"VEČER U KNJIŽARI" – GOST IVAN ARALICA

Akademik Ivan Aralica, istaknuti i najčitaniji suvremeni hrvatski književnik gostovao je 19. svibnja u knjižari Verbum u Zadru na događaju “Večer u knjižari” koji je moderirala Ines Grbić. Nakladnička kuća “Školska knjiga” upravo priređuje izdanje šest kola Sabranih djela Ivana Aralice u 35 svezaka, a u Verbumu je otkrio niz značajki svoje osobnosti i stvaralaštva koje ga svrstavaju u hrvatske klasike. U vrijeme izlaska svoje prve knjige ‘Svemu ima kraj’ 1967. g. smatrao je da će se kao književnik u Zadru teško afirmirati. No uspio je izdati svoju prvu knjigu kod renomiranog izdavača u Zagrebu. Zato je ostao u Zadru i iz te se sredine afirmirao na cijelom književnom hrvatskom prostoru. Istaknuo je da su tada za afirmaciju na nacionalnoj razini bila dva ograničavajuća faktora. Hrvatska književnost je bila centralizirana u Zagrebu gdje su nastajali pokreti, nakladničke kuće i središnji listovi. A i generacija ‘krugovaša’ je bila isključiva prema onima koji su se pojavili izvan njenog kruga. On se mogao afirmirati kad je centralizam splasnuo, kad su se pojavili Split, Zadar, Rijeka, Osijek kao novi književni centri s časopisima i ljudima koji su se time bavili, te kad se krugovaška generacija raspala. Onda su se pojavljivali i drugi pisci, npr. Fabrio iz Rijeke i Paljetak iz Dubrovnika. Istaknuo je važnost educiranosti u književnosti. Aralica je stjecao znanja u literaturi franjevaca i djelima Ive Andrića koji je također bio stilski učenik franjevaca. Prije nego počne pisati knjigu, ima nekoliko fascikli pripreme s bilješkama. Kako napiše tekst, te bilješke uništava da ne bi netko po njima tragao za tim kako je radio. “Osim zanosa i duha, u književnosti postoji zanat kojeg nitko nije mogao napisati. Svaki čovjek koji piše mora ga za sam sebe pronaći” rekao je Aralica. Kao dijete su ga prozvali Misle, što znači čudak, jer se često povlačio u osamu i puno razmišljao. “Da biste imali što ispisati u periodu kad ste Misle, osamljeni, morate u dijelu kad ste aktivist mnogo što doživjeti. Malo kasno sam spoznao da je jedno i drugo blagodat. Uvijek sam mislio da mi malo prostora ostaje da budem Misle, da pišem, a da mi previše život oduzima. Danas pri kraju života mislim da je blagodat i ono što sam proživio i pisao. Bez jednog i drugog, kod mene ne bi bilo to što je sad tu” rekao je Aralica. Upitan što smatra gubom današnjeg vremena u domovini, jer smatra da bi spomen s. Domine u romanu ‘Sunce’, simbolički, u komunizmu bilo poput gube, Aralica je rekao: “To što mi još nismo preživjeli komunizam. To je najbitnija stvar. Kad sam upoznao predsjednika Tuđmana, promovirao je duhovnu obnovu. Rekao sam mu tada nije li to eterično, neulovljivo. Kako su vremena prolazila i postalo je očitije, spoznao sam da je pogađao u bit stvari. Komunizam je ostavio toliki trag u mentalitetu da je duhovna obnova prijeko potrebna. Ako vidite što govori Dnevnik, vidjet ćete da je to sve neproživljeni komunizam. Kod nas je to kobno. Da smo nakon tih početnih deset godina imali smjer duhovne obnove, vjerojatno ne bismo komunizam sasvim savladali, ali ne bismo došli u taj težak klinč, savladati ga ili ne savladati” rekao je Aralica. Samo pisanje mu ne bi bilo zanimljivo da nema perioda istraživanja povijesne i osobne građe. Istraživanje mu pričinja zadovoljstvo kao i kad dodirne korice dogotovljenog rukopisa. Njegova fascinacija temom prolaznosti položaja i vlasti je i zato što je živio vijek u kojem se nije moglo izbjeći opservaciji vlasti. Ona se nametala i odlučivala mu je sudbinu. O sadašnjem trenutku našeg društva kaže: “Sad kad gledam iz svoje perspektive od 80 godina, mogu misliti da su teškoće ekonomske naravi. Nemojte misliti da to podcjenjujem. Ali u usporedbi s onim što smo sve proživjeli, to mi se doima vrlo sitnim. To ćemo mi i preživjeti” rekao je Aralica. Kaže da se pokazalo kako su svi koji mu prigovaraju politiziranost jako dobro politizirani, ali na drugoj strani. “Ništa me nije tako povrijedilo da ne bih oprostio. Imam čitav niz povreda ali sve sam oprostio. Nikad nisam pomislio da bih za nanesenu povredu nešto uzratio” kaže Aralica. Najuzvišeniju krepost smatra pobožnost jer iz nje izlaze sve kreposti. Više voli biti prisutan kao predmet čitanja, nego medijski: “Jedno je kad vas povlače po novinama a drugo kad ste zbog onoga zbog čega ste poznati, što je Vaše djelo, dosta prisutni među ljudima” kaže. Večer je zaključena čitanjem Pisma s. Dolores Matić iz kuće sestara dominikanki na Korčuli. Zajednica se ponosi što je s. Domina, redovnički s. Bogoljuba, u njihovom samostanu na Čiovu u lječilištu mjesecima skrbila o desetogodišnjem Aralici kad je bio zaražen, što je opisao u romanu ‘Sunce’. “Kad je nekoj od sestara teško, kad joj ponestane ulja u svjetiljci života, ponudimo joj knjigu Ivana Aralice. Ponosne smo na to djelo, na ideale koje je naša sestra živjela i to nam daje još više poleta za djelovanje danas. U relativno kratkom periodu života, 47 godina, ostavila je veliki trag ljubavi i svetosti. Bila je odsjaj Vječnog Sunca, Krista. Mnoge živuće sestre je poznaju. Kada želimo prijateljski i sa zahvalnošću obradovati nekog, poklonimo mu knjigu ‘Sunce’. Nikog tko je pročita ne ostavlja ravnodušnim. Njen sadržaj nenametljivo staje u obranu brojnih redovnica koje su svoje fizičke i intelektualne sile nesebično razdavale čitav život. Danas kad se Crkvu ‘razapinje’, ponižava, osuđuje, upravo takva zraka, takvo osobno svjedočanstvo našeg domoljuba, svjetski priznatog i poznatog pisca Ivana Aralice, neprocjenjiv je i dragocjen biser na strani Istine, na strani Evanđelja” piše s. Dolores i zahvaljuje Aralici na tom veličanstvenom djelu.

Ines Grbić