ISPRAĆAJ DON JOSIPA KERA

      U utorak 29. ožujka 2016, u župnoj crkvi Velike Gospe održan je posljedni ispraćaj zadarkog svećenika i sestrunjskog župnika don Jose Kera, koji je preminuo na Veliku Subotu, u 82. godini života i 53. godini svećeništva, u Općoj bolnici Zadar zbog posljedica moždanog udara. Sv. Misu i obred ukopa predvodio je zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, u zajedništvu sa šesdesetak svećenika pristiglih iz raznih biskupija Lijepe naše, od Istre do Dubrovnika. Župna crkva bila je premala kako bi primila sve ono mnoštvo koje je došlo iskazati posljednju hvalu pokojnom don Josi za sve što je učinio u svom svećeničkom životu neumorno služeći i donoseći Krista po cijeloj zadarskoj nadbiskupiji, a i šire. Moglo se čuti od domaćih mještana, kako ovakvog velikog i veličanstvenog sprovoda nije bilo od sprovoda pok. Franka Lisice, poginulog bibinjskog branitelja. U svojoj kratkoj, ali homiliji punoj sjećanja na suživot s pokojnim don Josom, o. Nadbiskup je rekao: „ I mi bismo mogli parafrazirati riječi biblijskih tekstova koje smo maloprije čuli pa reći ”pouzdano neka znade svaki dom u Bibinjama da je njihov sumještanin svećenik don Joso Kero zadnjeg dana u tjednu, na Veliku Subotu, 26. ožujka ove godine, blago usnuo u Gospodinu”. Ovom euharistijskom gozbom mi se liturgijski opraštamo od našega brata, svećenika don Jose Kere, sina pokojnog Šime i pokojne Stane rođene Šimunić. Don Joso je kao što znate preminuo je u Općoj bolnici u Zadru, u 82. godini života i 53. godini svećeništva. Iskreni izrazi suosjećanja njegovoj rodbini i rodnoj župi, vjernicima kojima je dosada služio (a opsluživao je 15 župa u našoj nadbiskupiji), braći svećenicima, kao i stanovnicima i djelatnicima u Svećeničkom domu gdje je proveo nekoliko zadnjih godina života. O njegovoj biografiji i pastoralnom djelovanju govorit će upravitelj doma, mr. don Zdravko Katuša.

I mi smo tijekom korizme, posebice u Velikom tjednu imali prigode pratiti kako mala skupina Isusovih učenika proživljava tužne časove straha i razočaranja. Za njih su noć Velikoga Petka i subotnji dan bili neobično turobni i bez perspektive. U ove pak pouskrsne dane pratimo kako učenici u strahu od Židova zaključani u dvorani Posljednje večere još uvijek zdvajaju, a Židovi osiguravaju grob sa stražom da ne bi slučajno tkogod od njegovih došao i ukrao ga, pa onda kazao da je uskrsnuo. Kakva besmislica: vidjeli su kako umire u bolovima, proboli su mu srce kako bi se uvjerili da je doista preminuo. A sada postavljaju stražu. Uskrsnuli tako ponovno zadaje muke i probleme svojim neprijateljima, a budi nadu svojim prijateljima, veseli njihova srca i pokazuje svoju božansku moć. A znamo kako su mu pod križem dobacivali: “Ako si Sin Božji siđi pa ćemo ti vjerovati”.

Isus je, doista, pokazao da je Sin Božji. Ali, ne na zahtjev Židova, već kad je sam htio. Izvojevanom pobjedom nad smrću i grijehom on je postao središte i raskrižje ljudske povijesti, njezin smisao i njezino otkupljenje. Zbog toga ovih dana slušamo uskrsne pjesme, izričemo uskrsne čestitke i dobro želje. Jer, Isusovo uskrsnuće blagdan je života, radosti, optimizma i nade. To je posebice jasno i razgovijetno obrazložio apostol Pavao kad je napisao svojim Korinćanima: ”Da Isus nije uskrsnuo, uzaludna bi bila naša vjera, neosnovano naše ufanje, a bezizgledna naša nada” (1 Kor 15, 31). Tu je vjeru i naš pokojni don Joso navješćivao diljem ove naše nadbiskupije u 15 povjeravanih mu župa. A zadnja je bila župa sv. Petra i Pavla na Sestrunju skupa sa susjednim otočićem Rivnjem gdje sam ga par puta pohodio. Tamo je krenuo na svoje posljednje putovanje, na blagdan svetog Josipa navečer. U noći je dobio jači moždani udar od kojeg se više nije probudio.

Na blagdan svetog Josipa ujutro smo koncelebrirali svetu misu, skupa doručkovali i toga dana i skupa objedovali. Budući da se često spominjao, kako je mons. Pavu Keru kad je odlučio poći u sjemenište, dopratio na magarcu do Zadra u Arbanasima, na koncu ručka darovana mu je slika na kojoj je umjetnik prikazao tovara spremna za putovanje. Vidno obradovan tim darom rekao je sestri Tihomiri neka je čuva dok se on ne vrati s otoka, pa će onda potražiti mjesto gdje je izvjesiti u sobi. Nažalost on se na Cvjetnicu vratio u nesvjesnom stanju u Opću bolnicu iz kojeg se više nije budio. Zahvalni smo našem dragom bratu Josi što je strpljivo i s optimizmom nosio životne teškoće i više godina hrvao se s opakom bolešću, hrabro na ”bibinjski način”. Posebice smo mu zahvalni što vjerom pokazivao poput Joba ”da zna dobro kako njegov Izbavitelj živi”. A prirođenim ljudstvom finim manirama ”običnog paroka” širio je nadu i optimizam, pa stekao prijatelje od Istre, Zagorja i ravne Slavonije, do Kotora, Hercegovine i Bosne ponosne.

A to je naučio u euharistijskoj školi Isusa Krista koji ga je od utrobe majke Stane pozvao i polaganjem ruku nadbiskupa Garkovića osposobio i ovlastio da propovijeda, dijeli svete Tajne i odgaja narod Božji, što je on kroz 53 godine zauzeto i s ljubavlju činio. I rekli bismo svjetovnim rječnikom kako je svoj ovozemni život završio ”na radnom zadatku” u posljednjoj župi na Sestrunju. Istina, vjernici toga dana nisu čuli njegove homilije. Ali, ovaj današnji ispraćaj njegova je posljednja ovozemna propovijed na kojoj mu također od srca zahvaljujemo. On je pedeset i tri godine lomio kruh nebeski, hranio ljude riječju i svetim sakramentima, posebice euharistijom koja sadrži “Svetoga nad svetima”. Euharistija je, naime, središte obiteljskog, župnog, biskupijskog, crkvenog i narodnog života. Ona je sakrament kršćanskog jedinstva. U slavlju svete mise Crkva izgleda savršeno jedna. Novo mesijansko pokoljenje ispovijeda da je Isus ”kruh naš koji je s neba sišao” (Iv 6, 50). “Ne shvaćamo, ne gledamo, al’  po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu!” O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove; duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave.

Zahvalni smo don Josi što je Riječ Božju naviještao i kruh nebeski s vjerom lomio, zajednicu Božjeg naroda oko stola Gospodnjeg okupljao gdje je s njima pjevao i molio, slušao i razmatrao. Nedostajat ćeš nam, dragi Josi. Nedostajat ćeš kleru naše nadbiskupije, svećenicima i časnim sestrama u Svećeničkom domu kojima u tvoje ime iskrena zahvala za brigu i ljubav koju pokazuju prema starim svećenicima. Nedostajat ćeš posebice meni koga si umio prijateljski zadirkivati, pitati i problematizirati. Ali, nadasve bratskom i sinovskom ljubavlju voljeti i poštivati. Hvala ti na tom svjedočanstvu pažnje koju nisi mogao skriti. Posebice hvala ti na ovoj tvojoj posljednjoj propovijedi kojom nas učvršćuješ u vjeri da se ”vjernima život mijenja, a ne oduzima”. Pred tajnom života i smrti, u kontekstu žrtve Novoga Saveza koju prikazujemo za pokoj tvoje plemenite duše, mi ćemo skupa s tobom u vjeri ponavljati: ”Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo!”“

Nakon sv. Mise, don Zdravko Katuša, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru, u kojem je pokojni don Joso posljednih godina živio, iznio je kratki životopis pokojnog don Jose Kera, a potom se uputila procesija na mjesno groblje Sasavac, gdje je izvršen ukop.