Sveta Misa je spomen-čin Kristove žrtve na križu
1. Blagoslov nove župne crkve i posveta novoga oltara važan je crkveni događaj za župu i biskupiju. U župi se, naime, rađa Crkva koju je Drugi vatikanski sabor opisao kao ”sjeme Božjeg kraljevstva” (LG 5), novi mesijanski naraštaj koji se hrani ”kruhom koji je s neba sišao” (Iv 6, 50). Crkvena je mudrost zbog toga ustanovila župu kako bi bila prikladnim sredstvom spasenja, a vjernici mogli rasti u krjeposti i biti svjesni i odgovorni članovi župne zajendice. Istina, ponekad je župna svijest nježna biljka, koja je osjetljiva na nepovoljne okolnosti. I treba joj posvetiti osobitu i ustrajnu njegu kako bi bilo što manje ”rubnih” i ”povremenih”, a sve više aktivnih i zauzetih župljana, graditelja zajedništva i širitelja evanđeoske poruke ljubavi i mira.
Isus nije htio Crkvu kao bezličnu masu, nego je želio da njegovi budu ”zajednica braće i sestara” (Mt 23, 8). U duhu onog što Luka piše kad veli kako je ”u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša”, te kako ”nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko” (Dj 4, 32). No, takvo zajedništvo ne dolazi samo od sebe. Ono je plod Božjeg blagoslova i ljudskog nastojanja. I nema ga bez euharistije, koja je izvor zajedništva, i naše želje i spremnosti da nas euharistija preobrazi, kako je preobrazila učenike iz Emausa kojima je srce gorjelo dok im je tumačio pisma.
2. I naše srce danas gori dok snagom vjere u ovoj novoj crkvi slavimo istu onu Gozbu ljubavi koju je Krist slavio u Dvorani posljednje večere. Slavimo je po izričitoj želji i odredbi Isusa Krista: ”Ovo činite meni na spomen!” Apostolski spisi govore kako je prva zajednica ”bila postojana u apostolskom nauku, lomljenju kruha i u molitvama” (Dj 2, 42). I to se ponavlja, evo, puna dva tisućljeća kako Crkva okuplja zajednicu oko stola Gospodnjeg, gdje se pjeva i moli, sluša i razmatra o velikoj Tajni vjere koja izgrađuje Crkvu. U tom vidu vrlo je važna župna zajednica. Čovjek, naime, ne može biti beskućnikom. Potrebno mu je gnijezdo za dušu i za tijelo, za njega i za obitelj. Potreban mu je vjerski dom, domaća vjernička obitelj.
Župa tako postaje mjestom zajedništva, njegovim utočištem i uporištem. A vjernik u svojoj župi osjeća potrebu suodgovornosti, podupire zajedničke aktivnosti i rado sudjeluje u njezinu životu i aktivnostima. Brani i zastupa čast i ugled svoje župe. Nije pasivni pripadnik, nego aktivni i odgovorni djelatnik koji ne ostaje ravnodušnim kad se radi o njezinu dobru. Tko vjernicima pomaže da budu graditelji svoga doma i župnog zajedništva? To je najprije euharistija koja čini da zajednica druguje s Kristom, te ga poput učenika iz Emausa prepoznaje otvorenih očiju dok je s njima blagovao i tumačio im pisma. Tu su i sveci zaštitnici kojima se posvećuje župnu crkvu i župnu zajednicu. U slučaju ovog povijesnog mjesta Tinja koje se spominje još iz vremena kralja Petra Krešimira, imamo prvog zaštitnika svetog Ivana, te zaštitnika ove nove crkve svetoga Paškvala.
3. On je bio ponizni franjevački brat koji je još od djetinjstva pokazivao izvanrednu ljubav prema molitvi. A njegova ljubav prema Euharistiji bila je tako žarka da su ga prozvali “serafom euharistije”. U 18. godini života odlučio je Bogu se sasma darovati i posvetiti u redovničkom zvanju. Pokucao je na vrata samostana Svete Marije Loretske, ali su mu franjevci rekli neka još jedno vrijeme pričeka pa će ga onda primiti. Paškal je nakon toga našao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia koji je živio u blizini samostana. Garcia je toliko zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svoga bogatstva. No, Paškalovo je srce bilo među redovnicima. I kad su ga napokon primili, nitko nije bio sretniji od njega. Nakon položenih redovničkih zavjete, poglavari su mu ponudili da postane svećenikom. Ali, on je to iz poniznosti otklonio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno služio Gospodinu i braći u samostanima. Preminuo je na blagdan Duhova 1592., u 53. godini života. Nekoliko dana prije same smrti rekao je jednom bratu koji ga je u bolesti posluživao: ”Iz sveg srca služite Gospodinu. Siromahe ljubite. Imajte veliku pobožnost prema Presvetom Sakramentu. Nikad ne zaboravite Bogorodice i budite revni u opslužavanju svetog Pravila, pa ćete u nebo doći”. Bog je svetost ovog poniznog i vjernog sluge potvrdio mnogim znakovima i čudesima, pa ga je Pavao V. proglasio blaženim (1618.), a 72 godine kasnije papa Aleksandar VIII. svetim (1690.). Papa Leon XIII. nazvao ga je ”svecem Euharistije” (1897.) i zaštitnikom euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije i zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa.
4. Znakovito je što se posveta ove župne crkve svetog Paskvala u Tinju događa u godini koju smo u našoj nadbiskupiji posvetili euharistiji. A on je, kako smo čuli, bio svetac euharistije. Nigdje se ljudi ne osjećaju tako zajedno kao za vrijeme mise oko oltara, bez obzira na starost, podrijetlo, narodnost i rasu. Čuli smo apostola Pavla kako piše svojim Efežanima da “nisu više tuđinci ni pridošlice, već sugrađani svetih i ukućani Božji” (Ef 2, 19). Euharistija ne samo simbolizira zajedništvo, nego ga čini i stvara. A euharistijski Isus nas svojim tijelom liječi i hrani za život vječni. ”Tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijek” (Iv 6, 51). Svjesna činjenice da nikada neće moći ući u misterij euharistijskog događanja, Crkva s vjerom moli i pjeva: ”Ne shvaćamo, ne gledamo, al po jakoj vjeri znamo što van reda biva tu”.
Euharistija predstavlja čudo posvemašnjeg Božjeg prebivanja među nama. Isus koji je prošao zemljom čineći dobro, nastavlja i danas po euharistiji liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne i obraćati grješnike. I spreman je svakog trenutka da nas prosvijetli, ojača, blagoslovi, posveti, utješi i pomogne. Njegove su ruke pune nebeskih darova i milosti. Stoga mu dolazi svatko tko ga voli i treba. Da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme. Da dobije njegov blagoslov. Ali, i da zahvali za udijeljene milosti i darove. Jer vjerujemo da je svaka misna pretvorba predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegovog konačnog dolaska ”jednoga dana”. Stoga s Nehemijom ponavljamo: ”Ovo je dan posvećen Gospodinu”, a s Petrom ispovijedamo: ”Ti si, Isuse, Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga”.
Draga braćo i sestre! Družimo se s Isusom kako bi rasla naša župna svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio po krštenju. Hranimo se svetim Tijelom njegovim kako bismo pred drugima mogli svjedočiti da je on jedini otkupitelj čovjeka, koji ima odgovore i na naša pitanja. On, naime, nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Tinj, 8. kolovoza 2015.