Misu zahvalnicu sa svečanim Tebe Boga hvalimo za dvanaestu akademsku godinu (2014./2015.) studenata Sveučilišta u Zadru u nedjelju 14. lipnja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Suslavili su dr. Elvis Ražov, ravnatelj VTKŠ-a u Zadru i predavač na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru i nekoliko svećenika. Godina je doprinijela osobnom i intelektualnom napretku studenata.
„Zahvalnost je divna kvaliteta, kolosijek po kojem ide život. Službeni završetak prilika je posvijestiti rast te potaknuti osjećaj zahvalnosti Bogu, roditeljima, odgojiteljima, nastavnicima, profesorima i drugom osoblju, koji su utkali sebe u rast i napredak studenata. Da ne bijaše drugih, ne bismo preživjeli. Čovjek je jedino živo biće koje je upućeno na drugoga. Drugi mu je potreban da bi postao i rastao“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je taj rast bio trajan, iako ponekad neprimjetan. Baš poput goruščinog zrna o kojem Isus govori u navještenom evanđelju, a predstavlja stvarnost izgradnje Kraljevstva Božjeg. „Okom se nema što vidjeti u sjemenu. A ono ima u sebi takvu snagu, te izraste da na njegovim granama i ptice mogu praviti gnijezda. Isus uzima baš tu sliku kako bi nam pokazao nutarnju snagu Božjeg Kraljevstva, koje kod kršćanina započinje na dan krštenja, kad tim sakramentom urasta u mistično tijelo Kristovo, postaje njegovo odabrano dijete, pozvano na rast i svetost. Isus uzima sliku kraljevstva koje niče, nastaje i raste neprimjetno, ali i nezaustavljivo“ rekao je mons. Puljić.
Usporedbom sa zrnom koje nečujno raste, Isus nas želi poučiti strpljivosti, jer je čovjek stalno u žurbi, istaknuo je nadbiskup. „Toliko mu se žuri da ne čeka prirodni tijek, nego koristi mnoštvo umjetnih sredstava kako bi ubrzao rast žitarica i životinja. Uz to, znanost mu pomaže da može genetski utjecati na biljke, životinje, pa i na čovjeka. Usprkos tome što mu je moguće spomenuto modificirati da brzo raste, gube na kakvoći, jer to nije prirodno. Stoga se puno govori o hibridima i genetski modificiranoj hrani koju se izbjegava, zbog ekologije, ali ponajprije zbog zdravlja. Usporedbom o zrnu, koje je sićušno ali tiho naraste, Isus želi reći da se takav rast događa i u duhovnom životu. I tu nema uspjeha na brzinu i preko noći. I tu vrijedi zakon postupnosti, laganog rasta i napretka“ istaknuo je nadbiskup. No, čovjeku se nekad čini da to ide previše lagano, pa bi to radije ubrzao. Podsjetio je kako je jedan otac došao kateheti rekavši da sin koji nije dolazio na vjeronauk, može naučiti u dva dana, samo neka se krizma s kolegama. Kateheta mu je odgovorio da je i Bogu trebalo šest dana da stvori svijet.
„I duhovni plodovi lagano rastu i sazrijevaju, kao sve u prirodi. Međutim, čovjeku da naraste, treba više vremena nego ičem drugom u prirodi“ naglasio je mons. Puljić. Dijete se razvija devet mjeseci u utrobi majke. Nakon poroda započinje posao oko njegovog rasta, i tu su potrebni drugi, hrani ga se, odijeva, poučava; polazi u prvi razred. Nakon osam godina odgoja roditelja, nastavnika, dijete je naučilo osnovno. „Ako bismo toliko godina čekali da uzraste voće i povrće, bojim se da bismo izgubili strpljenje“ rekao je mons. Puljić. U četiri godine srednje škole ga se savjetuje, poučava, opominje, ‘savija’. Slijede četiri godine stjecanja stručnog znanja.
„Taj je prirodni tijek Bog usadio u čovjeka, odredio mu rast i postupni razvitak njegovog duha. To je zakon postupnosti i rasta, ne samo u prirodi, nego i u ljudskom i duhovnom području. To je jednostavno zakon života. To se osobito primjeti kod stručnjaka i učenjaka. Ne možemo odrediti dan kad je netko postao vrhunski stručnjak u svom području. Nije to bilo u određenom trenutku, nego je to postajao pomalo, u svakom satu koji je posvetio učenju, ispitivanju i razmišljanju. Ni on ne bi mogao precizirati kad je postao stručnjak. Isto se može reći i za svece. U kojem trenutku je postao svetac, ne može se odrediti. On je to postajao svaki dan, malo pomalo“ rekao je mons. Puljić.
Naveo je primjer Sluge Božjeg Petra Barbarića, koji je umro kao sjemeništarac u travničkom sjemeništu, a najlakšim putem svetosti smatrao je izvršavanje običnih dnevnih dužnosti, od ustajanja do večernje molitve, put kojim najbrže stiže u nebo. „I obraćenici koji su doživjeli iznenadni ‘udar’, poput apostola Pavla, nisu odjednom postali sveti. I on je nakon toga otišao nekoliko godina u pustinju, razmišljati, pripremati se. Stariji su pozvani s mladošću biti jako strpljivi i obazrivi. Da ne budu nasilni, nego da im pomognu rasti, da polako idu naprijed. Naučimo iz prispodobe o zrnu da u životu, osobito duhovnom, valja ići i napreduje se postupno, a ne naprečac. U nebo se stiže malim koracima, uz vlastiti napor i pomoć Božje milosti“ rekao je mons. Puljić.
Potaknuo je na zahvalnost Bogu za događanja na osobnom, obiteljskom, školskom i društvenom polju. Treba zamoliti Gospodina da oprosti nemarnosti, propuste i pogreške i zahvaliti Bogu „za sve što smo kao pojedinci i zajednica postigli. Zahvaliti svima koji su u akademskom hodu i rastu bili pokraj nas i pomogli koračati naprijed, postupno i zauzeto: roditeljima, profesorima, odgojiteljima, do portira, čuvara i poštara“ zaključio je nadbiskup Puljić.
Ines Grbić