Svećenik pastir i stražar – Svećenička skupština 2014.
(Jak 1, 19-27; Ps 15, 2-4; Mk 8, 22-26)
1. Jakovljeva poslanica, čije ćemo dijelove slušati ovih dana, upravljena je »dvanaestorim plemenima Raseljeništva«. Termin raseljeništvo-dijaspora odnosi se na Židove koji se nalaze izvan Palestine. Ali ovdje Jakov misli na kršćane. Crkva je, naime, sada novi Izrael koji živi u novoj dijaspori. U poslanici apostol sabire misli koje su važne za sve. Osobito ističe bogoljubnost i pobožnost. Istina, Luther je ovu poslanicu nazvao »slamnatim pismom« zbog toga što povezuje vjeru s djelima, a on je naučavao ‘sola fides’. Za Jakova, međutim, vjera ne može i ne smije biti neki prazni govor. Ovu poslanicu s još nekoliko drugih ubrajaju u takozvane ‘katoličke poslanice’, jer ih se pripisuje apostolima koji su smatrani »stupovima« Crkve: Jakovu, dvije Petru i tri Ivanu. Premda nema osobite dogmatske težine, kao napr. Pavlove poslanice, ona sadrže veliku pouku za sva vremena. I govori o pokladu vjere koji treba čuvati. U njoj se osjeća glas pastira koji vodi brigu o ljudima i njihovom spasenju. A pisac kao nositelj odgovornosti potiče svoje čitatelje neka vjerno čuvaju predane istine. Ne obrazlaže u detalje Isusov nauk, već daje jasne upute kako taj nauk živjeti i svjedočiti u konkretnim okolnostima života.
U tom vidu Jakov odmah nakon pozdrava prelazi na neka važna pravila kršćanskog života (1, 1-11): »Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću.« (1, 2). Apostol, dakle, govori o »kušnji«, ne o progonstvu, i tu kušnju treba strpljivo prihvatiti. A za to je potrebna vjera koja ima biti čvrsta, jaka i nepokolebiva. Apostol blagosliva čovjeka koji trpi kušnju, jer prokušan će primiti vijenac života, koji je Gospodin obećao onima koji ga ljube.« (1, 12). U današnjem kratkom odlomku čuli smo također kako Jakov poziva neka svatko bude »brz da sluša, a spor da govori, i spor na srdžbu«. Jer, »ako netko smatra sebe bogoljubnim, a ne obuzdava svoga jezika, isprazna je njegova bogoljubnost«. Apostolu je jako stalo da oni, koji su pozvani biti učiteljima, budu na visini svoga zadatka. U tom kontekstu jasno ih upozorava neka se čuvaju slabosti i nesavršenosti jezika. Jasnim i snažnim slikama otkriva zlo koje jezik može učiniti. Čovjek može ukrotiti divlje zvijeri, ptice, gmazove i morske životinje, a »jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog nitko od ljudi ne može ukrotiti« (3, 7-8). Samo suradnja s Božjom milošću to može učiniti.
2. A nama je, braćo svećenici, povjereno uz suradnju s Božjom milošću biti djelitelji njegovih darova, prijenosnici njegovih blagoslova i odgojitelji drugih u vjeri. U tom vidu mogu nam poslužiti dvije biblijske slike za našu svećeničku ulogu: Slika pastira i stražara. Često smo u ulozi stražara koji je pozvan raspoznavati i u noći putove Gospodnje kako bismo ponudili nadu koja je živa i životna. ‘Stražaru, koje je doba noći?’ pita prorok Izaija slučajnog prolaznika kod promjene straže (Iz 21, 11). Prorokovo pitanje može se pretvoriti u nemir i zabrinutost pred tamom noćnog straha. Ali, ono može probuditi nadu i dati naslutiti obrise i najavu zore koja sviće? Slika pastira veže se uz služenje i čuvanje. Kao pastiri, naime, osjećamo dužnost čuvati stado i biti uvijek spremni na sudar s vukovima koji ne štede stada. I dok kao pastir predosjeća ili vidi vuka pa se naoruža, stražar naprotiv ne zna u koji čas neprijatelj stiže. Ne vidi ga i nije nikada siguran. Pastir zna za opasnost jer je ‘dolina tamna i opasna’. Stražar, naprotiv ne može biti mirna srca. Valja mu trajno bdjeti i motriti. U ovim slikama prepoznajemo dvostruku ulogu crkvenih voditelja (biskupa, župnika, roditelja, odgojitelja..). I dok je pastirsko djelovanje teško, ali realno i određeno, uloga stražara je puno delikatnija. Zasjede su, naime, nepredvidive i više rafinirane, pa bi se stražara moglo opisati kao onoga koji „bdije, budi i predviđa.
Budno oko uvijek gleda, sakrit mu se ništa ne da, veli narodna mudrost. Imati budno oko znači ‘ispravnim i čistim srcem’, pažljivo i spremno biti kadar uočiti i shvatiti što se tu zbiva. Onaj tko ima ‘budno oko’, kadar je prodornošću duha intuirati što će se eventualno dogoditi. Za njega bi se moglo slikovito reći da ima srce i dušu jedne mame koja bdije, gleda i djeluje. Kao Marija u Kani Galilejskoj koja srcem žene, majke i dobre domaćice shvaća potrebu: Sine vina nemaju! Čitao sam kako je p. Gabrić 1977. došao u Zagreb i pohodio bolnicu na Rebru. Jedna je redovnica pokušavali uvjeriti nekog bolesnika ateistu da se ispovjedi. Što je ona više govorila, u njemu se rađao još veći otpor i prema Crkvi i prema Bogu. U bolnicu je jednog dana navratio p. Gabrić i slučajno došao u to odjeljenje. Sve je bolesnike pozdravio, a tog „ateistu“ zagrlio i poljubio uz riječi: “Budite strpljivi. Ne bojte se! Zbogom!” Taj kratak i munjevit posjet toliko je “zgrabio” toga bolesnika da je sutra zatražio ispovijed i pričest. Tako rade ribari obdareni nekim “šestim čulom” koje se ne vara.
3. Stražar dakle pokazuje kako zna biti pažljiv. Ali, valja mu znati ‘druge i probuditi’ i biti hrabar, te u svijetu koji nudi kompromise i zavodljive metode, pokazati na alternative. A to znači biti glas koji se ne da povesti za svijetom i njegovom logikom. To je glas koji budi, potiče i opominje s dozom umjerenosti i mudrosti. A uz to mora znati i predvidjeti. Valja, dakle, upoznavati i prepoznavati znakove vremena kako nam je Vatikanski koncil preporučio. No, najvažnije je biti svjestan velike odgovornosti koju m u Gospodin povjerava. I velike milosti kojom nas odabire i šalje. Jer, mi ne vršimo službu kao što to rade drugi u društvu. Ne, mi radimo nešto što nijedno drugo ljudsko biće ne može po sebi činiti: U ime Isusovo izgovaramo riječi odrješenja, riječi zahvale nad darovima kruha i vina, te činom pretvorbe uprisutnjujemo Krista Uskrsnuloga. Zbog toga svećeništvo nije obična služba, nego sakrament: Bog se služi siromašnim čovjekom kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime. Ova Božja smjelost, kojom sebe povjerava ljudskim bićima, te usprkos naše slabosti, smatra nas sposobnima da djelujemo u njegovo ime –ta je Božja smjelost koja se izriče u svećeništvu doista velika. Veličinu i otajstvo našeg zvanja posebice doživljavamo kada nakon pretvorbe objavljujemo vjernicima kako se tu na oltaru ‘događa tajna vjere’. U tom kontekstu i naše svećeništvo je poput euharistije ‘tajna vjere’. Jer, oba su sakramenta rođena skupa u Božjem Srcu na Posljednjoj večeri.
Draga braćo svećenici i redovnici. Gospodin nam je povjerio veliku zadaću: biti navjestitelji njegove istine koja spašava; biti njegov glas u svijetu koji ‘bježi od Boga’ i govoriti i svjedočiti o onomu što koristi istinskom dobru duša i istinskom putu vjere (usp. 1 Kor 6,12). Sveti Ivan Maria Vianney bio je čovjek velike mudrosti i junački se znao oduprijeti kulturnim i društvenim pritiscima svoga doba kako bi mogao duše Bogu privodit. Jednostavnost, vjernost i neposrednost bile su osobine njegova propovijedanja. Transparentnošću svoje vjere i svetosti on je izgrađivao kršćanski puk koji je u njemu prepoznavao svjetlo Istine. Narod je u njemu uočio ono što bi se uvijek moralo prepoznavati kod svakog svećenika, a to je glas stražara i Dobrog Pastira. Često je ponavljao sa suzama u očima, ‘kako je strašno biti svećenik!’ I dodavao ‘koliko samo treba žaliti svećenika kada slavi misu rutinski’, te ‘kako je nesretan svećenik bez duhovnog života!’ ‘Kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca’.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 19. veljače 2014.
Svećenička skupština