POVIJEST I RAST ČOVJEKA ODVIJA SE PREKO OBITELJI – Izlaganje mons. dr. Želimira Puljića, Rekolekcija 9. 04. 2014.

  1. Obitelj u sekulariziranom društvu

U listopadu prošle godine (2013.) završila je Godina vjere koju je otvorio umirovljeni papa Benedikt XVI. povodom pedesete obljetnice otvorenja Drugog vatikanskog sabora i dvadesete obljetnice objave Katekizma Katoličke Crkve koji je jedan od najvažnijih koncilskih plodova. Crkva je, dakle, na Saboru objavila svijetu kako shvaća samu sebe, te svjetlom Objave promatra svjetska zbivanja i ocjenjuje njihovu vrijednost po Kristu koji je ‘svjetlo naroda’. Kao Božji naum ona nadilazi zemaljske zajednice, a u njima se povijesno ostvaruje.  Govoreći o ‘autonomiji ovozemnih stvarnosti’. Drugi Vatikanski sabor je izrekao žaljenje zbog stavova koji su bili  ‘izvorom napetosti i sukoba’.

Zadnjih godina, nažalost, zbilo se u Europi nekoliko stvari koje su među katolicima izazvale medijske  prijepore i rasprave. Sjetimo se odluke francuskih političara koji su u ime ‘laičnosti’ društva i države zatražili zabranu svakog vjerskog znaka u školama, te svim silama zauzeli se da u ustav Europe ne ulazi riječ o njezinim kršćanskim korijenima. U Nizozemskoj je usvojen zakon o eutanaziji, a nedavno i u Belgiji. Bernard-Henri Levy, francuski Židov i agnostik, pobunio se nedavno protiv ‘govora mržnje u medijima, kao i protiv onih koji od Pija XII. do Benedikta XVI. optužuju Crkvu za sva zla u svijetu’. On je tako javno očitovao svoje neslaganje s ‘plimom novog vala antikatolicizma’ koji se širi Europom, pa veli da on kao ‘Židov i agnostik’, u ‘plimnoj navali antikatolicizma, nalazi se na strani Crkve’ (‘Corriere della sera’ 24. svibnja 2006.). Čini se kako je ‘laička netolerantnost’ najviše uperena protiv odgojnih stavova i principa Crkvenog Učiteljstva. Kad je u svibnju 2006. papa Benedikt XVI. na susretu obitelji u Milanu progovorio o ‘kršćanskom obiteljskom moralu’, javio se u talijanskom Paralemntu zastupnik neki Marko Rizzo i poručio ‘neka to Papa privatno govori i neka se drži protokola odnosa Crkve u slobodnoj Državi’ (Il Giornale, 26. svibnja 2006).

U pluralnom i multikulturalnom svijetu valja se navikavati kako postoje različite vizije, nazori i opredjeljenja koja su često različita, pa i suprotna. I ne bi se trebalo zbog toga ‘zatvarati u svoj svijet’ i povlačiti se u šutnju. Isto tako nije pametno ni mudro zauzimati borbeni, ‘ratnički’ stav protiv modernog svijeta. Naprotiv, valja zahtijevati punu vjersku slobodu, ući u dijalog s ljudima i pokazati im kako ono što Crkva brani i traži, služi općem dobru čovjeka i društva, te kako ona time doprinosi humanizaciji društva koje je izloženo brojnim patološkim pojavama. Crkva je svjesna da joj je ‘kroz mnoge nevolje’ ploviti ovim svijetom i svjedočiti za Onoga koji je šalje učiniti Isusovim učenicima sve narode svijeta (usp. Mt 28.19). I osjeća se pozvanom biti subjekt povijesnih zbivanja.

 2.      Obitelj je prva škola ‘društvenih vrlina’

Budući da je čovjek put Crkve i društva, te da se njegova povijest odvija preko obitelji koja je prva škola ‘društvenih vrlina’, obitelj je u središtu društvene i crkvene brige i skrbi. Što je to obitelj i gdje je izvor, temelj i počelo njezinog zajedništva, odgovor možemo naći u apostolskoj pobudnici bl. Ivana Pavla II., Obiteljska zajednica (Familiaris consortio), koja je plod rada Sinode biskupa okupljenih iz čitavoga svijeta. Opisujući Božji naum o obitelji pobudnica odgovara na pitanje odakle potječe naravna težnja mu­škarca i žene da se ujedinjuju u zajednički bračni život? Korijen takve težnje nisu u društvenoj navici, niti u društveno-ekonomskim razlozima. Ta težnja je poziv na ljubav koja je upisana u samu narav čovjeka koja ga čini slikom Božjom. U knjizi Postanka opisan je Stvoriteljev plan riječima: »Načinimo čovjeka na svoju sliku. .. i stvori Bog čovjeka, na sliku Božju, muško i žensko stvori ih« (Post 1, 26—27). Zbog toga je poslanje obitelji da čuva, objavljuje i priopćava ljubav..’ (FC 17). U tom vidu imamo i četiri ‘zadaće’ krš­ćanske obitelji u kojima je izraženo njezino poslanje i poziv. A one su samo izražaj onog iskonskog Božjeg nauma o čovjeku i obitelji koji je zapisan na prvim stranicama Biblije .

Prva bitna zadaća obitelji jest stvaranje zajednice osoba. Naime, koncilski su oci prije pola stoljeća opisali identitet obitelji kao ‘intimnu zajednicu života i ljubavi’ (GS 48). Druga temeljna zadaća na koju Stvoritelj poziva muža i ženu jest služenje životu. A to se odvija n dvije tračnice: prenošenjem života i od­gojem djece. (cfr FC 28-35).

Uz ove dvije imamentne zadaće upisane u narav obitelji, imamo i dvije društvene zadaće koje se odnose na sudjelovanje obitelji u društvenom životu, te u životu i poslanju Crkve izgradnjom kraljevstva Božjega. Treća zadaća o sudjelovanju u društvenom životu poziva se također na božanski naum. Snagom svoje prirode ona je ‘prva škola društvenih vrlina’ gdje se uči zajedništvu, poštivanju, solidarnosti, gostoljubivosti i drugo. No kršćanska obitelj je pozvana i ‘u službu izgradnje kraljevstva Bož­jega u povijesti i to posredstvom svoga sudjelovanja u životu i poslanju Crkve’ (FC 49). Jer, ona je ‘Crkva u malom’ ili ‘kućna crkva’i ‘živa slika i povijesno ponazočenje samoga otajstva Crkve’ (FC 49).

Crkva majčinskom skrbi naviješta istinu o ljudskom dostojanstvu. I neustrašivo osuđuje mnogovrsne napade i zločine protiv ljudskog života: od ubojstva, genocida, pobačaja i eutanazije do sakaćenja, mučenja, prisile, neljudskih uvjeta života, hapšenja, deportacije, ropstva, prostitucije i trgovine bijelim robljem (usp. GS 27). Ona svjedoči da je ljudski život svet i nepovrjediv; od začetka do naravnog svršetka, koji treba braniti, poštivati i zauzimati se za njegovo dobro na svim područjima. Jer, obitelj je Božjim darom i izborom pozvana biti ‘duhovnim gnijezdom’ i ‘ognjištem života’.

 3. Za rast i razvoj čovjeka potrebni su odgojni ciljevi, metode i sredstva

Na upit što je odgoj, odgovaramo:  ‘svjesno, svrsishodno, planski organizirano djelovanje’ Je li odgoj moćan ili nemoćan i kako najbolje odgajati da ‘trud ne bude uzalud’? Odgovori na ova pitanja pokazuju da u odgoju valja razlikovati odgojne ciljeve koji idu prema ljudskoj i vjerničkoj zrelosti, kao i odgojne metode puta prema tom cilju, te  odgojna sredstva koja pomažu na putu prema zrelosti.

 4. Za rast djeteta najvažniji su odgojitelji (roditelji, učitelji, svećenici)

Nije lako naći idealne, zrele i savršene odgojitelje. U pedagoškoj i psihološkoj li­teraturi nalazimo opisne karakteristike takvih pojedinaca. Za njih se veli kako na svijet gledaju realno i vide ga ‘onakvim kakav jest, a ne kakvim bi ga oni željeli’. S radošću se posvećuju poslu kao ozbiljni radnici. Disciplinirani su i kovači vlastite sreće i sudbine. Ni laskanje, ni kritike ne pomućuju njihov temeljni tijek razvoja. Tolerantni su prema svima i svjesni kako mogu učiti od bilo koga. Njihov je smisao za humor bez sadizma i uvreda. Posjeduju izvrsnu moralnost i djeluju kao osobe koje ‘hodaju putovima Božjim’. Zadovoljni su i sretni pa potiču i druge neka rastu i napreduju. Bore se za pravdu i žigošu laž, grijeh i zlo. Vesele se kad mogu nešto dobro učiniti, a izbjegavaju publicitet i popularnost. Mrze korupciju, okrutnost, podlost i ne­poštenje. Žale se kad vide kako ljudski darovi i talenti bivaju neiskorišteni, a vesele se kad drugima mogu pomoći da se ostvare. Trude se na najbolji način izvršiti povjerene zadatke.

Bilo bi lijepo naći se u društvu ovako opisanih pojedinaca. Još bi bilo ljepše truditi se i biti jedan od tako obdarenih odgojitelja. Kako god izgledalo ovo opisivanje odviše idealno, veliki dio ovih odlika valjalo bi staviti u torbu svakog roditelja, učitelja, svećenika i odgojitelja. Jer, po tom inventaru određuje se njegov odnos prema đacima, ljudima i vjernicima. Ali i ugled i  autoritet u sredini gdje živi i radi. Pitamo se ima li neki recept koji bismo mogli usvojiti, naučiti i provoditi? Nema ga. Ni Isus, koji je bio izvrstan psiholog i savršen odgojitelj, nije nam ostavio nikakav ‘pedagoški naputak’. Osim što nam se svojim životom postavio kao izazov. I ne samo izazov. On nam je uputio i poziv: ‘Budite savrše­ni… (Mt 6,48).  A sebe je predstavio kao ‘put, istina i život’ (Iv 14, 6). Dakle recepta nema. Jedini recept koji bismo mogli usvojiti u odnosu na nas same jest: Rasti u krjeposti i mudrosti pred Bogom i ljudima. Trebamo biti svjesni kako smo u trajnom rastu i dozrijevanju. I zbog toga treba shvatiti, prihvatiti i u život do­slovno provoditi Isusov poziv: “Budite savršeni…” (Mt 6,48). A gledom na naš odnos prema drugima, posebice onima koji su nam povjereni da ih odgajamo, moglo bi se preporučiti onaj pedagoški recept od Krecha – Chruchfilda (1978, 653): ‘Bdjeti nad drugima, ali ne gnjaviti ih! Biti čvrst i načelan, ali bez oštrine i grubosti! I nadasve, biti smiren i uživati što si odgojitelj,učitelj, svećenik!’ Pa, u slast vam bilo!

 † Želimir Puljić, nadbiskup

Svećenička rekolekcija, 9. travnja 2014