Uzorna vjernica Ika Prenđa, majka blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, preminula je blago u Gospodinu u 94. godini života u ponedjeljak 20. travnja u Domu za stare i nemoćne u Zadru. Posljednji ispraćaj Ike je u četvrtak 23. travnja na groblju u Zemuniku Donjem s početkom u 17,00 sati. Misu zadušnicu i sprovodne obrede u crkvi sv. Katarine na mjesnom groblju u Zemuniku Donjem predvodi zadarski nadbiskup Želimir Puljić kojeg je srdačno dočekala kao nasljednika svoga sina na službi zadarskog nadbiskupa.
Ika je rođena 8. ožujka 1922. g. u pobožnoj zemljoradničkoj obitelji Jure i Grgice Zubčić u Pridrazi, koji su odgojili još tri kćeri. Ika je majka sedmero djece, četiri sina i tri kćeri, od kojih je nadbiskup Ivan bio najstariji, a kćer Marija Anđela je redovnica Karmelićanki Božanskog Srca Isusova u samostanu u Hrvatskom Leskovcu. Ima šest unučadi od kojih je neke uslijed zauzetosti njihovih roditelja podigla i pomogla u odgoju, te osam praunučadi. Jako je nastojala da njena djeca prime vjersku pouku, poticala ih je na sakramentalni život, odlazak na vjeronauk. Svaku subotu bi ih osobito pripremala i kupala, kako bi obavezno nedjeljom svi kao obitelj išli na misu. Svaku večer u obitelji su molili krunicu, a osobito je bila pobožna prema sv. Josipu. Poticala je na molitvu tom svecu za sretnu i blaženu smrt, govorila da je to obiteljski čovjek i da on proviđa. Bila je ljubazna domaćica mnogih svećenika i kardinala koje je uvijek obilno gostila. Tjedno je i po dva sata pješačila od Zemunika do Zadra da pohodi sina Ivana kao sjemeništarca u sjemeništu, darujući pritom svu djecu proizvodima i namirnicama koje su imali od uzgoja povrća i domaćih životinja, pa su joj se radovala sva djeca.
Darivati je nastavila i kad je nadbiskup Ivan bio rektor i odgojitelj u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’, te se sve što bi donijela podijelilo među svim sjemeništarcima. Jedino se u njihovoj kući u Zemuniku uređivalo božićne jaslice, te je sav zemunički puk dolazio u obitelj Prenđa i na tom mjestu bi se molili. Svima od sedmero djece svake godine za Božić, Uskrs i Veliku Gospu kupila bi novu odjeću da u njima idu na blagdansku svečanost. Djecu je poticala na posebne molitve uz blagdane, svece i ostale prigode, primjerice na Veliki Četvrtak i druge dane Svetog trodnevlja. Bila je velika dobročiniteljica u Zemuniku Gornjem gdje se udala za supruga Juru te je život posvetila odgoju djece, ali i brizi za djecu ostalih sumještana.
Ika je jedina u ono vrijeme imala završenu školsku naobrazbu, pohađala je šest razreda škole i položila tzv. malu maturu. Bilo joj je jako važno da se djeca obrazuju, njen sin Marko i unuka su uspješni liječnici, pa zato i nisu imali ovce, jer je htjela da djeca budu uz knjigu i čitaju, a ne satima dnevno na ispaši. Djecu sumještana u svojoj kući poučavala je pisanju, matematici i ostalome, a bila je toliko uspješna da su joj i franjevci koji su tada skrbili o Domu za stare i nemoćne u Zemuniku ponudili da bude medicinska sestra i učiteljica. Dok je suprug Jure radio kao cestar/državni službenik, ona se u potpunosti predala podizanju djece, a svaki svoj trenutak darivala je i drugima potrebnima.
Prvi su imali radio u selu pa bi svi kod njih dolazili slušati vijesti. Pokraj njihove obiteljske kuće bila je stanica i mjesto gdje su ljudi vršili razmjenu robom i dobrima. Za ružnog vremena svakoga bi tko je tu čekao Ika pozvala i primila u kuću, da ne kisne, nahranila i da ne žeđaju; maleni hodnik u svojoj kući ustupila bi im da tu ostave sve s čime su došli i trebaju prevesti te je čuvala imovinu drugih ljudi. Također, bilo je poznato da bi djeca iz sela po povratku iz škole, prije nego odu u svoju kuću, najprije došla u kuću kod bake Ike. Ona bi im dala jesti i piti, tu bi ostavili svoje školske torbe, predahnuli i razgovarali, a tek onda nakon susreta s njom išli bi svojoj kući roditeljima.
Jako je pratila vjerski tisak i godinama bila pretplaćena na Glas Koncila i reviju Kana. Iku, oštroumnu i sposobnu majku, odgajateljicu i učiteljicu svi doživljavaju kao plemenitu ženu koja je ostavila trag dobrote i mimo velike ljubavi koju je utkala u odnosu prema sinu, nadbiskupu Ivanu, na kojeg je bila ponosna i kojega je osobito podržavala kao požrtvovna majka svećenika.
Ines Grbić