55. svećenički dan Zadarske nadbiskupije održan je u srijedu 1. lipnja u svetištu Gospe od Otoka u Solinu, odabranom za susret zadarskog prezbiterija jer je ove godine 40. obljetnica spomena na veličanstveni događaj kada je, 12. rujna 1976. godine, pred pralikom Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, koji sažimlje sjećanje na svu našu povijest, te postaje „Znakom vjernosti Naroda Hrvata“ koja se ne će ugasiti, nadbiskup zagrebački dr. Franjo Kuharić, izrazio i obnovio trinaest stoljetnu Vjernost svoga Hrvatskog Naroda Isusu po Mariji, te utvrdio pradjedovski zavjet pređa naših, Molitvom Velikog zavjeta. Na susretu se okupilo oko 60 svećenika.
Dolaskom u Gospino svetište srdačnom dobrodošlicom dočekali su nas župnik don Ranko Vidović, koji nas je ukratko upoznao sa Svetištem i župom, i župni vikar don Mislav Šaškor. Uslijedila je sv. Misa koju je predslavio o. Nadbiskup koji je u svojoj propovijedi naglasio važnost ovog Gospina svetišta za hrvatski narod. „Nalazimo se u Solinu u crkvi Gospe od Otoka u kojoj je pokopana kraljica Jelene, 8. listopada 976. To je dan kada mi u Zadru slavimo spomen svetoga Šime koji je na ulasku u jeruzalemski Hram primio Bogočovjeka Isusa Krista u svoje naručje. Tada je na ovu zemlju stiglo Sunce pravde koje će obasjati čitavi svijet. Dan kada je preminula kraljica Jelena je i dan Neovisnosti RH kada je nakon demokratskih izbora (1990.) Hrvatski Sabor donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH. Zračni napadi na Banske dvore s nakanom da se ubije Predsjednika Tuđmana i njegove bliže suradnike, ubrzalo se donošenje odluke o raskidu svih državnopravnih veza RH s tadašnjom Jugoslavijom. To se dogodilo upravo 8. listopada 1991. kada je i spomendan smrti hrvatske kraljice Jelene, koja je pokopana ovdje u Solinu, 8. listopada 976.
Kao žena kralja Mihajla Krešimira II., rodom iz zadarske obitelji Madijevaca, bila je vrlo omiljena u narodu i poznata kao Jelena Slavna. Nadgrobna ploča u ovoj crkvi najbolje govori kakva je to kraljica bila: Ona je za života bila majka kraljevstva, a onda postala majkom sirota i zaštitnicom udovica.
Ova je crkva važna i za našu nedavnu prošlost. Ovdje je, naime, prije 40 godina započeo devetgodišnji hod naše zahvalnosti za 13 stoljeća kršćanstva. A započeo je ovdje uz tisućitu obljetnicu kraljičine smrti (976.-1976.). Završio je nacionalnim euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici (NEK) 1984. Zbog toga Solin i Marija Bistrica imaju svoju znakovitost i veliku poruku i za ovo naše vrijeme. Kad je, naime, nakon “hrvatskog proljeća” 1971. zašutjela svaka slobodna riječ, Crkva se duboko sabrala, prikupila svoje snage i započela govoriti svojim provjerenim načinom. Pokrenute su sve crkvene snage da se narod osvijesti u samopoštovanju, u poznavanju svoje povijesti, svoga identiteta.
Trebalo je, dakle, sve učiniti da naši ljudi otkriju i prepoznaju korijene svoje kršćanske baštine i narodnog stabla. I započela su narodna okupljanja: Od Solina (1976.) gdje se razmišljalo o daru krštenja, na našem Jordanu kraj rijeke Jadra i crkve Gospe od otoka. Onda se krenulo prema Ninu (1979.) gdje se prisjetilo na papu Ivana VIII. koji je na “Spasovdan 879. podigao ruke prema nebu i blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod, i svu zemlju njegovu”. Vrhunac devetnice dogodio se na euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici 1984. kad se okupilo preko pola milijuna ljudi. Bilo je to mirotvorno “događanje naroda” koji nije tražio oružje, već prebirao zrnca krunice. S Marijom u znaku krunice i s krunicom mi smo prepoznali pravu snagu i osvojili slobodu.Zanimljivo je da uz blagdan sv. Šime, Dan neovisnosti i spomena hrvatske kraljice Jelene, kalendarski se spominjemo upravo toga dana i krunjena kralja Zvonimira 1075. Tada je papin izaslanik Gebizon predao novom hrvatskom kralju mač, žezlo i krunu, te papinsku zastavu kao znak njegove vjernosti i podložnosti Papi. A Zvonimir je učinio zavjernicu koju je potvrdio svojom prisegom: „Ja, Dmitar Zvonimir, s Božjom pomoći i darom apostolske stolice, bit ću vazda vjeran sv. Petru…, a poslanike Papine primat ću časno i čestito s njima postupati. Gajit ću pravdu, branit ću crkve, štititi siromahe, udovice i siročad. Priječit ću nedopuštene brakove i protiviti se prodaji ljudi. Tako mi Bog pomogao!“. U taj dan utkana je vjernosti naših ljudi Bogu, Crkvi, Papi i narodu svome. To je obilježilo trinaest stoljetni vrijednosni sustav koji je oblikovao našu povijest, jezik, kulturu i našu narodnu posebnost u zajedničkoj europskoj kršćanskoj uljudbenoj baštini.
Zato su hrvatski biskupi bili naumili, još davne 1941., spomenuti se te visoke obljetnice. Rat je spriječio tu proslavu, a komunističke vlasti nakon rata to su onemogućile nametnutim ideološkim i bezbožnim jednoumljem, progonom Crkve, ograničavanjem slobode da se očituje narodna pripadnost i javno svjedočenje kršćanskih vrijednosti. Zbog toga je plan obilježavanja 13.-stoljetne obljetnice bio hrabar i providencijalan čin kojega plodove još uvijek žanjemo. Za uspjeh toga pastoralnoga projekta zaslužni su tadašnji hrvatski biskupi koji su ga usvojili kao zajednički prioritetni program. A on je prije 40 godina ovdje započeo, te se postupno i dosljedno ostvarivao u složenim okolnostima komunističke vladavine.
U prigodi svoga drugog pastoralnog pohoda Hrvatskoj sveti Ivan Pavao II. je nakon one veličanstvene beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca stigao u Split. Sjećamo se kako je onog poslijepodneva, prije povratka u Vatikan, zaustavio se u ovom svetištu Gospe od Otoka. Svi smo se čudili zašto se tako dugo zadržao u molitvi pred Gospom. Na putu od Splita do Solina upitao je pokojnog mons. Jurića, što nam je to tako važno na ovom mjestu. Kad mu je mons. Jurić rekao da su tu u Gospinom hramu ostaci naše kraljice Jelene, sveti Ivan Pavao II. je sve razumio. I kao osobiti Marijin štovatelj rado je pjevao s okupljenom mladošću „Zdravo Djevo kraljice Hrvata“.
I mi se, braćo svećenici ovim hodočašćem priključujemo tisućama Marijinih štovatelja i molimo Gospu i svetog Ivana Pavla II. neka štite i brane kler naših dviju nadbiskupija i čitave Hrvatske. Upućujemo im danas i naše žarke molitve rvata“Hrza obitelji i Domovinu našu. Neka pomognu očevima i majkama biti vjerni u ljubavi, postojani u molitvi i gorljivi u djelima dobrotvornosti. Gospodine Isuse, koji si otkupio svijet, a čovjeku povjerio zemlju da njome upravlja, blagoslovi stanovnike zemlje Hrvatske. Pomozi i blagoslovi sve koji vode brigu o njezinom prosperitetu kako bi se u njoj ostvarivalo duhovno i materijalno blagostanje u prijateljstvu, bratstvu i ljubavi. Obdari sve odgovorne, kao i sve žitelje naše zemlje duhom istine i ljubavi kako bi ti vjerno služili i međusobno se bratski ljubili.“
Po završetku sv. Mise pridružio nam se dr. sc. don Slavko Kovačić, istaknut crkveni povjesničar, koji nas je kratko uveo u povijest Solina i važnosti svetišta Gospe od Otoka za našu nacionalnu i crkvenu povijest. U popodnevnim satima, u pratnji dr. sc. don Slavka Kovačića, istaknutog crkvenog povjesničara, obišli smo tvrđavu Klis. Tvrđava Klis, jedna od najistaknutijih utvrda na hrvatskom tlu, u prošlosti je zbog svog strateškog značaja imala istaknuti obrambeni položaj. Na ovom području prebiva ilirsko pleme Delmata već od II. stoljeća prije Krista, a prva vijest o kliškoj tvrđavi, sredinom X. stoljeća, odnosi se na zauzimanje rimske utvrde Kleisa od strane Avara i Slavena, čime su pospješili osvajanje grada Salone u prvoj polovici VII. stoljeća kada u ove krajeve doseljavaju Hrvati. Dva stoljeća kasnije Klis je već vladarski posjed i jedno od središta hrvatske države.
U ispravi kneza Trpimira iz 852. godine spominje se kao njegovo imanje-dvor, a postaje i sjedištem starohrvatske Primorske ili Kliške županije (Parathalassia). Krajem XI. stoljeća odumire hrvatska narodna dinastija i Klis dolazi pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva. Jedan od njih, Bela IV., jedno vrijeme je tu sklonio i svoju obitelj tijekom tatarske opsade 1242. godine.
Krajem XIII. stoljeća Klisom je zavladala najmoćnija hrvatska plemićka obitelj bribirskih knezova Šubića, a od 1335.g. grad je opet pod kraljevom zaštitom i upravom njegovih kaštelana.
Najburnije razdoblje kliške prošlosti nastaje početkom XVI. stoljeća u vrijeme najvećega prodora Turaka u hrvatske krajeve. Tada će istaknutu ulogu u njegovoj obrani imati Petar Kružić, kapetan i knez grada Klisa, koji je dva i pol desetljeća sa svojim uskocima odolijevao turskim napadima i opsadama. Njegovom pogibijom 12.ožujka 1537.g. Klis je pao u turske ruke čime je izgubljena najsnažnija hrvatska utvrda u Dalmaciji, a rijeka Jadro će 111 godina biti granicom između turskog Klisa (Kliški sandžak) i mletačkog Splita.
U jednom od pokušaja oslobađanja Klisa, Hrvati pod vodstvom splitskih plemića Ivana Albertija i Nikole Cindra su u travnju 1596.g. uspjeli na prepad zauzeti tvrđavu, ali su je Turci već koncem svibnja ponovno osvojili, porazivši pritom i generala Jurja Lenkovića koji je pritekao u pomoć braniteljima.
Tek 31.ožujka 1648.g. mletačka vojska pod vodstvom generala Leonarda Foscola, uz brojno sudjelovanje domaćeg puka, nakon desetodnevnih krvavih borbi, oslobađa Klis od Turaka te postiže najveći uspjeh tijekom Kandijskog rata. Kliško područje Mlečani uređuju kao posebnu vojno-administrativno područje kojim upravlja providur sa sjedištem u Klisu. Tvrđava Klis, potpuno obnovljena i znatno proširena, pod zastavom Republike Venecije ostaje sve do 1797.g. kada je preuzimaju Austrijanci, a od 1805.g.do 1813.g. nakratko Francuzi. Razdoblje druge austrijske uprave traje sve do konca I.svjetskog rata 1918.g., kada propašću Austrougarske monarhije, Klis, zajedno s ostatkom Hrvatske, dijeli sudbinu svih hrvatskih zemalja u granicama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca a potom Jugoslavije. Tijekom II.svjetskog rata, od travnja 1941.g. do listopada 1944.g., kliška tvrđava po posljednji put služi u vojne svrhe, uglavnom kao uporište talijanskih i njemačkih okupacijskih snaga, da bi konačno 1990.g. na njoj bio postavljen stijeg nezavisne države Republike Hrvatske.
Završivši razgled velebne tvrđave uputili smo se prema Manastirinama koje su najinteresantniji dio starokršćanske Salone. To je jedno od najvećih starokršćanskih groblja pod vedrim nebom (sub divo). Prije iskapanja, započetih prije stotinjak godina, tu su u vinogradima i među maslinama stršili ostaci zidova, a samo ime je upozoravalo da se radi o ostacima nekog samostana ili crkve. Od kolikog su značenja nalazi na ovom mjestu pokazuje i to da je tu 1894. godine započeo radom Prvi međunarodni kongres kršćanske arheologije. Iskapanja su pokazala da je tu u početku uz malo groblje bio i privatni posjed, koji je možda pripadao nekom kršćaninu, i zato je sv. Dujam nakon mučenja bio tu pokopan. Kršćani su vruće željeli da se ukopaju u blizini mučenika vjerujući u moć njihova zagovora.logije.
Zato se u kratko vrijeme ovdje razvilo prostrano kršćansko groblje, s grobovima svih vrsta: od onih najsiromašnijih od opeka do zidanih na svod, od sarkofaga do nadgrobnih kapelica. Promatramo li razmještaj kapelica lako uočavamo da su smještene oko nekog središta. To je središte očito grob mučenika sv. Dujma, koji se nalazi na jugoistočnom dijelu bazilike, oko kojeg se nalazi više sarkofaga salonitanskih biskupa. Najbliži je sarkofag biskupa Primusa, sinovca i nasljednika sv. Dujma. Do groba je kameni luminarij za svjetlo koje je gorjelo na grobu mučenika, a u zidu je i prozorčić (fenestella) kroz koji se gledalo u grob i stavljalo na nj rupce.
Groblje je, čini se, porušeno i opljačkano koncem IV. stoljeća, za provale Zapadnih Gota. Početkom V. stoljeća sagrađena je trobrodna bazilika, dužine 48 a širine 21 metar, u koju je uključen i grob mučenika. Gradili su je biskupi Gajan i Simferije, koji su također tu pokopani.
U srednjem dijelu je prostor za pjevače (schola cantorum), a predvorje (narteks) u kojem se još vidi jedan grob s grčkim natpisom, je dodan poslije. Na nadvratnom pragu stoji uklesan natpis: “Deus noster, propitius esto rei publicae Romanae” (Bože naš, milostiv budi rimskoj državi). Na početku VII. stoljeća bazilika je znatno oštećena i porušena. Kad je opasnost minula nije posve popravljena nego je od fragmenata porušene bazilike sagrađena mala crkva u koju su, pretpostavlja se, bile prenesene kosti mučenika iz grobišnih bazilika na Kapljuču i Marusincu jer su tada i one, zacijelo bile porušene. Tu se nastavilo štovanje salonitanskih mučenika sve do konačnog rušenja grada pa se ova crkva s pravom naziva “basilica martyrum”. Niti nakon konačnog rušenja Salone štovanje mučenika nije prestalo nego se nastavilo ne samo u obližnjem Splitu. Po odredbi pape Ivana IV. Dalmatinca, opat Martin prenio je u Rim dio kostiju mučenika, gdje je uz krstionicu lateranske bazilike sagrađen posebni oratorij za mučenike iz naših strana s njihovim likovima u krasnom mozaiku. Tako su im pouzdano sačuvana i imena i njihova zanimanja.
Groblje na Manastirinama nije još potpuno istraženo. Do sada je pronađeno oko tisuću sarkofaga i grobnica svake vrste, te oko 370 natpisa, od kojih neki zaslužuju posebnu pažnju. Tako oni pobožnih žena Honorije i Marcele govore o želji za ukapanjem što bliže grobu mučenika. Drugi svjedoče o snazi i veličini kršćanskog morala u vrijeme kad Rimsko carstvo trune u nemoralu. Natpis na sarkofagu Flavija Terencija i žene mu Flavije Talasije govori o njihovoj bračnoj vjernosti i čistoći, možda po uzoru na Bl. Djevicu Mariju i sv. Josipa. Grob stolatae feminae pokazuje da su kršćanke svojim životom uzornih žena i majki zasluživale i carsko odlikovanje. Sarkofag opatice Ivane otkriva kako je ona pobjegla iz Sirmiuma pred Avarima, došla u Salonu i tu umrla 614. godine. To je posljednji od poznatih datiranih natpisa prije propasti Salone. Uz spomenute, poznati su i sarkofazi s likom Dobrog Pastira, onaj s prikazom prijelaza Izraelaca preko Crvenog mora, i drugi s likovima Hipolita i Fedre. Dio natpisa i sarkofaga je pohranjen u Arheološkom muzeju u Splitu. Uz groblje još valja spomenuti i jednu kapelu, posvećenu svetom Dujmu i svetom Anastaziju, u dijelu groblja koji je najprije otkriven, te grob don Frane Bulića, velikog istraživača starokršćanske i starohrvatske salonitanske baštine. Don Frane je dao sebi sagraditi grob u obliku sarkofaga i u njega urezati dijelove nekoliko kršćanskih epitafa, s groba jednog mladića pokopanog u predvorju bazilike na Manastirinama, i s groba svećenika Ivana koji za sebe kaže da je “grešan i nedostojan svećenik” koji ovdje počiva “čuvajući časne pragove svetih”.
