„U povijesti Crkve, Bogu posvećene osobe nisu se bojale biti kritička svijest društva, jer su znali da se u ime Isusovo ne mogu ni s kim praviti kompromisi. I u ovom povijesnom kairosu i izazovnom vremenu opće pomutnje i ludovanja, očekuje se da Bogu posvećene osobe stanu uz program Isusovog govora na Gori i odupru se silnim stupicama i zavođenjima svijeta. Crkva očekuje da oni svetački i hrabro utjelove evanđeosku poruku i ne prestaju zahvalno klicati za silna djela koja im učini Gospodin“ poručio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić u propovijedi svečanog misnog slavlja koje je povodom Dana posvećenog života predvodio u crkvi sv. Marije u Zadru u nedjelju 31. siječnja.
Misa je okupila redovnice i redovnike djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji, koji “svojim posvećenjem ostvaruju Isusov program, svojom vjernošću uvećavaju sjaj Evanđelja, žrtvom i ljubavlju objavljuju milosrdno lice Očevo, a zajedništvom svog bratskog života najavljuju novo društvo Duha Svetoga“. Svako zvanje, pa i Bogu posvećeno, dar je neba, ali i uzdarje ljudskog srca i ostvaruje se svakog dana, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da se procjena nečijeg ‘uspjeha’ u duhovnom zvanju mjeri prema stupnju usvajanja vrednota.
“Pojedinac je usvojio vrednote kad ih razumom spoznaje, srcem prihvaća i u život provodi, po njima živi. Spoznaja, prihvaćanje i život po vrednotama teoretski izgleda jednostavno. No u praksi to nije tako. Može netko biti poslušan, jer vjeruje u vrednotu zavjeta poslušnosti. Ali, on to može činiti i od straha pred kaznom (Ne poslušam li, jao, dobit ću premještaj). Može se čovjek posvetiti liturgiji kako bi uronio u mistiku i susreo Boga u duši. No, on to može raditi kako bi zadovoljio potrebu ‘ovisnosti’ o nekom mjestu ili skupini” upozorio je mons. Puljić, smatrajući da se živi u zajednici kako bi se ostvarilo vrednote i karizme određenog nadahnuća. Ali, nekima je zajednica samo ‘tihi kutak’ povratka u majčino krilo kako bi izmakli vanjskim nemirima. „Može netko biti uz narod da bi svjedočio Krista. Ali to netko može raditi kako bi postao ‘narodnim čovjekom’ kojeg ljudi vide, slave i o njemu pričaju. Bilo bi zanimljivo ustanoviti koliki je stupanj pastirske motivacije, a koliko osobne dopadljivosti kod nekih pojedinaca koji se u apostolatu ‘raskidaše’.
Važno je znati da takav stil života vrši utjecaj na ponašanje. Jer, nije se dogodila interiorizacija (usvajanje vrjednota), već subjektivizacija prema kojoj on sve tumači po svoju“ istaknuo je nadbiskup Puljić, dodavši da je Juda primjer čovjeka koji je tri godine boravio u Isusovoj bogosloviji, ali je ostao pri svojoj. Nije se htio mijenjati, dapače, htio je Isusa navesti da radi po njegovom. „Umjesto divnog apostolskog lika, dobili smo apostatu, jer je podlegao kušnjama duha i vlastite pameti.
Nasuprot njemu, povijest pruža plejadu Božjih velikana koji su poput apostola i njihovih učenika slijedili nadahnuća Duha Svetoga i po njima živjeli: sv. Antun opat, utemeljitelj istočnog monaštva (4. st.), sv. Benedikt, utemeljitelj zapadnog monaštva (6. st.), sv. Franjo i Dominik (13. st.), sv. Ignacije Lojolski (16. st.), sv. Vinko i sv. Luisa (17. st.), sv. Ivan Bosco, sv. Marija De Mattias, bl. Marija Terezija van den Bosch, služenica Božja Franziska Lechner i sv. Arnold Janssen (19. st.), bl. Marija Propetog Isusa (20. st.). Svi oni sebe su mijenjali i pomagali tisućama sljedbenika ostvariti nešto od Isusovog programa“ naglasio je zadarski nadbiskup.
Nadbiskup je potaknuo prisutne da se zapitaju kako oni ostvaruju karizme utemeljitelja, nosi li ih još uvijek žar i zanos onih koje nastoje slijediti, osjećaju li u svom hodu Jeremijine riječi da ih je Gospodin poznavao, oblikovao i posvetio još u krilu majke. Upozorio je i da čovjek može podleći kušnjama psihe. Kao biće u odnosu s drugima, u napasti je drugoga ne tretirati kao osobu, nego kao predmet. Od brojnih kušnji tog međuodnosa i komunikacije, mons. Puljić je upozorio na trač „koji nas okužuje i okružuje poput atmosfere.
U duhu one Pavlove o sveprisutnom Gospodinu, moglo bi se reći: U traču živimo, mičemo se i jesmo. On nas ispunja i prožima te kao svaki lažni surogat nagriza i rastače. Tračar zlurado i nemilosrdno razgolićuje bližnjega. Kako to da se takvim razgovorom služe i osobe pozvane na bogatiji duhovni život i humanije odnose s drugima? Zašto se ljudi uopće služe takvim načinom komuniciranja“ upitao je mons. Puljić, istaknuvši da su takvi ljudi duhovno prazni, zaraženi zavišću i zluradošću. „Zbog toga oni požudno ‘žderu i preživaju’ otpatke života bližnjih, a sivilo i pustoš svojih doživljaja draškaju ulomcima i krhotinama tuđeg života. Oni ‘njuškaju’ da vjetar štogod donese preko susjedova plota. Stvarna pozadina toga je zavist i zluradost zbog koje ne može gledati tuđe uspjehe i sreću, pa mu trač služi kao najjeftinija tableta za smirenje. Time spušta bližnjega na svoju razinu i tako ublažuje nepodnošljive osjećaje zavisti koja ga progoni“ upozorio je mons. Puljić, podsjetivši da je Krist upozorio da ćemo odgovarati za svaku suvišnu riječ.
„Na kraju Godine posvećenog života i na početku Godine milosrđa dobro je osvrnuti se na patologiju trača i negativnih informacija. Uzrocima takvih duševnih smetnja, frustracija i stagnacije potrebni su lijekovi. O njima je govorio papa Franjo u okružnici Lice milosrđa. Oprosničko hodočašće na koje je pozvao da ga učinimo započinje odlukom ne suditi, tračati i osuđivati“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da su u zatrovanom okruženju, vremenu moralne pomutnje i nereda, ljudima putokaz Bogu posvećene osobe koje će upozoriti na hijerarhiju vrednota te svi koji svojim radikalnim opredjeljenjem dodiruju izvore jasnoće i svetosti.
Redovnici su za vrijeme mise obnovili svoju vjernost po zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti. Mons. Puljić je sve potaknuo da u zahvalnosti Bogu za dar koji su primili, u zahvalu uključe i svoju baku, majku, čiju je vjeru kao zalog Timotejeve bio istaknuo i apostol Pavao, kao i sve druge osobe kojima duguju dar vjere.
Ines Grbić
