‘Poteškoće obiteljskog života (pobačaj i eutanazija)’ tema je izlaganja don Jerolima Lenkića, doktora moralne teologije, župnika Ljupča, na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija održanoj u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu 12. ožujka. Lenkić je upozorio da sekularizam kao ideološki sustav ruši duhovne vrednote te promiče hedonistički i materijalistički pogled na svijet i ljude. Predstavljajući nauk Crkve o umjetnoj oplodnji (Humanae vitae (papa Pavao VI., 1970), Mater et magistra (Ivan XXIII., 1961.), Donum vitae (1987), izlagač je rekao da je bračni čin između muškarca i žene tjelesan i duhovan, očituje samodarivanje i otvorenost životu. Prema Gaudium et spes, začeto čedo ne može se htjeti začeti kao proizvod tehničkog, medicinskog ili biološkog zahvata; to bi značilo svesti ga na predmet znanstvene tehnologije. Ivan Pavao II. u svojoj jedanaestoj enciklici Evangelium vitae, koja govori o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, upozorava da kad se izgubi smisao Boga, ugrožen je i zagađen smisao čovjeka; život postaje stvar koju on zahtjeva kao svoje isključivo vlasništvo. Iskrivljuje se i krivotvori izvorni sadržaj ljudske seksualnosti i značenje sjedinjujuće i prokreativno, koje je prirođeno naravi bračnog čina, umjetno se razdvaja; tako je plodnost podložna samovolji muškarca i žene. Govoreći o pobačaju, Lenkić je istaknuo da po moralnoj ocjeni tog djela nikad i nikakav, najteži i najdramatičniji razlog, ne može opravdati uništenje nevinog djeteta. Argumenti su temeljeni na naravnom moralnom zakonu, Božjoj riječi u Svetom Pismu i nauku crkvenog učiteljstva. Crkva ne osuđuje ženu nego zločin, ubojstvo nevinoga. Pravom na pobačaj negira se naum Stvoritelja; život je od početka čovjekovog postojanja stvarateljsko Božje djelo. Izlagač je citirao misli iz pobudnice Familiaris Consortio (Ivan Pavao II., 1981.), Povelje o pravima obitelji (Sveta Stolica, 1983.), enciklike Ivana Pavla II. Mulieris dignitatem i izjave HKLD-a 1999. g., u kojoj stoji: „Život čovjeka započinje začećem. Od toga časa njegov razvitak u redovitim okolnostima teče neprekidno umnažanjem stanica te organizacijom tkiva, organa i organskih sustava. Ne postoji kriterij prema kojima bi se svojstvo ljudskog ploda moglo priznati jednoj fazi njegova razvitka, a drugoj to sporiti“. Govoreći o terapeutskom pobačaju, Lenkić je spomenuo papu Pija XII. koji je govorio o načelu cjeline i činu s dvostrukim učinkom. Uži smisao terapeutskog pobačaja je spasiti majku, a širi znači otklanjanje ozbiljne opasnosti za zdravlje ili život majke, ali ne i neposredna smrt. Dokumenti u kojima se osuđuje pobačaj su pobudnica Ecclesia in Europa, pobudnica Pastores gregis, govor Ivana Pavla II. 2003., govor Benedikta XVI. na trećem susretu predsjednika biskupijskih povjerenstava za obitelj i život Latinske Amerike 2005. g., njegova poruka za Svjetski dan mira 2007., govori Benedikta XVI. na Općoj skupštini papinske akademije za život u Vatikanu 2007., novinarima u zrakoplovu prema Brazilu 2007., vlastima i diplomatima u dvorcu Hofburg u Beču 2007.
Lenkić je govorio i o pastoralnim smjernicama u kršćanskoj solidarnosti u brizi za stare, nemoćne i bolesne. Nasuprot tehnologiziranoj medicini, važno je na prvo mjesto staviti bolesnikovo ljudsko dostojanstvo. Istaknuo je značaj palijativne skrbi, tj. hospicija. U terminalnoj fazi, završnom razdoblju života osobe, kad se bolest više ne može izliječiti, nego se samo može ublažiti patnja liječenjem pojavnih oblika, bolesniku više nije dovoljna samo pomoć zdravstvenog osoblja, nego ustrajna skrb, duhovna pomoć najbliže rodbine. Zato je preporučeno mjesto boravka tog bolesnika njegov obiteljski dom ili hospicij, a ne bolnica. U hospiciju bolesnik umire u ljudskom dostojanstvu. Skrb o terminalnim bolesnicima podsjeća na izazov da se prihvati vlastita ljudska smrtnost. „Ortotanazija traži poštivanje opće dobrobiti osobe i otvara puteve da se osobama jamči dostojanstvo u njihovom življenju i umiranju“ rekao je Lenkić, istaknuvši šest načela palijativne skrbi: potpuna skrb, koja uzima u obzir tjelesne, emocionalne, društvene i duhovne aspekte bolesnika; rad s obitelji bolesnika, promicanje autonomije i dostojanstva bolesnika – znači utvrditi terapijske ciljeve i uspostaviti pošten i otvoren stav prema bolesniku; aktivan koncept terapije – ne prihvaća se stajalište prema bolesniku da se više ništa ne može učiniti; važan je ambijent, oko bolesnika stvoriti atmosferu poštovanja, komunikacije i duhovne potpore, multidisciplinarni rad.
Lenkić je izložio i moralno-teološku prosudbu o eutanaziji koja je medicinski, filozofski i pravni problem; njen je cilj ukloniti ovozemaljsku patnju i bol namjernim prekidom ljudskog života koji dovodi do smrti. Ovisno o pristanku, eutanazija je dobrovoljna ili nedobrovoljna, po nakani je izravna ili neizravna, a po uzroku aktivna i pasivna. Prema enciklici Evangelium vitae, uzroci eutanazije su u pretjeranoj težnji da je ostvareni život onaj u kojem je primat blagostanje i život bez boli, moderno uvjerenje čovjeka da može dominirati prirodom te mentalitet ekonomičnosti koji je zavladao u medicini. „Moralna prosudba eutanazije prepoznaje palijativnu medicinu – hospicij, kao ustanovu koja je na strani kulture života i preuzima odgovornost da bolesniku omogući intenzivnu medicinsku, psihološku i duhovnu pomoć u terminalnoj fazi njegovog života. Ljudski život ne može izgubiti svoju vrijednost i dostojanstvo. Svaki pristup životu, trpljenju i smrti temelji se na ljudskosti. Kršćansko shvaćanje ljudskog života zahtjeva odgovornost, jer je svaki ljudski život po ljudskom dostojanstvu neotuđiv i nepovrediv. U dramatičnom sukobu između dobra i zla, između kulture smrti i života, čovjek je postao nepostojan u etičkim načelima. Čovjek se oportunističkim stavom približio etičkom relativizmu, što dovodi do dramatičnog stanja eutanazije“ upozorio je Lenkić. Zaključno je poručio da dijalog vjere i razuma mogu osnažiti kulturu života, povezujući dostojanstvo i svetost, slobodu i odgovornost svake osobe. Ivan Pavao II. u ‘Fides et ratio’ rekao je da vjera i razum rade jedno za drugo kao kritika i pojašnjenje i kao poticaj za napredak u potrazi za produbljivanjem. „Korjenitost izazova koje ljudskom rodu nameću napredak znanosti i tehnologije i procesi sekularizacije društva, zahtjeva napor u produbljivanju razmišljanja o čovjeku u svijetu i povijesti. Prepoznati život znači zajamčiti svakom ljudskom biću pravo da se razvije prema vlastitim mogućnostima, osiguravajući nepovredivost toga prava od začeća do prirodne smrti“ zaključio je u izlaganju dr. sc. Jerolim Lenkić. Rekolekciji je prethodilo pokorničko bogoslužje koje je predvodio don Ivan Babjak.
Ines Grbić