Posljednji ispraćaj na pogrebu zadarskog svećenika Srećka Frke Petešića, kanonika Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru, u četvrtak 30. srpnja u župi Uznesenja BDM u Salima na Dugom otoku okupio je brojne vjernike iz cijele nadbiskupije, željne reći Hvala i moliti za pokoj duše don Srećka, za kojeg je saljski župnik Martin Jadreško rekao kako je uistinu bio ‘narodski svećenik’.
Lijes s tijelom pokojnika i vjernici pristigli iz Zadra brodom, po iskrcaju su se uputili sa saljske rive u sprovodnu povorku do župne crkve na vrhu saljske uzvisine, s brojnim domaćim župljanima koji su dočekali svoga voljenog sumještanina.
„Don Srećko je svima bio drag čovjek, i u svom rodnom kraju mogao je biti prorok, a to je jako teško. Jer najteže je svojima svjedočiti. Don Srećko je uživao poštivanje svih mještana svoga rodnog mjesta. Rado je tu dolazio, mi smo ga rado dočekivali i njemu se radovali. Prvi put nije bio s nama ovoga ljeta na hodočašću Gospi u Piškeri u Kornatima, ali imali smo ga u molitvama. Ostavio je svijetli trag hodajući ovom zemljom kao Kristov svećenik. Neka ga Bog nagradi za sve dobro koje je učinio“ rekao je saljski župnik Jadreško u oproštajnoj riječi u ime saljskih župnika. Misu zadušnicu u kojoj je suslavilo oko šezdeset svećenika, predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Uz osobne izraze sućuti don Srećkovoj rodbini, sestri Mariji i bratu Marinku s obiteljima, prenio je sućut i kardinala Vinka Puljića koji je više godina bio duhovnik u zadarskom sjemeništu; kardinal Puljić nosi drago sjećanje na don Srećka sa zajedničkih duhovnih vježbi i iz misija koje su njih dvojica zajedno obavljali.
U ime svećenika, od don Srećka se oprostio paški župnik Zdenko Milić, sada jedini živući saljski svećenik i izvršitelj don Srećkove oporuke. Uz župe Olib i Sutomišćicu, Sali su zadarska župa koja je Crkvi iz svoje nadbiskupije darovala najviše svećenika, broje se u stotinama. Don Srećko je bio 194. u nizu svećenik rodom iz Sali. Otkad je 2008. g. bio ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru, don Srećko je uvijek marljivo i brižno prikupljao podatke i govorio na ispraćajima pokojnih svećenika iz Svećeničkog doma najtoplijim riječima. U zadnje dvije godine umrla su petorica zadarskih svećenika koji su živjeli u Svećeničkom domu. Don Srećko je rođen u Salima 15. listopada 1941. g., kada se u Europi zahuktavao Drugi Svjetski rat, u obitelji Paška i Mladenke rođ. Burin, u čiju obiteljsku grobnicu je prema oporučnoj želji htio biti sahranjen.
Nakon osnovne škole u Salima, u Zadru pohađa sjemenište, potaknut i ohrabren podrškom saljskog župnika Ivana Zorice. U Zadru završava sjemenišnu gimnaziju i Visoku teološku školu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1966. g. po rukama nadbiskupa Mate Garkovića u katedrali sv. Stošije. U saljskoj crkvi Marijina uznesenja don Srećko je 3. srpnja, prije 49 godina, glagoljao svoju mladu misu, na kojoj je don Zdenko Milić, podsjetivši na to velebno slavlje, bio ministrant i recitator.
U svojoj prvoj župničkoj službi na Malom Ižu (1966.) i Velom Ižu (1967.) najprije je kao kapelan pomagao poznatom glagoljašu, iškom župniku Vladi Cvitanoviću, a onda je i sam vodio župe. „Nije bilo lako u to vrijeme u ustaničkom Ižu, gdje se Crkvu napadalo na razne načine“ rekao je don Zdenko. Prvi je nakon Drugog vatikanskog koncila na Ižu počeo služiti misu na narodnom hrvatskom jeziku po novom obredu. Kao svećenik doživio je brojne neugodnosti na javnim mjestima u toj sredini. Ižani svjedoče kako je svima sve oprostio te je došao u Veli Iž 1991. g. i na proslavu 650. obljetnice crkve, a kasnije i na krizmu kao kanonik i izaslanik nadbiskupa. U jeku Hrvatskog proljeća, 1970. g. postaje župnikom Nina, od 1971. g. župnik i Zatona a od 1975. g. i Vrsi.
Od 1978. do 1992. g. bio je župnik mlade zadarske župe Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici gdje je izgradio novu veliku crkvu i pastoralni centar te je vodio tečaj priprave za brak. Od 1983. g. predaje vjeronauk u Nadbiskupskoj srednjoj za spremanje svećenika u Zadru. Od 1985. g. poslužuje župu Kožino, a od 1989. je župnik Dikla. Nakon smrti don Frane Mandića, za Domovinskog rata 1992. g. postaje nadžupnik Paga i paški dekan. Tu zauzeto radi na duhovnoj izgradnji župe i materijalnoj obnovi burom i solju izgriženih paških crkava. Obnovio je zbornu pašku župnu crkvu, svetište Gospe od Starog Grada, crkve sv. Frane i sv. Jurja.
Za požrtvovno šesnaestogodišnje služenje (1992.-2008.) u paškoj župi Uznesenja BDM, Pažani su mu po svom gradonačelniku 2009. g. dodijeli priznanje počasnog građanina Grada Paga za osobite zasluge u obnovi sakralnih i kulturnih objekata. God. 2001. imenovan je kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije. Od 2008. g. bio je župnik Radovina, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru i ravnatelj Nadbiskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Bio je više puta član Svećeničkog vijeća i Zbora savjetnika zadarskog nadbiskupa. Rado je pomagao nadbiskupima Ivanu Prenđi i Želimiru Puljiću kao njihov izaslanik, krizmatelj na slavlju svete potvrde. Bio je predstavnik Zadarske nadbiskupije u članstvu Vijeća HBK za pastoral pomoraca i turista.
„Život don Srećka resila je ljudskost u ophođenju s ljudima, srdačnost, društvenost, prijateljstvo, vedrina i istinska briga za župljane kojima je nastojao pomoći na razne načine. U pastoralnom djelovanju zauzeto je radio u raznim područjima, nadasve u obiteljskom pastoralu, s bračnim parovima i mladima, znajući da je budućnost Crkve i naroda u zdravim kršćanskim obiteljima. Bio je propovjednik i govornik, voditelj duhovnih obnova. Podržavao je razne inicijative, surađivao s kolegama, poticao i angažman laika u Crkvi. Djelovao je u kulturnom području. Volio je svoju Zadarsku nadbiskupiju i redovito sudjelovao na svim slavljima i susretima. Radovao se svakom uspjehu u Crkvi, a žalostilo ga je negativno“ rekao je don Zdenko, istaknuvši da će ljudski, kršćanski i svećenički lik don Srećka ostati u sjećanju vjernika i ljudi dobre volje koje je susretao kroz život.
„Kroz rad i molitvu do kraja je žrtvovao svoj život za Krista, Crkvu i za hrvatski narod. Zadnja dva tjedna zemaljskog života bio je u Općoj bolnici u Zadru. Njegov organizam sve više je slabio, unatoč velikoj brizi liječnika i medicinskog osoblja. Njegovo veliko srce prestalo je kucati 27. srpnja, upravo na dan kad je prije devet godina umro njegov otac Paško. U najdražu crikvu u Salima rado je dolazio, molio i pjevao, propovijedao i slavio otajstva vjere. Svoju zlatnu misu kojoj se toliko radovao i planirao celebrirati u Salima i Radovinu, slavit će u nebu“ rekao je don Zdenko. Zahvalio je svećenicima i redovnicama, rodbini, brojnim prijateljima i mještanima župa gdje je služio, što su u velikom broju došli iskazati poštovanje don Srećku.
„Hvala don Srećku za sve što je učinio za rodnu župu i ostale gdje je službovao, za nadbiskupiju i hrvatski narod. Neka ga prati zagovor Marije na nebo uznesene i paške Majke Božje od Starog grada, koju je rado zazivao u životu“ zaključio je don Zdenko Milić.
U ime vjernika župa gdje je služio, od don Srećka se oprostio angažirani vjernik i don Srećkov suradnik u Radovinu, Ivica Dundović. Podsjetio je kako je prvi dokument kojeg je potpisao u Radovinu 2008. g. bila molba za obnovu župne kuće, u želji da se taj prostor oživi i postane mjesto susreta i razgovora. Tako je i bilo. U malo vremena u toj maloj župi pokrenuo je susrete bračnih parova, biblijsko-liturgijsku grupu, duhovne obnove za sve generacije, okupljao je i studente, a i srednjoškolci su rado pohađali župni vjeronauk.
Na susretima bračnih parova svake godine u župi koja broji manje od šesto stanovnika okupilo bi se osamdeset bračnih parova. I baš je vjenčanje bračnog para u Radovinu bio zadnji njegov čin kao svećenika i sakrament kojeg je podijelio, nakon čega je prevezen u bolnicu. Don Srećko je jako volio susrete s ljudima, pohodio ih je u obiteljima, bio na raspolaganju za ispovijed. Bio je jako ažuran u vođenju župnih knjiga i kronologiji svakog župnog ili nadbiskupijskog događaja u kojem je sudjelovao, na način da bi, poput arhivara, lijepio slike i tekstove o događaju u velike knjige poput foto-albuma.
„Bezuvjetno je vjerovao u Boga i njemu se predavao. Radovao se proslavi svog mladomisništva, bio je ponosan na svoje svećeništvo. Na ispraćaju tvoga tijela, mi svi s tobom slavimo tvoj zlatni svećenički jubilej. Ponosni smo na tebe, kao što si ti bio ponosan na nas“ rekao je Dundović, istaknuvši da je don Srećko molitvom zaključio ovozemaljski život.
„Nekoliko trenutka prije smrti, molio si krunicu s nama okupljenima kod bolesničke postelje. Nakon izmoljenog zadnjeg otajstva smo ušutjeli. Gledajući te kako polako odlaziš, sve si nas pogledao i prošaptao, ‘Moli za nas, Sveta Bogorodice’. Blago čovjeku koji tako umire. Reći Hvala je premalo. Ne obuhvaća te ta riječ, puno si veći od toga, puno si više. Vole te tvoje župljani“ zaključio je Dundović. Don Srećko Frka Petešić preminuo je u Zadru u ponedjeljak 27. srpnja u 74. godini života i 50. godini svećeništva.
Ines Grbić
