Sveti Šime upućuje nas prema svjetlu spasenja
(Riječ nadbiskupa Puljića u prigodi predaje moćiju u Jastebarskom)
Preuzvišeni gospodine vladiko križevački Nikola,
Poštovani gospodine gradonačelniče Jastrebarskog, gosp. Novosel,
Braćo svećenici, redovnice i redovnici,
Braćo i sestre u Kristu!
1. Sve vas od srca pozdravljam onim Pavlovim riječima „Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvu Duha Svetoga bila uvijek s vama“. Drago mi je što mi se pružila prigoda doći u ovo mjesto po prvi put u životu. Veseli me radost s kojom ste planirali svečanost prijenosa relikvija svetog Šimuna Bogoprimca iz Zadra u ovo slikopisno mjesto Jastrebarsko. Vi ste, Preuzvišeni gospodine vladiko Nikola, nedavno hodočastili s vjernicima Vaše biskupije u svetište sv. Šime u Zadar. Na taj način pridružili ste se onom silnom mnoštvu hodočasnika i štovatelja zadarskog zaštitnika te pjevali njemu u čast: ‘Pravedniče sveti Šime, slavimo ti sveto ime!’
Prije četiri godine, 8. listopada 2010., Zadarska je crkva s radošću poklonila sestrinskoj Crkvi u Jeruzalemu, koja čuva prazan grob starca Šimuna, djelić njegova tijela na štovanje. Izaslanstvo grčko pravoslavnog patrijarha Teofila III. predvodio je preosvešteni gospodin Teofilakt, metropolit Jordana s arhimandritom Makarijem, patrijarhalnim vikarom Katara i Bahreina. Tako su dvije naše Crkve postale više povezane, ne samo zajedničkim počelom, knjigama i učiteljstvom prvih sedam sabora, nego i štovanjem sveca koji je držeći Isusa na rukama objavio da je on ‘svjetlost na prosvjetljenje naroda’.
2. Šimunu je, naime, Duh Sveti objavio da neće umrijeti dok ne vidi obećanoga Mesiju. Sav sretan zbog tog ostvarenog sna on uzima u naručje Božansko Dijete i predstavlja ga kao ‘slavu puka Izraelskoga’. Znamo kako je tijelo sv. Šime bilo preneseno iz Palestine u Carigrad u VI. stoljeću, a onda prije 810 godina je u Zadar (1203.) gdje su mu Zadrani podigli lijepu crkvu u kojoj na uzvišenom mjestu u svetištu dva velika barokna anđela nose na rukama njegovu srebrnu škrinu koja govori ne samo o visini umjetničkog ukusa, nego i o vjeri naručiteljice, kraljice Elizabete. Ova naša bosanska Hrvatica svoje je hodočašće sv. Šimi ovjekovječila jednom od najvećih umjetnina naše hrvatske vjerske i kulturne baštine. A sve u čast neraspadnutome tijelu svetog starca Šimuna koji je na svojim rukama držao dijete Isusa i blagoslivljao Boga (Lk 2, 28). Ona, kraljica Elizabeta (1382.-1387.), bila je kćerka bosanskog bana Stjepana Kotromanića i žena Ludovika Anžuvinca, ugarsko-hrvatskog i poljskog kralja. A za rad tako rijetke umjetničke vrijednosti stavila je na raspolaganje ništa manje nego 250 kilograma srebra.
3. Dok u ovoj prigodi predajemo dijelić relikvije sv. Šime pitamo se koje je značenje svetaca u životu vjernika i koja je Šimina poruka njegovim današnjim štovateljima?! Možda nam njegov poklik: ‘Ta vidješe oči moje spasenje tvoje i svjetlost na prosvjetljenje naroda’, može u tomu pomoći. On nas upućuju na ono bitno i pokazuje kako je spasenje završni Božji čin i dar. A samo događaj spasenja nije utemeljen na nekoj mitskoj priči, nego je ukorijenjena u povijesnoj osobi Isusa Krista koga je Šimun na rukama držao i najavio kao spasenje svijeta. Njegova pak zajednica Crkva živi je organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Rođena u krvi na križu ona nastavlja u vremenu i prostoru živjeti među ljudima. Na Duhove je počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana. Ispunjeni tom vjerom članovi Zadarske Crkve stoljećima su uz pomoć svetoga Starca Šimuna tražili i nalazili to svjetlo. Rado su hodočastili pred njegove svete zemne ostatke i preporučivali u molitvi svoje osobne, obiteljske i narodne brige pjevajući njemu u čast: ‘Pravedniče sveti Šime, slavimo ti sveto ime. Slavimo ti svete kosti, ti nas čuvaj u milosti’!
Vi ste mi svojevremeno, dragi Vladika, uručili zamolbu u kojoj ste ljubazno zamolili da Vam dodijelim ostatak moćiju koji je moj predšasnik, mons. Prenđa ostavio nakon rekognicije u škrinji svetoga Šimuna. Taj, dakle, djelić njegova svetog tijela, danas predajemo Vama, preuzvišeni biskupe Kekiću, za ovu crkvu u Jastrebarskom, na štovanje vjernicima i hodočasnicima koji će ovamo dolaziti. Tako će naše dvije biskupije biti još povezanije zaštitom ovog moćnog pokrovitelja. Neka nas njegov moćni zagovor kod Gospodina preporuči, a njegov primjer potiče da u Isusu uvijek tražimo i nađemo utjehu, sreću i spasenje.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Jastrebarsko, 21. 09. 2014.