijih tekstova koji opisuju Božji odnos u Isusu kao nove odnose prema svijetu i čovjeku. Osobito Lukino evanđelje pruža obilje građe za prikaz lica Boga milosrđa.
Cijela plejada likova prolazi Lukinim evanđeljem i Isus ih ne odbija nego pomaže i na taj način mijenja i svijet i čovjeka. Isusu se obraćaju javni grešnici, bolesnici, muškarci i žene, ljudi s ruba društva i otpisani, mladi i stari – i traže od njega pomoć. U svom milosrđu i ljubavi Isus nikoga ne odbija: od onih koji su od njega zatražili pomoć nije otišao ni jedan a da je nije dobio. Zadivljujuće je s kakvim je suosjećanjem i strpljivošću Isus sve te ljude primao, razumijevao i konačno pomagao u njihovim svakovrsnim nevoljama.
Utjelovljujući Boga milosrđa u svakidašnju stvarnost Isus je pokazao da ima novi odnos prema čovjeku. Dok su pripadnici kumranske zajednice držali da su oni svijetli i čisti, neokaljani grijehom, a svi drugi da su nečisti, da su oni – kumranski stanovnici – „sinovi svjetla“, a ostali „sinovi tame“, dotle Isus razbija takvu paradigmu svojim riječima, a još više svojim djelovanjem. Za Isusa čovjek ima posebno mjesto i posebno značenje: čovjek je za Isusa, bez obzira kakav on bio iznad subote, iznad propisa, iznad žrtava – čovjek je vrijedan Božjega i ljudskoga milosrđa. Veličanstvena je njegova izjava da Bog daje da njegovo sunce sja i zlima i dobrima i da kiša pada i pravednima i nepravednima.
Osobito se snažno doima Isusov odnos prema ljudima s ruba društva. Na tom tragu stoji i Isusov susret sa Zakejom, carinikom iz Jerihovna. »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!« (Lk 19, 1-10).
Tu je svakako i Isusov susret sa ženom uhvaćenom u samome činu preljuba koju je Isus trebao javno osuditi. Isusov odgovor glasi: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti« (Iv 8,10-11). Na tom se tragu nalazi svakako i perikopa iz Lukina evanđelja (7,36-50), gdje se također radi o ženi koja je poznata kao javna grešnica ili bludnica. Za razliku od one žene u Ivanovu evanđelju, ova vjerojatno nije bila udana. No, po svome načinu života i ponašanja izazivala je zgražanje i osudu pobožnih Židova, koji su se nalazili u kući farizeja Šimuna, zajedno s Isusom.
Što želi reći ova perikopa? Želi istaknuti dobrotu i opraštanje kao vrijednosti koje Isus zastupa i prakticira, kao vrijednosti i obilježja Božjeg kraljevstva. I ova perikopa, kao i druge, sagrađena je na kontrastu i paraleliziranju različitih ponašanja i mišljenja. Na jednoj strani nalazi se farizej po imenu Šimun i, vjerojatno, još znatan broj drugih farizeja koji se kao uzvanici nalaze kod Šimuna. Ono što njih okuplja i što im je zajedničko jest izvršavanje Zakona. Oni, i u svojim očima i u očima drugih ljudi, izgledaju dobri, pobožni i pravedni.
Naspram njima postavljena je opet žena koja ni u svojim očima, ni u očima drugih nema nikakva ugleda i neke osobite vrijednosti. Smatrana je javnom grešnicom pa su je ljudi izbjegavali. Ona je za njih vrijedila kao potpuno izgubljena. Za farizeje je bila potpuno bezizgledan slučaj i osuđena na propast. Njoj se jednostavno nije moglo pomoći. Ona je definitivno bila izgubljena.
Dolazak žene s takvim značajkama u farizejevu kuću i susret s Isusom pokazuje s jedne strane Isusovu otvorenost prema ljudima s ruba društva, a s druge strane povjerenje tih ljudi u Isusa, jer su osjećali da Isusov nauk ali i Isusovo ponašanje imaju nešto bitno novo i da su drugačiji od onoga farizeja. Razlika između žene i farizeja pokazuje se kako u odnosu na Isusa, tako i u odnosu prema sebi i vlastitoj prošlosti. Dok su farizeji samouvjereni u svoju pravednost i ispravnost pred Bogom i ljudima, dotle je žena svjesna svoje grešnosti i pred Bogom i pred ljudima – i ona to i svojim djelima i svojim riječima javno priznaje. Dok je žena otvorena prema Bogu, dotle su farizeji zatvoreni u svoju umišljenost o vlastitoj veličini i pred ljudima i pred Bogom. Stoga su se sami isključivali iz mogućnosti Božjeg djelovanja.
Isus pojašnjava farizejima svoju metodu, ali isto tako i metodu Božjega kraljevstva. Isus značajno ističe kako opraštanje, dobrota i ljubav i milosrđe mogu proizvesti promjenu čovjeka, i te vrijednosti vode oproštenju grijeha i stvaraju pretpostavke za novu budućnosti. Ljubav omogućuje oproštenje, ali isto tako uzvraćena ljubav vodi opraštanju mnogih grijeha. Grijesi se zapravo opraštaju proporcionalno prema postojanju ljubavi. Zakon može više ili manje učinkovito sprečavati grijehe, a ljubav ih zapravo uništava. Božje kraljevstvo temelji se upravo na Božjoj dobroti, opraštanju i ljubavi koje uništavaju grijeh i stvaraju novo ozračje života. Tako i ovaj događaj nedvojbeno ukazuje kako za Isusa nije nitko izgubljen tko postane svjestan svoje izgubljenosti i koji se otvori prema Božjoj ljubavi.
Jedna od najljepših usporedbi zacijelo je ona kod Lk 15,11-32, koja je u sebi spojila dobrotu i praštanje kao ljubav. Sve se to očituje u jednom očevu činu, koji je u svojoj dobroti zbilja nenadmašiv. Zbog toga događaj o dobrom ocu i izgubljenom sinu odiše uistinu velikom snagom, jer, s jedne strane, potvrđuje Očevu dobrotu kao praštanje ljubavi, a, s druge strane, pokazuje sinovljevo stanje, koje postaje nemoguće bez očeve dobrote. Nenadmašna očeva ljubav otvara budućnost izgubljenom sinu.
Opisani događaj može se stoga promatrati iz dvostruke perspektive: perspektive oca i perspektive sinova. Iz perspektive oca događaj ukazuje poglavito na dobrohotno očevo ponašanje spram sinova, a iz perspektive sinova događaj više govori o različitim stavovima sinova prema Ocu, ali jednako tako i međusobno. Lik drugoga sina u ovoj usporedbi ima funkciju kontrastnog lika u kojem se s jedne strane oslikava dobrota oca a s druge ništa manje izgubljenost drugoga sina. Otac i sinovi čine čvrsti okvir priče.
Tumači usporedbe se uglavnom slažu kako je u njoj prvenstveno riječ o dobrom ocu, a istom u drugom planu govori se o izgubljenom sinu i problemima koji su s time vezani. Tijekom povijesti, međutim, nametnuta je interpretacija kako se prije svega radi o izgubljenom, rasipnom ili čak razbludnom sinu, a gotovo da je zaboravljen govor o dobrom ocu. Ipak, bez obzira na takvo “zaboravljanje”, središnji je lik dobri otac, koji na neshvatljiv način prihvaća sina, koji je otišao od njega, a s druge strane smiruje drugoga sina, koji je ostao s njime, opravdavajući takav svoj postupak kao neophodan.
U čemu je istinska veličina oca? Prije svega, u stalnoj očevoj širokogrudnosti koji pušta sina da ide od njega. On ga ni na koji način ne nagovara i ni ne prisiljava da ostane s njime, što bi se moglo očekivati. Štoviše, otac mu daje da uzme ono što misli da je njegovo i pušta ga da traži sreću i slobodu negdje drugdje izvan očeva doma. I dok otac čeka, sin neodgovorno živi i živeći tako ne samo da ne ostvaruje sreću i ne postiže željenu slobodu koje je očito mislio ostvariti, nego pada na razinu životinja, uviđajući na kraju što je sve imao kod oca, a što je svojom odlukom i odlaskom izgubio. I, konačno, odlučuje se vratiti ocu.
Zato što je čekao povratak sina, otac ga je mogao iz daleka ugledati. Otac nakon sinovljeva povratka prelazi iz stanja čekanja, iz stanja pasiva, u sveobuhvatnu akciju. Očeva akcija opisana je potresnim i snažnim riječima, koje su izražavale očevu ganutost. Potrčao je, ganuo se, pao mu oko vrata i izljubio ga bez ijedne rečenice prijekora. Naspram takve početne očeve akcije sin je jedva uspio izustiti jednu rečenicu.
Potom se očeva akcija nastavlja, ali sada preko drugih. On naređuje da se iznese najljepša haljina i da obuku sina, da mu stave prsten na ruku, čime ga priznaje svojim sinom, da ga obuju, te na kraju da zakolju ugojeno tele i prirede veliku gozbu i veselje. Uspoređujući očeve akcije i onu sinovljevu vidimo kako je otac neusporedivo aktivniji. Njegova je radost veća od sinovljeve, a bilo bi za očekivati da je obrnuto. Zahvaljujući takvoj očevoj užurbanoj aktivnosti sin biva ponovo prihvaćen u zajednicu s ocem bez ikakvih posljedica.
Problem drugoga sina pokazuje, međutim, kako on ne razumije oca i kako njegove postupke ne odobrava. Spram očeve širokogrudnosti kod njega izbija na površinu neshvatljiva uskogrudnost i ljubomora, spram očeve praštajuće ljubavi kod njega je na djelu sumnjiva i tanka ljudska pravda koja brine samo o samome sebi. Spram takvog sina, opet, otac je nemoćan. Njemu ostaje samo da ponavlja: Brat tvoj bijaše izgubljen i nađe se, mrtav i oživje. Očeva nemoć zapravo je nemoć ljubavi spram onih koji utjeruju tanku pravdu, jer je teško objasniti kako je pravda bez ljubavi veoma krhka i teško održiva.
Nije potrebno isticati kako je u liku dobrog oca prikazan Bog i njegov odnos prema ljudima. Iako čovjek može svojim vlastitim nepromišljenim djelima otpisati sama sebe, Bog nikada ne otpisuje čovjeka, nego, naprotiv, ostaje uvijek otvoren za njegov povratak. Bog je ljubav koja čeka, i kad vidi da mu se netko vraća, izlazi mu u susret, grli ga i prima. U tom smislu za Boga kao dobrog oca, koji ljubi i oprašta, nitko i nikada nije izgubljen, jer ga uporno traži njegova spasiteljska ljubav.
S tom prekrasnom usporedbom o dobrom ocu i izgubljenom sinu obilježja Božjeg kraljevstva dobivaju svoju puninu. Postaje, naime, jasno što je Božje kraljevstvo i u čemu je njegova novina s obzirom na ljudska kraljevstva i njihove ustaljene načine vladanja. Nema tu nikakva govora o prisili i nagovaranju da netko uđe u Božje kraljevstvo, nego postoji slobodna ponuda kao ponuda ljubavi, dobrote i opraštanja. Ta ponuda, ma koliko god mogla izgledati teoretska i apstraktna, ipak je duboko konkretna, jer se odnosi na konkretne ljude i njihove nevolje. Usto, ona traži također i slobodnu čovjekovu odluku.
- Milosrđe – princip djelovanja
Ako je Božje milosrđe izvorište ljudskoga milosrđa i ako je ono bitni čimbenik u međuljudskom ponašanju i praktičnom djelovanju, onda iz te činjenice proizlazi neminovna potreba prožimanja odnosa između Boga i ljudi i ljudi međusobno upravo svekolikim milosrđem. Ta bi spoznaja trebala na jednak način određivati i pastoralno djelovanje kršćanskih navjestitelja u školama i crkvama, kao i pokazivanje slike Boga čije je lice u Isusu na konkretan način bilo milosrdno, samilosno i blago.
Upravo na tragu takvih spoznaja papa Franjo u svojoj buli Lice milosrđa upozorava kršćane: »Milosrđe je temelj na kojemu počiva život Crkve: Cjelokupno njezino djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima, ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa« (br. 10). Papa jednostavno želi poručiti da je Crkva kao zajednica Božjega milosrđa u svojim odnosima „zaboravila“ na milosrđe, ali i na praštanje koje iz njega proizlazi. Papa zamjećuje da se milosrđe sve rjeđe susreće u kršćanskom djelovanju, ali i u navjestiteljskom propovijedanju. Papa Ivan Pavao II. bio je već ranije upozorio na važnost teme milosrđa u suvremenom svijetu u svojoj enciklici Dives in misericordia (Bogati milosrđem). Ovaj je papa jasno ukazao na nužnost njegova oživotvorenja u kršćanskom životu.
Sadašnji papa Franjo naglašava u svojoj buli da »Crkva ima zadatak naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe«. Ova je zadaća Crkve osobito važna u suvremenom svijetu jer na taj način ona pokazuje koliko je kao zajednica vjerodostojna. U ovoj godini milosrđa papa Franjo želi i očekuje da se Crkva kao Isusova zajednica vjere mnogostruko otvori onim najsiromašnijim ljudima i da u društvu bude njihov autentični glas. Na kraju papa upozorava na potrebu duhovnih djela milosrđa koja su ranije za vjeronaučnu funkciju bila kratko sročena: »Dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti« (br. 15).
Sve što je ovdje ukratko izneseno o milosrđu na temelju Pisma, kao i na temelju navedene bule pape Franje, koje je Božja i ljudska stvarnost, zorno ističe koliko je milosrđe potrebno u svakidašnjem životu ali i u međusobnim odnosima. Sve to želi posvijestiti današnjem čovjeku koliko je o milosrđu potrebno razmišljati, govoriti, propovijedati i, što je osobito važno, koliko je potrebno milosrđe ostvarivati. Što se tiče navjestitelja evanđelja, oni bi morali uvijek iznova promišljati kakvo je to doista autentično lice Boga kojega oni svakodnevno naviještaju i sebi i drugima. Je li to biblijsko milosrdno lice koje se očitovalo u Bogu kojega je navješćivao Isus Krist ili je to pak lice vlastite slike Boga koja je naslikana prema vlastitome biću i vlastitim uskim kriterijima i predodžbama, pa je s tog razloga Bog puno manji od njegove slike u biblijskim tekstovima?
Na kraju je potrebno upozoriti kako je u ovim vremenima punim svakovrsnih poteškoća, razočaranja, neizvjesnosti, beznađa, snažno izražene sebičnosti potrebno ponovno se vratiti Izvorištu zdravih odnosa – Bogu milosrđa, Bogu Isusa Krista, koji je bez ikakve dvojbe u svojoj dobroti i milosrđu nedostižno velik. Božja se veličina milosrđa najbolje vidi u činjenici da Bog daje da njegovo sunce sja i dobrima i zlima i da kiša pada i pravednima i nepravednima. To je Isusov put i put evanđelja. Na taj put evanđelja, ili još bolje povratka na put evanđelja, poziva i papa Franjo proglašavajući ovu godinu godinom Božjega i ljudskoga milosrđa i pokazivanja povećane empatije za ljude s ruba društva, za sve koji očekuju od Crkve, kao zajednice okupljene u Isusovo ime, toliko potrebnu riječ ohrabrenja i ispruženu ruku milosrđa i praštanja, koji bi željeli susresti Boga koji im ne bi bio utjerivač poreza i progonitelj njihovih propusta i pogrešaka, nego Boga koji bi ih htio razumjeti i bio spreman primiti ih u svoju zajednicu života, odnosno u kuću očinske ljubavi u kojoj ima mjesta i za jednoga i drugoga sina.
Zbog svega toga bilo i te kako potrebno i važno uvijek se iznova vraćati izvorima evanđelja, onome istinskome licu Boga objavljenome u Isusu Kristu, njegovoj ispruženoj ruci i njegovu srcu koje na vratima Kuće ljubavi strpljivo čeka svakoga čovjeka. I ova godina Božjega milosrđa poziva da se iznova iščitavaju, o njima razmišljaju i propovijedaju teme iz Lukina 15. poglavlja koje je jedan bibličar nazvao »evanđelje u evanđelju«. U tom je poglavlju iznesena doista Radosna vijest kao sažetak cjelokupnoga evanđelja. Poruka koja proizlazi iz triju usporedbi Lk 15 zacijelo je poruka života i poruka radosti. I život i radost imaju svoje izvorište i princip djelovanja u Očevoj ljubavi. I ljudsko milosrđe nalazi svoje opravdanje u veličanstvenome Božjem milosrđu.
prof. dr. sc. fra Božo Lujić