Sv. Ivan Krstitelj – „granit značaj koji i danas privlači“
1. Obično u liturgiji se ne slave rođendani svetaca, već dan njihove smrti za koju se veli da su tada „rođeni za nebo“. Ipak tri su iznimke u tome: Rođendan Isusa Krista, Božić, rođendan BDM (Mala Gospa) i rođendan zadnjeg proroka Starog zavjeta Ivana Krstitelja. Njega obično slikaju kao pustinjaka, u odjeći od devine kože, sa štapom u ruci i sandalama na nogama; posebice kako pokazuje na „Jaganjca Božjega“ koji oduzima grijehe svijeta. Kao Isusov preteča i potpunoma Božji čovjek on je pomagao ljudima u njihovim pitanjima i problemima, te pokazivao pravi put spasenja. Evanđelisti bilježe kako je bio „navjestitelj Božje srdžbe i pravde njegove“. Svoju riječ upućivao je raznim staležima. Ni pred kim nije imao straha. Koljena mu nisu klecala, a niti je glas podrhtavao. Kad je govorio o Božjoj pravednosti iz očiju mu je vatra sijevala, a iz usta plamen sukljao. A najčešće riječi koje su se čule bile su: sjekira, oganj, vatra, sječa, pravda, srdžba, čišćenje, krštenje, kajanje, ispovijedanje grijeha. Tako je uvjerljivo propovijedao da ga je i Herod volio slušati. A onda, znamo kako ga je upravo Herod dao „uhititi zbog Herodijade kojom se bio oženio“. Budući da mu je Ivan rekao da ne „smije imati žene brata svoga“, Herodijada ga mrzila i htjela ga je ubiti. Ali, nije mogla jer se Herod bojao Ivana znajući da je pravedan i svet, pa ga je štitio. I rado ga je slušao, veli Marko (Mk 6, 17 – 20).
Ivan je bio sin pustinje, čovjek čista zraka i širokih pogleda. Nakon što je sebe disciplinirao, pokušao je to učiniti i s farizejima i saducejima kojima je govorio: „Leglo gujinje. Tko vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe?! Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako stablo koje ne donosi dobrog roda siječe se i u oganj baca“ (Mt 3, 7-10). Vojnike je pozivao „neka ne čine nasilja“, a carinicima je dovikivao „da ne utjeruju više nego je određeno“. Ali, kad je prekorio Heroda, zagrizao je u opasnu jabuku. Iako ga je Herod rado slušao, ovaj put je poslušao je priležnicu Herodijadu koja je iz dna duše zamrzila Ivana onog dana kad je upozorio njezinog ljubavnika da ne smije imati ženu brata svojega. Tako je Ivana hrabrost dovela u zatvor.
2. No, Ivan nije bio trstika koju vjetar okreće kako hoće. Naprotiv, on je bio i ostao hrast kojem ni najjače oluje nije mogla nauditi. On ostaje vjeran Božjim načelima do kraja. Nije popustio ni pred Herodom i njegovom priležnicom Herodijadom. Granit značaj i karakter. Zato je Isusu bio drag, pa ga je obasuo pohvalama. Istina, Isus je pohvalio još neke, kao npr. Natanaela zbog iskrenosti, onu ženu grješnicu zbog iskazane pažnje, Kananku i stotnika zbog njihove ustrajne molitve, Petra zbog ispovijedanja vjere… Ali, Ivana je posebice pohvalio i rekao kako se „ovakav od žene rodio nije“. Ivan je to zaslužio pokorom, propovijedanjem i dosljednošću života.
Zbog takve načelnosti, hrabrosti Ivan je kroz stoljeća bio drag i blizak našem čovjeku vjerniku. Jer, koliki su „naši Ivani“ stradali samo zato jer nisu htjeli pogaziti svoje vjere, zanijekati svoje korijene i odreći se kršćanskih načela. Ivan im je u tome bio i nadahnuće i zaštitnik. A znamo kako nije ovdje bilo lako odhrvati se svim silnim zavođenjima i zastrašivanjima, pa je bilo, nažalost, onih koji su nasjeli zavodljivim udicama njihovih obećanja. Bogu hvala što je bilo puno onih koji su ostali uzgor, nepokolebivi i neustrašivi kad se radilo o vjernosti i idealima života. Zahvaljujući upravo takvima vjera i danas živi. Gdje bismo bili da nije bilo hrabrih i svjesnih ljudi u našoj prošlosti?! Stoljećima je Katolička Crkva bila na ispitu. Morala je voditi bitku za goli život i opstanak s moćnicima ovoga svijeta koji su je htjeli učiniti svojom sluškinjom: od rimskih kraljeva i cezara, do boljševičkih komesara. Sjetimo se samo vremena kad je naš veliki kardinal Stepinac poput stotine drugih svećenika bio zatvaran, suđen i mučen jer se nije htio odreći vjere, službe i istine.
3. Bilo nam je stoga drago i lijepo slušati svetog Ivana Pavla II. u Solinu 5. listopada 1998., kako okupljenim mladima i vjeroučiteljima govori o tom našem heroju, kojega je dan prije proglasio blaženima u Mariji Bistgrici: „Blaženi Alojzije Stepinac je službu naviještanja Evanđelja ispunio svojom patnjom za Crkvu, a poruku vjere zapečatio svojom smrću. Draža mu je bila tamnica negoli sloboda, i to samo zato kako bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okova kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja”. Kakva divna pohvala na račun blaženog Alojzija Stepinca. Poput one koju je Isus uputio na račun Ivana Krstitelja: „Što ste izišli gledati? Trstiku koju vjetar ljulja? Ili proroka? Da, i više nego proroka.. Zaista kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.” (Mt 11, 7-11).
Naše zborovanje večeras svetom Ivi u čast znak je naše ljubavi prema Božjem Jaganjcu Isusu Kristu komu je on pripravljao put. Ono je i znak naše zahvalnosti na daru Crkve koja je njegovo produljeno utjelovljenje. Ono je također izraz našeg poštovanja prema svetim sakramentima, posebice prema euharistiji koja je naš stup i tvrđava istine! Ona je naša hrana i naša popudbina koja nam pomaže da se ne izgubimo u sivoj sumaglici zavodljivih ideja i pred brojnim kušnjama sekularizma koji kuca i na naša vrata. Mi, večeras okupljeni oko svetoga Ivana ispovijedamo da nam je zakon Evanđelja prava i cjelovita mudrost života. To je vjera koju su prakticirali naši očevi kroz stoljeća i bili sigurni kako su sveci Božji miljenici, moćni zagovornici i dragi zaštitnici. U tom duhu mi ćemo s vjerom i večeras moliti: „Da se dostojiš svoju Crkvu ravnati i uzdržati, molimo te, usliši nas“!
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Relja, 24. lipnja 2016.