Izabranici njegovi stječu milost i milosrđe
1. Ovoga poslijepodneva oprostili smo na Gradskom groblju od mons. Rozarija Šutrina, kanonika Stolnog kaptola sv. Stošije. A ovom svetom misom u našoj prvostolnici želimo Bogu zahvaliti za sve dobro što je mons. Šutrin učinio za ovu mjesnu Crkvu zadarsku. Preminuo je 21. svibnja 2014. u 94. godini života i 70. godini misništva. Rodio se 3. listopada 1920. u Luci na Dugom otoku, u obitelji Mate i Anice r. Frlanja. Za svećenika je zaređen 3. rujna 1944. u Zagrebu. Služio na Molatu i Brguljama, u Crnom, Pločama i Dračevcu Zadarskom. Bio je kancelar i tajnik Zadarske nadbiskupije. Obavljao je službe vicerektora na Bogosloviji u Zadru, tajnika Nadbiskupske klasične gimnazije, ravnatelja klasične gimnazije. Bio je poslužitelj župe Belafuže i Vira, Gorice, Galovca i Bokanjca, te rektor crkve sv. Krševana, kapelan crkve sv. Marije kod benediktinki. Imenovan je kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije i kapelanom Njegove Svetosti. Pisao je za Glas Koncila, časopise Marija, Zvona, Marulić. Autor je knjige ‘Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja – naš ponos i poticaj’ u kojima je opisao živote dvanaestorice svećenika Zadarske nadbiskupije ubijene u komunističkom režimu. Bogat životni repertoar službi i poslova koje obavljao, kao što ga je Gospodin obdario s bogatih 70 godina svećeničkog života i rada (u rujnu bi završio 70 godina svećeničkog služenja). Neka im Gospodin udijeli vječni pokoj i mir. Iskreni izrazi suosjećanja kleru ove Nadbiskupije, posebice onima koje je on poučavao ili odgajao; a takvih je većina prezbiterija. Izrazi suosjećanja njegovim nećacima od pokojne sestre Marije (Žarku, Heleni i Dragani) i ostaloj rodbini, te vjernicima župa u kojima je služio. O njegovom djelovanju govorio je Upravitelj doma, prečasni kanonik don Srećko Frka-Petešić.
2. Mi s vjerom prihvaćamo da su ‘duše pravednika u ruci Božjoj’. No, smrt nam je uvijek težak udarac i lom. A nerijetko je doživljavamo kao gubitak i kraj. No, kao vjernici znamo kako smrt nije kraj, nego prijelaz. Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Smrt Kristova na križu odškrinula je vrata vječnoga života. U svjetlu vjere, koja nam s križa sjaji, mi smo se okupili u našoj prvostolnici moliti za pokoj njegove plemenite duše. Prihvaćamo očima vjere da je ovozemni život samo djelić onog vječnog života koji nakon prolaza smrti vječno traje. Blago čovjeku kad na tom prijelazu ima svjetlo vjere, koja mu obasjava životnu putanju. Mons. Šutrin je punih 70 godina misu slavio, svete Tajne dijelio i propovijedao kako smrt nije kraj, nego početak novoga života. Okupljeni ovoga poslijepodneva u katedrali slavimo istu nekrvnu žrtvu koja je navještaj besmrtnosti. Istim svjetlom vjere mi smo ga prije sat vemena ispratili na vječni počinak.
Istina, u trenucima umiranja pucaju rodbinske i prijateljske veze, a smrt bilježi rastanak i kraj ovozemnog druženja. No, žarkom vjerom i usrdnom molitvom dolazimo Bogu koji je pravi Život. I kad za umrle molimo mi s Pavlom ponavljamo ‘Bog, koji je uskrisio Gospodina Isusa, uskrisit će i nas zajedno s njime’. Isusovo uskrsnuće dovest će i nas u vezu s onima koje smo u smrti izgubili. I bit ćemo jednog dana skupa s njima i slaviti vječni Uskrs. To je nada naša. To je okrjepa vjere koju i danas u ovoj prigodi osjećamo i zajedno ispovijedamo u hvalospjevu predslovlja za pokojne kada velimo: ‘Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima. I kad se razori dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište u nebesima’.
3. Čuli smo i Isusov govor u Kafarnaumu: ‘Ja sam kruh živi koji je s neba sišao’. Mons Šutrin je sedam desetljeća lomio kruh nebeski, hranio ljude riječju i svetim sakramentima. Posebice euharistijom koja sadrži samu utjelovljenu svetost. ‘Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan’ (Iv 6, 54) Euharistija je središte župnog, biskupijskog, crkvenog, obiteljskog i narodnog života. Novo mesijansko pokoljenje, koje se okuplja u euharistijskom slavlju, ispovijeda da je Isus kruh naš koji je s neba sišao” (Iv 6, 50). Zatečeni otajstvom nebeske tajne i mi s Tomom ponavljamo: “Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu!”
Prije koji sat vremena položili smo tijelo našega brata Rozarija u grobnicu s braćom koji su kao i on služili Crkvi i narodu ovoga kraja. Duboko svjestan činjenice da je naš život žurno koracanje prema eshatonu, prema vječnosti, prema kući Očevoj, on je prije 23 godine (1991.) u okupiranom Zadru napisao svoju Oporuku u kojoj je ispovijedio da „ima veliko pouzdanje u milosrđe Nebeskog Oca i ljubav Sina njegova, kao i u majčinski zagovor Marije, Majke Crkve i kraljice mira“. On u Oporuci, koju je potvrdio deset godina kasnije (2001), „sinovski zahvaljuje na izabranju i drugim darovima u dugom svećeničkom životu, te u moćne ruke Providnosti i zagovor BDM stavlja svoju sadašnjost i budućnost, posebice sudbinu Lijepe Naše, našega Grada i nadbiskupije“. Čitajući ove retke iz njegove Oporuke dođe nam ponavljati s Augustinom: „Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine“. Našeg brata Rozarija, koji je u tebi otpočinuo, molimo, dobrostivo privedi u prostranstva gdje tuge više neće biti, ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu. A ova euharistija, koja je predokus one vječne gozbe u nebu neka mu bude zalogom spasenja.
4. Zahvalni smo mons. Šutrinu što je Riječ Božju neumorno naviještao i kruh nebeski s vjerom lomio, zajednicu Božjeg naroda oko stola Gospodnjeg okupljao gdje je s njima pjevao i molio, slušao i razmatrao. Sigurni smo kako se već susreo sa svojim dragim roditeljima koji su ga u vjeri odgajali i na svećeničkom putu pomagali. Susreo se i brojnim vjernicima koji su ga pretekli odlaskom s ovoga svijeta na bolji. Susreo se i sa svojim nadbiskupima koje je poštivao, volio i s njima surađivao. Siguran sam kako je osobito bio potresan i drag susret s njegovim starijim sumještaninom, don Eugenom za koga je u knjizi „Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja“ napisao da je „naš ponos i poticaj“. Don Eugen je, naime, rođen prije 100 godina. pa će prezbiterij ove Nadbiskupije polovicom lipnja poći na njegov grob u Luku zahvaliti Bogu za dar njegovog mučeničkog svjedočanstva. Don Rozario, koji je bio mlađi od njega samo šest godina, sigurno je u njemu vidio uzor i poticaj da krene istim putem svećeništva.
Okupljeni u ovoj prvostolnici u kojoj je mons. Šutrin također nastupao i propovijedao, danas slušamo kako nam u svojoj posljednjoj propovijedi ponavlja one vječne i trajne istine: ‘Njegovim vjernima, život se mijenja, a ne oduzima’. A u kontekstu nekrvne žrtve Novoga Saveza on nas također poziva da pred ovim otajstvom i tajnom vjere ponavljamo ono na što je on pozivao okupljene vjernike: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje usrksnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo“. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Homilija u misi za mons. Rozarija Šutrina u katedrali sv. Stošije, 23. 05. 2014.