Sakramenti Krista i Crkve
1. Ređenje nas uvijek uvodi u otajstvo Božjeg plana s ljudima i podsjeća na Isusove riječi: “Ne izabraste vi mene, nego sam ja vas sebi izabrao i odredio da idete i rod donosite”. Zato se Crkva u posvetnoj molitvi obraća Bogu ‘djelitelju redova i rasporeditelju službi’ neka milostivo pogleda na slugu svoga i neka ga ‘darom svoje milosti ojača za vjerno vršenje službe’. Prekrasna molitva koja pokazuje da je njegova milost što smo postali ‘rod odabrani, kraljevsko svećenstvo, narod stečen da naviješta silna djela Gospodnja’. Njegova je milost što je Tomislav izrekao maloprije svjesno i slobodno svoj: ‘Evo me!’ Molitva Crkve pokazuje kako Bog poziva i bira, a čovjek odgovara. Stoga je duhovno zvanje ‘dar i otajstvo vjere’, a u njegovu ‘rađanju i hodu’ uključeni su Bog i čovjek, obitelj i zajednica vjernika. Drago mi je što u ovoj prigodi mogu pozdraviti njegove roditelje, braću i sestre i ostalu rodbinu i prijatelje. Pozdravljam i svećenike u koncelebracije, pjevače, časne sestre, naše bogoslove i sjemeništarce, kao i sve vas braćo i sestre koji ste se okupili na ovom slavlju.
Prisustvujemo, dakle, sakramentu đakonskog ređenja, a sakramente obično dijelimo u tri skupine: oni koji nas uvode u puninu života s Kristom (krštenje, euharistija i potvrda), koji nas ozdravljaju (pomirenje i bolesničko pomazanje), te sakramenti koji su u službi kršćanske zajednice (ženidba i svet Red). Svim sakramentima je zajedničko da ih je ustanovio sam Gospodin Isus i da im je dao spasiteljski sadržaj. Riječ ‘sakrament’ znači ‘sveta tajna’, ‘otajstvo’. Mi u komunikaciji s drugima imamo prepoznatljive znakove, ali i neizgovorene tajne. Poklonjeni buket cvijeća nije ljubav. Ali, ona se u tom poklonu izriče i otkriva. Trobojnica s grbom nije Hrvatska, ali ona se u tom znaku otkriva, a njezini se žitelji po grbu i zastavi prepoznaju. I Bog ima svojih ‘tajni’ i znakova po kojima se prepoznaje i izriče. Boga nitko nikada nije vidio. Nedohvatljiv je čovjeku i neizreciv. Njegovu ‘otajstvenu’ prisutnost prepoznajemo u ‘čudesnim djelima’ spasenja i oslobođenja. ‘Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu’ (Heb1, 1-2) koji nam se darovao u svetim sakramentima.
2. U Crkvi od njezina početka postoji posebna služba ‘ministerijalnog svečeništva’ koja se povjerava onima koji služe zajednici kao njezini predvodnici i učitelji. Đakonat koji ću danas podijeliti bogoslovu Tomislavu Vlahoviću prvi je stupanj sakramenta svetoga Reda. A očituje se ‘u službi riječi i oltara’, te u ‘služenju’. A da bi to mogao činiti nepodijeljena srca, on će danas javno odabrati stalež celibata radi nebeskog kraljevstva. Uz to će obećati da će čuvati i razvijati duh molitve, obdržavati bogoslužje časova, te moliti za Crkvu i čitav svijet. Crkva nije ni samoupravna zajednica, a niti demokratsko društvo, nego zajednica vjernih Isusovih učenika s hijerarhijskim ustrojem s proglašenim na Gori blaženstava. Đakon će, stoga, danas staviti svoje u moje ruke i prihvatiti takvo uređenje, te bez uvjeta obećati poštovanje i poslušnost. Ne samo meni, nego i mojim nasljednicima. Ne samo za jedan dan, jednu godinu ili određeno vrijeme, nego u poslušnosti i celibatu do konca života. Otajstvo je to veliko, rekao bi sv. Pavao.
Uz navještaj Riječi i službu oko oltara u staležu celibata đakoni su osobito pozvani vršiti ‘službu ljubavi’, poput Krista koji nije došao da bude služen, nego da služi. Evanđelist Ivan to opisuje kad u izvješću o blagovanju Pashe dodaje kako ‘Isus ustaje, odlaže haljinu, uzima vodu, učenicima pere noge i otire ubrusom kojim je bio opasan’ (Iv 13, 4-5). Činom pranja nogu Isus je izrazio smisao svog poslanja, a služenje drugima učinio temeljnim zakonom u Crkvi.
3. No, dok razmišljamo o služenju valja istaknuti da služenje braći kao blagoslovljeno djelo, nije prva i najvažnija stvar pastoralnog rada. Prva i najvažnija stvar jest služenje Bogu, jer, Isus je iznad svega sluga Jahvin, a onda sluga ljudi. On je to svojim roditeljima objasnio kad su ga žalosni tražili: ‘Zar niste znali da mi je boraviti u kući Oca mojega’ (Lk 2,49). Zato kad klerik, svećenik ili đakon, zanemari ono što se od njega s pravom očekuje i što on jedini može uraditi, ne služi se braći. Usljed utjecaja sekularizma i aktivizma postoji ozbiljna opasnost da se zanemari duhovnost i molitva. Stoga Crkva kao dobra majka i učiteljica obvezuje i potiče ređenike neka ‘tumače crkveni nauk, te pobožno i vjerno slave Kristova otajstva’ u znaku onog poznatog tropleta koji ćemo doskora čuti: ‘vjeruj što razmatraš, druge poučavaj što vjeruješ, i sam vrši ono što druge poučavaš’.
Okupljeni večeras u ovoj župnoj crkvi sv. Anzelma u Ninu molit ćemo usrdno i žarko Gospu našu od Zečeva da svećenici i redovnici ove nadbiskupije budu vjerni i odani službenici njezinog Sina. Osobito ćemo joj preporučiti neka današnjeg ređenika obdari darovima poniznosti, postojanosti i pouzdanja u Boga. Neka i on poput Marije poniznim srcem stalno ponavljaju ‘evo, službenika Gospodnjeg. Nisam dostojan, ali neka mi bude po tvojoj volji. Govori Gospodine, sluga Tvoj sluša! Neka postojanim duhom dadne do znanja svakomu kako neće biti dvorjanin koji se dodvorava ljudima ovoga svijeta, a niti trstike koju razni vjetrovi ljuljaju kamo hoće, već poput Ivana Krstitelja proročki navjestitelji Božje pravde i kraljevstva njegova. Neka svojim pouzdanjem u Boga poput Abrahama stupa siguran da ga on, koji ga je pozvao od utrobe majke njegove, neće ostaviti. Stoga, neka s blaženim Alojzijem Stepincem stalno ponavlja: U Tebe sam se Gospodine pouzdao!
4. Sudjelujmo, dakle, sabrano i radosno, s molitvom i pjesmom u ovom svetom obredu otajstva đakonskog ređenja. Ovo ređenje je dar ređeniku, ali i Nadbiskupiji, Crkvi i narodu. Zbog toga ćemo moliti neka u njemu obiluje svaka vrsta krjeposti i neporočno obdržavanje duhovne stege sa svjedočanstvom dobre savjesti. Posebice ćemo moliti neka ovo bude dar njegove ljubavi bez koristoljublja, darivanje bez pridržaja i dar služenje bez uvjetovanja. Neka ‘hitajući ususret Gospodinu jednog dana čuje njegov poziv: ‘Slugo, valjani i vjerni, uđi u veselje Gospodara svoga’. Neka ustraje nepokolebivo uz Krista Gospodina koji neka do kraja izvede ono što je započeo na njegovom krštenju u župi sv. Ante u Otoku. Tako neka bude, amen!
Mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup
Nin, 18. svibnja 2014.
Curiculum vitae – životopis
Tomislav Vlahović rođen je 17. srpnja 1987. u Vinkovcima, u obitelji Josipa i Ančice, rođene Benić. Ima dva brata, Marinka i Marka, a u rodnom mjestu Otoku završio je osnovnu školu. Maturirao je 2006. Nakon mature upisao se kao student laik na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, te tijekom studija osjetivši želju za svećeničkim pozivom pridružio se bogoslovnoj zajednici 2007. kao svećenički kandidat Đakovačko – osječke nadbiskupije i ostao do četvrte godine teologije. U tom periodu primio je službe lektorata i akolitata. Nakon izlaska iz bogoslovije (2010.) nastavio je pohađati teološki studij i polagati ispite, pa je diplomirao 2011 godine. U rodnoj župi bio je cijelo vrijeme aktivno prisutan i surađivao sa župnikom u pastoralnim i liturgijskim susretima. Budući da ga želja za svećeništvom nije ostavljala, u ljeto 2012. uputio molbu s preporukom rektora Đakovačke bogoslovije zadarskom nadbiskupu koji ga je primio i poslao na bogosloviju u Rijeku. Nakon primljene molbe za đakonsko ređenje i preporuke rektora, sinoć je pred položio Ispovijed vjere i Izjavu pod prisegom prije primanja Svetoga Reda.