Stjepan I., papa i mučenik
(Čitanja: Mudr 3, 1-9; 2 Pt 3, 8-14; Mt 14, 22-36)
1. ”Lađa se bila otisla od kraja i bila je šibana valovima” piše danas Matej u evanđelju i dodaje kako ”bijaše protivan vjetar” (Mt 14, 24). Tako on opisuje stanje na Tiberijadskom jezeru po kojem plo¬vi mala lađa ”šibana valovima i protivnim vjetrovima”. Nikakvo čudo što su apostoli u strahu. Nama uz more ova slika o uplašenim apostolima posve je jasna. Nigdje se, naime, čovjek ne osjeća tako nemoćan kao kad se nađe na uzburkanoj pučini mora gdje valovi bjesne, a dubina mora i širina bez kraja prijeti strahom i neizvjesnošću. U takvom stanju živci popuštaju, narav se buni, a hrabrosti nestaje. Preostaje jedino nagonska borba za životom i žarka želja čim prije dokopati se mirne luke.
Stari su pisci govorili i pisali kako je oluja na moru slika povijesti Crkve i kršćana u njoj. Već preko dvije tisuće godina plovi Kristova lađa-Crkva koju šibaju valovi sa svih strana. More kojim plovi nije nikad mirno. A vjetar je često protivan i jak. Kad se Isus opraštao od svojih učenika na Posljednjoj večeri, najavio im je kako će u ”svijetu imati puno muke” i potakao ih neka ”budu hrabri jer on je pobijedio svijet” (Iv 16, 33). Kroz svoju dugu povijest Crkva je uvijek imala (i imat će) svoju muku u svijetu; imat će puno progonitelja i neprijatelja. No, to je si¬guran znak da je ona Kristova, te da se njezini članovi ne trebaju bojati nevremena i oluja. Jer, Krist je kormilar na lađi, pa se njezini protivnici ne mogu nadati da će lađa potonuti. Gospodin je, naime, jači od svih tih nevolja. On je gospodar i vjetra i mora. On upravlja lađom naše Crkve i našega života i na olujnoj pučini mora.
2. Papa Stjepan I., zaštitnik ove trootočke biskupije, u svom kratkom pontifikatu od tri godine osjetio je na vlastitoj koži što znače valovi izvana i vjetrovi iznutra. U njegovo vrijeme, kao uostalom u vrijeme prvih nekoliko stoljeća Crkva je bila izložena velikim progonima izvana, ali i brojnim herezama i sukobima iznutra. Isus joj je to i najavio jer je u svojoj božanskoj prodornosti vidio mnoštvo onih koji će istinu primati polovično. Vidio i one koji će pod “firmom istine” širiti laži i zavođenja, kao i one koji će istinu okretati na svoju. Ali, vidio je i one koji će proslaviti Isusovo ime vjernim služenjem i slavnim mučeništvom poput današnjeg sveca, pape Stjepana.
Isus, naime, nije obećao Crkvi sigurnost i zaštitu od poteškoća i problema. Ali, obećao je svoju potporu i pomoć. Dapače, sagradio je Crkvu na stijeni koju ni vrata paklena neće nadvladati, jer On je s njome u sve dane do svršetka svijeta. Crkva je stoga uspješno brodila i nije se bojala ni napada izvana, a niti razdornih sila iznutra. A nju je kroz stoljeća pogađalo unutarnje rastakanje i izvanjsko ugrožavanje. Udaralo se nemilosrdno po njezinoj strukturi i obaralo na hijerarhiju i na sve što u njoj predstavljalo red: Na dogmu, zakon, zapovijed, pravila i propise. Bilo je trenutaka kad se Crkvu htjelo desakralizirati i posvjetovnjačiti; zanijekati joj njezin nadnaravni karakter i nadzemaljski autoritet. Ili, učiniti da bude udruga za rješavanje socijalnih pitanja, u službi zemaljskog progresa i materijalnog blagostanja ljudi. Hvala Bogu da tome nije podlegla, nego se ravnala prema zakonima mudrosti koju nam Božja Riječ nudi i predaje.
3. Upravo u prvom čitanju iz Mudrosti čuli smo kako su ”duše pravednika u ruci Božjoj”, te kako su ”za malo muke zadobili dobra velika”. Kada pisac govori o mudrosti, on želi istaknuti kako je važno imati tu mudrost života po kojoj znamo zašto živjeti, mučiti se i vjerovati. Ako toga nema, čovjek izgleda kao “lutajući bez puta, kao tragajući bez cilja i kao umirući bez utjehe” (Pegy). Neki takvo stanje duha slikovito opisuju kao “šizofreni” raskola manjih ili većih razmjera na razini društva, obitelji, stranke i poduzeća. A to često prati i “masovno ludilo” koje podržavaju medijski manipulatori javnoga mnijenja. Posljedice pak svega toga jest “mentalna anarhija” po kojoj čovjek nije kadar sâm zaključivati. Zbog toga čezne za Orwellovim ”Velikim bratom” koji će bdjeti nad svime što se zbiva, te umjesto njega misliti i zaključivati (The big brother is watching over You).
Ova “mentalna anarhija” u kombinaciji s “masovnim ludilom” očitovala se posebice u ideologijama i zabludama XIX i XX. stoljeća koje su gradile svijet bez Božje mudrosti, pa ostavile razorne tragove u naučavanju i u ponašanju. Plodove tih ideologija još i danas žanjemo, a to su pozitivizam, liberalizam, fašizam i komunizam. Pozitivizam je naučavao i vjerovao kako će samo ”znanje spasiti čovjeka”. Stoga je smatrao da su inžinjeri, tehničari i učenjaci najpozvaniji i zapravo jedini kadri unaprjeđivati čovjeka i društvo. Druga zabluda i ideologija liberalizma stavila je naglasak na posjedovanje i imanje. Na tim principima građena je zapadna civilizacija koja danas proživljava krizu velikih razmjera. Fašizam poznat po rasnim zakonima i strašnim stradanjima u ime tih zakona na sreću nije dugo trajao. No, najopasnija ideologija, koja je pokupila ono što je najnegativnije u pozitivizmu i liberalizmu, bio je komunizam. On je desetljećima, ne samo gradio svijet i društvo bez Boga, već učio, zavodio i indoktrinirao milijunske mase ljudi.
4. Praktični ishod ideoloških odvođenja ljudi od Boga iz XIX i XX. stoljeća baštinimo i danas u posljedicama nenormalnog ponašanja, kao i u devijacijama ophođenja i prosuđivanja. Osjećamo, naime, kako se izokreće skala vrjednota i stvara neprirodno ozračje društvenih zala, s prilično naglašenim nemoralnim i nenormalnim standardima koje se onda prikazuje “normalnima”. U takvom “ozračju” napr. postaje normalno “stjecati bogatstvo bez rada”, promicati znanost bez čovječnosti, poticati trgovinu bez morala i savjesti, te voditi politiku bez principa. A da ne govorimo o devijacijama i nastranostima obiteljskog i seksualnog života. Nestaje ”mudrosti usred puka koja pobuđuje divljenje”, piše stari Sirah. Umukoše i zanijemiše učitelji i proroci dobrote, žrtve i poštenja. A na njihovo mjesto uspeše se zavodnici i lažni širitelji ovozemaljskog mesijanizma bez Boga i bez Božje mudrosti.
No, usprkos obećanog raja na zemlji i boljeg društva i života, spomenute ideologije učinile su čovjeka “razjarenom zvijeri” (Bernanos), koja bez milosrđa uništava okoliš i stvara takozvani “napredni svijet” u kojem čovjek neće moći živjeti. “Moći će živjeti, ali uz uvjet da bude manje čovjek”, veli Bernanos. Eto, zbog čega nam je potrebno vraćati se Bogu Stvoritelju i čuti njegove mudre upute i upozorenja. U tom vidu i knjiga Mudrosti potiče nas da ne budemo ”lutalice bez puta i tražitelji bez cilja”. A evanđelje o Petru i apostolima na uzburkanom moru donosi Isusove utješne riječi: ”Hrabro samo. Ja sam s vama, ne bojte se”.
5. Kad slavimo blagdane svetaca i mučenika, mi se pitamo koja je njihova uloga danas? Što oni poručuju suvremenom čovjeku-vjerniku na početku 21. stoljeća? Posebice pak što nam poručuju mučenici iz prvih kršćanskih vremena, poput pape Stjepana? Zanima nas osobito gdje su se oni nadahnjivali pa su mogli odoljeti stupicama zavođenja i progona, kako u trećem tako i u dvadesetom stoljeću? I naša je domaća Crkva kao i papa Stjepan bila je suočena s udarima jakih valova izvana i zavodljivih i opasnih vjetrova iznutra. Zato je uvijek aktualna ona prastara molitva što su je vjekovima molili naši očevi i pradjedovi: Da se udostojiš svoju Crkvu ravnati i uzdržati, molimo te, usliši nas! Gdje bismo mi danas bili da nije bilo duha svetog Stjepana među našim biskupima, svećenicima i vjernicima?! S posebnom radošću danas se sjećamo onog nezaboravnog 3. listopada 1998. kad je sveti Ivan Pavao II. proglasio blaženim našeg mučenika iz XX. stoljeća, kardinala Alojzija Stepinca komu se rado utječemo u našim potrebama, na njegov grob hodočastimo i molimo njegov zagovor i pomoć.
Jer, štujući svece, mi priznajemo kako nam je zakon Evanđelja jedina i cjelovita mudrost života koja nam pomaže da se opredijelimo za one neprolazne i vječne vrijednosti. ”Jer sveti Stjepan mučenik, našeg je grada zaštitinik”. Narod koji štuje svece i mučenike, kršćanski je narod koji se time ponosi i ne boji se ni smrti, ni nasilja. On se time pribraja onoj velikoj pobjedničkoj zajednici općinstva svetih koji se pred uskrslim Jaganjcem klanjaju i pjevaju: Svet, svet i presvet! Kultom svetaca, naime, najlakše se otklanjaju sva moderna zavođenja ljudi: od pozitivizma, ateizma i manipulacije do liberalizma, relativizma i svih drugih ”izama” i zastranjenja. To je zapravo aklamacija onom milosnom i evanđeoskom kršćanstvu koje su ispovijedali i prakticirali naši očevi kroz stoljeća jer su bili sigurni da su sveci Božji miljenici, moćni zagovornici i dragi naši zaštitnici. U tom duhu mi ćemo danas s vjerom moliti neka i nama po zagovoru svetog Stjepana Gospodin udijeli milost da ljubimo ono što je on ljubio, a u životu provedimo što je naučavao. ”Jer sveti je Stjepan mučenik, našega grada zaštitnik”. Jučer, sada i uvijeke. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Hvar, 2. listopada 2015.