SVEĆENIČKA REKOLEKCIJA U SVIBNJU – predavač dr. Josip Grbac

F3‘Obitelj u socijalnom nauku Crkve’ naziv je teme o kojoj je s niz teoloških i društvenih  aspekata na svećeničkoj rekolekciji u srijedu 14. svibnja u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru izlagao prof. dr. Josip Grbac, predavač na Teologiji u Rijeci. „Hrvatska prednjači u odbijanju jasne definicije obitelji i to ne ovisi o političkim opcijama koje su na vlasti. Hrvatski zakonodavac postaje rob socioloških podataka i političko-trendovskih utjecaja koji imaju dalekosežne posljedice na razmišljanje hrvatskog čovjeka o braku i obitelji“ upozorio je Grbac, potkrijepivši to i podacima najnovijeg istraživanja o vrijednostima u Europi i Hrvatskoj koji će uskoro biti objavljeni. U Hrvatskoj je, osim Švedske koja ima najniži postotak od svih zemalja uključenih u istraživanje (54,4%), najmanje onih koji ističu da je obitelj u njihovom životu vrlo važna“ (75,4%). Hrvatska je i među zemljama s nižim postotkom onih koji se slažu da su brak i stabilna veza nužni za sreću (57,6%), i najnižeg je postotka od zemalja bivše federacije u tvrdnji da su roditelji važni za odrastanje djece (76,8%). Oko petine ispitanika u Hrvatskoj smatra da razvod može biti opravdan (20,6%), a oko polovice (54,6%) smatra da je u redu da dvoje ljudi živi zajedno bez stupanja u brak. Većina ispitanih u Hrvatskoj (68,1%) odobrava želju žene za djecom bez stabilne veze s muškarcem – to je jedan od najviših postotaka od svih odabranih zemalja (viši rezultati su samo u Španjolskoj i Islandu). Jedno drugo istraživanje pokazuje da u Europi 85% ispitanika kaže da im je obitelj vrlo važna. Dakle, na djelu je raskorak između ideala i konkretno življene zbilje, rekao je Grbac, dodavši da je kriza obitelji u naravnim segmentima, bez obzira na teološku nadgradnju. Broj razvoda pokazuje da obitelj više nije trajna zajednica, sve veći broj veza netemeljenih na braku pokazuje da je obitelj društveno nepriznata. Homoseksualni brakovi pokazuju da to više nije zajednica muškarca i žene, pojam obitelji sveden je na svijet afekta i osjećaja. Na Zapadu je i pad nataliteta. „Prije desetak godina u prosjeku se svaki peti visokoobrazovani razilazi s crkvenim stajalištima. Prosječno 20-25% ljudi s teškoćom prihvaća crkveno gledišta o braku i obitelji. Moderna je obitelj manje privržena načelima crkvenog nauka od obitelji prije nekoliko desetljeća. Raskorak između crkvenog nauka i razmišljanja i života moderne obitelji je u temeljnim pitanjima: vrednota života, dostojanstvo rađanja, odgoj“ rekao je Grbac, istaknuvši da je crkveni nauk o obitelji nerazdvojno povezan sa sudbinom društva, što pokazuje izjednačavanje homoseksualnih veza s klasičnom obitelji. „Ciljevi crkvenog nauka sve više postaju i općedruštveni ciljevi pred kojima nikakva politika ne može zatvarati oči. Usprkos tendenciji razdvajanja prava i etike, čini se da će pravo sve više morati uvažavati etičke i bioetičke činjenice. Stječe se dojam da sudbina crkvenog nauka u budućnosti neće ovisiti samo o kvaliteti predbračnih tečajeva nego o spremnosti političkih čimbenika da se s takvim stavovima građana ne mire, jer kompromitiraju opstanak društva“ istaknuo je Grbac.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAUspoređujući podatke s onima iz drugih europskih zemalja, u Hrvatskoj velik broj građana još uvijek drži do crkvenog nauka, teorijski ili praktično. „U istinski demokratskom sustavu to bi značilo da se na zakonodavnoj razini nastoji slijediti usmjerenja koja proizlaze iz javnog mnijenja. No, hrvatsko zakonodavstvo u rješenjima ne prati vrijednosni sustav većine građana. To je fenomen novog prosvjetiteljstva kod pojedinaca i dijelova društva koji preuzimaju obvezu da zakonima normiraju društvo, no ti zakoni ne slijede moralne vrijednosti većine i ne normiraju njih, nego postavljaju nove moralne standarde, implicitno dovodeći u pitanje moralne standarde većine građana“ podsjetio je Grbac na stavove temeljem istraživanja Balobana i Črpića o moralu u tranzicijskoj Hrvatskoj i potrazi za identitetom. „Vrednota života ne kotira visoko u svijesti većine, a hrvatsko zakonodavstvo nastoji ozakoniti status quo u pogledu vrijednosti koje ne kotiraju visoko kod građana. Zakonodavstvo je sporo u definiranju prava obitelji, poticanju obitelji s brojnom djecom, zaštiti vjernosti“ rekao je Grbac. Novost u praćenju obitelji nije pojava njenih novih socioloških oblika (homoseksualne i slobodne veze), nego zahtjevi za društvenim priznanjem vlastitog statusa, pravno legitimiranje. „Zahtjevi za legitimiranjem svakakvih veza oslanjaju se na dva obilježja modernog društva. Računaju s kulturom subjektivnosti koja nastoji priznati i legitimirati svaki individualni izbor, ukoliko se on drastično ne protivi općem dobru ili ljudskim pravima drugih ljudi. S druge strane, ti zahtjevi imaju potporu u novom poimanju prava i države, po kojem pravo i država ne optiraju ni za kakvu skalu vrijednosti, nego se ograničavaju na ozakonjenje statusa quo“ rekao je Grbac.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAVećina smatra normalnim ponašati se sukladno vlastitoj interpretaciji norme. Zato je ispravnije govoriti o subjektivizmu kao obilježju današnjeg čovjeka u njegovu odnosu prema crkvenom nauku. „Današnji čovjek smatra da u svemu može slijediti savjest. Europljani osuđuju prijestupe i devijacije koji predstavljaju opasnost za život zajednice i stabilnost sustava, dok benevolentno gledaju na prijestupe koje, iako odstupaju od normi, ostaju u sferi privatnog života pojedinca“ rekao je Grbac, podsjetivši na istraživanje iz 1999. g. među studentima u Hrvatskoj. Čak 84,7% studenata izjasnilo se katolicima. U temi pobačaja podaci su proturječni; 64,4% ispitanika slaže se da pobačaj treba biti pitanje izbora žene, dok istovremeno 80,6% građana smatra da se pobačajem prekida ljudski život“ rekao je Grbac. Nije pitanje problematičnost pobačaja, ali se u pravu traži prioritet subjektivne prosudbe o tome do koje granice i u kojim slučajevima štititi život. „Po svojoj strukturi i poslanju pravo ne želi zastupati vrijednosti nego teži uspostavi socijalnog mira. To je uvijek bio cilj prava i države. No, u sadašnjem trenutku čini se da se to ograničavanje kompetentnosti prava i države ekstremizira, tj. poistovjećuje s relativizmom. Na taj način crkveni moralni nauk u pogledu obitelji gubi i minimalnu potporu koju je u pravu i državi tijekom povijesti imao i kada se na vrijednosti crkvenog nauka gledalo kao na društvu potrebne vrijednosti. U Hrvatskoj se jasan primjer takvog novog poimanja prava i države dogodio kod donošenja Zakona o obitelji u kojem se odustalo od davanja bilo kakve definicije obitelji“ rekao je Grbac. Kultura koja apsolutizira privatnost dovodi u pitanje javni karakter institucije, smisla i trajanja braka. „U globaliziranom načinu života raste potreba relativiziranja svake dugotrajnosti. U pitanju je i pojam odgovornosti. Radi se o odgovornosti prilikom izbora životnog partnera i o prokreativnoj odgovornosti. Međutim, dogodilo se da to načelo, uzdignuto gotovo do apsolutnosti, zadaje udarac samom sebi, jer u kulturi individualnosti postaje sinonim za egoizam ili relativizam. Odgovornost kakvu poznaje crkveni nauk nužno ima u vidu i zajednicu i etičke dužnosti koje nikada ne smiju doći u pitanje. U kulturi relativizma odgovornost se olako svede na komotnost“ upozorio je Grbac.

Predavač je govorio i o obitelji u svijetu rada. “Treba preispitati status majke roditeljice, u smislu da se materijalno i zakonski vrednuje odgojni i kućni rad kao ‘proizvodni rad’ koji stvara humani kapital neophodan u gospodarskom razvoju. To vrednovanje riješilo bi i dio problema uz sukobe u obitelji koji proizlaze iz preraspodjele uloga roditelja. Ne bi bilo loše u zakonodavstvo uvesti poziv domaćice, sa svim pravim i obvezama koje ima zaposlenik u poduzeću” rekao je Grbac, potaknuvši na što bezbolnije spajanje obiteljskih i radnih obveza, kako bi oba partnera slobodno odlučila u kakvom se obujmu i na koji način mogu posvetiti radu i obitelji. „Po uzoru na trendove i modele u mnogim razvijenim zemljama, nužno je predložiti izmjene u zakonodavstvu kako bi se u što veći broj poduzeća moglo uvesti tzv. klizno radno vrijeme ili neki drugi model zapošljavanja. Nužno je omogućiti, gdje je izvedivo, da se rad iz poduzeća premjesti u obiteljski dom, te skraćeno radno vrijeme za roditelje koji se, nakon što su u potpunosti bili posvećeni obiteljskim dužnostima, vraćaju na posao. To mora vrijediti i za članove obitelji koji su se kroz duže vrijeme morali brinuti za nemoćne ili bolesne ukućane“ predlaže Grbac. Poručio je da je raskorak između ponašanja i crkvenog moralnog nauka sastavni dio krize religioznosti kao takve. „Nije rečeno da bi razvodnjavanje tog nauka, u smislu da ga se više prilagodi kako bi subjektivna prosudba pojedinca bila vrhovni normativ njegove primjene, djelovala ozdravljujuće u sadašnjoj situaciji. Još nije empirijski dokazano da individualna interpretacija i primjena kršćanskih načela automatski djeluje više motivirajuće za konkretno moralno djelovanje. No, i sama svijest o stanju u kojem se nalazimo svjedoči o tome da se ne mirimo s konstatacijom da je crkveni moralni nauk relikt prošlosti. To je prvi korak u nadvladavanju jaza između moralne teorije i prakse“ zaključio je Grbac.

 Ines Grbić