Propovijed u obliku razgovora o korizmi
Što je zapravo korizma i koji je njezin smisao?
Korizma je povlašteno vrijeme za svakog kršćanina, vrijeme duhovne obnove i priprave za Kristovo Uskrsnuće. O otmu nam govore riječi pepeljanja: ‘Obrati se i vjeruj evanđelju’. Naime, ako smo se ponašanjem udaljili od Boga i Crkve, liturgija nas poziva: Obrati se i vjeruj. Vjeruj evanđelju koje je radosna vijest našega spasenja. Vjeruj Bogu koji te po krštenju učinio svojim odabranim djetetom. Vjeruj i vjera će te spasiti. Iako smo jadni, krhki i slabi ljudi, mi znamo da smo milošću Božjom otkupljena i spašena stvorenja. Zato u korizmi posebice osjećamo da je potrebno iznova krenuti, obratiti se i Bogu se približiti.
Nerijetko možemo čuti kako je korizma „odlazak u pustinju“. Što to konkretno znači?
Tijekom četrdeset korizmenih dana vjernici će pokušati „poći u pustinju“ kako bi svjetlom vjere bolje upoznali sebe i bili kadri vidjeti i prepoznati što Bog od njih traži. Nije lako „poći“ u pustinju, jer to znači odreći se vlastitih proračuna i lažnih sigurnosti; i tražiti u sebi ono najbolje što će ih približiti Bogu i ljudima. Zato se tijekom korizme ljudi trude biti sabraniji i činiti dobra djela; te više slušati Božji glas i njegova nadahnuća. Korizmeno razdoblje je uz to i vrijeme ‘duhovnog boja’ i prave borbe u kojoj se koristimo oružjem vjere, molitve, posta i pokore. Svjesni smo, naime, kako se svijet poboljšava samo onoliko koliko se mi sami popravimo i uspijemo kod sebe promijeniti ono što ne valja. A pokora je lijek ljudskoj oholosti. Ona potiče čovjeka da se vrati Bogu, traži oproštenje i moli za milost. Ona je put povratka, obnove i novoga početka. A kako je čovjek slab i podložan grijesima i promašajima, kršćanski život je trajno obraćenje i poziv da se vratimo u Očev dom i krenemo iznova.
Mnogi spominju korizmu uz odricanje, pa se često pitamo je li ono dar ili dokazivanje?
Nema ni čina ni načina kako čovjek može Bogu vratiti ljubav za ljubav. Najveći čin ljubavi učinio je Krist kad je predao sebe za nepravedne. Zato je velika žena XX. stoljeća, Majka Terezija, često govorila i druge poticala: ‘Učinimo i mi nešto lijepoga za Boga našega’. Bilo molitvom, ili postom, darovima i izrazima solidarnosti. Posebice našim osobnim susretima s milosrdnim Ocem u sakramentu pokore. Crkva stoga poziva vjernike neka čine djela dobrotvornosti, neka se popravljaju i pripravljaju put Gospodinu. Zbog toga se odmah na početku korizme poziva na obraćenje. To je poticaj da se ‘krene u duhovni boj’ protiv zlu koje je i u nama i oko nas, kako bismo oboružani molitvom, postom i dobrim djelima prispjeli obnovljena i osnažena duha proslavi uskrsnih blagdana.
Crkva svojim vjernicima predstavlja korizmu kao »intenzivno vrijeme« u crkvenoj godini. U čemu se ogleda taj »intenzitet«?
Dva su liturgijska razdoblja crkvene godine slična po odjeći i intonaciji poziva na obraćenje. To su vrijeme došašća i vrijeme korizme. I dok u vrijeme došašća ‘očekujemo Onoga koji ima doći’, u vrijeme korizme pratimo Isusa na putu u Jeruzalem gdje se zbilo veliko otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća. Zbog toga je korizma središnje liturgijsko vrijeme koje je puno životne simbolike. A središte svega jest istina da je Gospodin uskrsnuo i da živi i vlada do vijeka. Snaga Crkve, sakramenata, liturgije, i svega kršćanskog djelovanja sadržana je u toj istini. Vrhunac je u euharistiji koja je nekrvna žrtva Novoga Saveza, vječni i živi spomen i čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Korizma je tako upisana u vrijeme i prostor koji onda postaje Otajstvom spasenja. I nema drugog imena pod kapom nebeskom u kojem nam se spasiti, osim imena Isusa Krista. U tomu je intenzitet korizmenog vremena.
Koje biste oblike pokore preporučili današnjim kršćanima, osobito mladima?
U duhu trajnog korizmenog poziva izraženog s dva glagola, „sjeti se čovječe“ i „obrati se“, preporučio bih kršćanima neka se u ovom svetom vremenu češće zaustave, sjećaju i razmišljaju o Božjoj zamisli sa svakim od njih. Mladima pak, koji su puni poleta i dobrih planova, poželio bih neka u korizmi pokušaju u sebi otkriti onu iskonsku ljepotu, dar i milost koju im Svemogući utisnuo na njihovom krštenju. Budući da puno toga odvlači čovjeka od tih bitnih stvari, čini mi se kako bi bila najkorisnija pokora: Vraćati se i obraćati izvoru i sjećati se odakle dolazimo i kamo idem. Stoga, poželio bih svima da ih korizmeno vrijeme učini pozornima slušati Božje riječi, jer one su hrana vjere naše. Teškom stanju usprkos neka naša zauzetija molitva, praćena postom i dobrim djelima milosrđa otvori svima nadu prisnog zajedništva s Kristom koji ne razočarava.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 5. ožujka 2014.